Goran Sarić: Prepjevane ispovijesti


Čak ni kad gledam film, ne mogu mirno da slušam fijuk bombi i granata. Zato što sam videla kako ljudi umiru. I kada sad čitam da je negde rat, da negde ponovo ubijaju decu, dođe mi da vrištim iz sveg glasa na ceo svet: Ne! Ne! Toga ne sme biti… Zašto smo se onda tako mučili? Zašto su umirala u proleće tako mlada deca? Sećam se da je najteže bilo gubiti ljude u proleće, kad su cvetale bašte…

Svetlana Aleksijevič: Rat nema žensko lice

Ove pjesme inspirisane su ispovijestima (anti)junaka iz knjiga nobelovke Svetlane Aleksijevič Černobilska molitva i Rat nema žensko lice. Osnovne situacije su, kao inspiracija, šok, preuzete iz ispovijesti u navedenim knjigama. No, to je bio samo predložak.

Ostalo je dogradila moja mašta. Tako su ove žestoke priče, prepjevane, ostale u meni. Kao eho tuđeg bola.

Goran Sarić


Lice rata, lice nevinosti

Došli su i pogubili cijelo selo.
Samo,
na čizmama utabanom putu,
roze cuclica.



Stella mortis 

Kad su polazili u vojnu –
- kao da na svadbu iđaše! -
žene su mahom plakale.
Mi, djeca, nismo.
Svidjela nam se dugmad na epoletama.

Poslije sam ih,
sanitetlijka,
skupljala po bojištu.  

Svjetlucaju još,
u blatu i mom sjećanju,
ta pucad,
stella mortis.



Grižnja savjesti

,Dobro se sjećam: 
veče pred bitku,
kraj vatre, 
uz votku tjeramo strah.
Kleberimo se,
glumatamo.
Samo će jedna –
mladica! - 
u žar i iskre zagledana,
sasvim tiho:
“Sutra sam gotova.
A blato,
svuda na meni.
Hajde da, zorom, 
zatražimo čisti veš.”

I danas me to proganja:
ja ostadoh živa,
a one sve,
tog jutra. 
odoše.

Barem su pale 
u čistome vešu. 

 613 total views,  6 views today

Komentariši