Čak ni kad gledam film, ne mogu mirno da slušam fijuk bombi i granata. Zato što sam videla kako ljudi umiru. I kada sad čitam da je negde rat, da negde ponovo ubijaju decu, dođe mi da vrištim iz sveg glasa na ceo svet: Ne! Ne! Toga ne sme biti… Zašto smo se onda tako mučili? Zašto su umirala u proleće tako mlada deca? Sećam se da je najteže bilo gubiti ljude u proleće, kad su cvetale bašte…
Svetlana Aleksijevič: Rat nema žensko lice
Ove pjesme inspirisane su ispovijestima (anti)junaka iz knjiga nobelovke Svetlane Aleksijevič Černobilska molitva i Rat nema žensko lice. Osnovne situacije su, kao inspiracija, šok, preuzete iz ispovijesti u navedenim knjigama. No, to je bio samo predložak.
Ostalo je dogradila moja mašta. Tako su ove žestoke priče, prepjevane, ostale u meni. Kao eho tuđeg bola.
Goran Sarić
Lice rata, lice nevinosti Došli su i pogubili cijelo selo. Samo, na čizmama utabanom putu, roze cuclica. Stella mortis Kad su polazili u vojnu – - kao da na svadbu iđaše! - žene su mahom plakale. Mi, djeca, nismo. Svidjela nam se dugmad na epoletama. Poslije sam ih, sanitetlijka, skupljala po bojištu. Svjetlucaju još, u blatu i mom sjećanju, ta pucad, stella mortis. Grižnja savjesti ,Dobro se sjećam: veče pred bitku, kraj vatre, uz votku tjeramo strah. Kleberimo se, glumatamo. Samo će jedna – mladica! - u žar i iskre zagledana, sasvim tiho: “Sutra sam gotova. A blato, svuda na meni. Hajde da, zorom, zatražimo čisti veš.” I danas me to proganja: ja ostadoh živa, a one sve, tog jutra. odoše. Barem su pale u čistome vešu.
2,638 total views, 4 views today
