Ženska čitaonica [KRITIKA]: Koga je još briga za porodično stablo?

Olja Savičević Ivančević, Ljeta s Marijom, Fraktura, 2022.

PIŠE: Ivana Golijanin


Da Olja Savičević Ivančević u svom novom romanu govori o ženi, jasno je već iz samog naslova, ali ona to čini na jedan posve dojmljiv i inspirativan način. Tematski sklopovi i idejni okviri „Ljeta s Marijom“ obuhvataju život žena (iz) jedne porodice u dalmatinskom gradiću čije ime do kraja ne saznajemo. Kao što se na ovim prostorima s koljena na koljeno prenosilo muško ime, tako se u njihovoj porodici prenosilo ime Marija s različitim varijantama nadimaka  ̶ Mara, Mare, Marijeta, Meri, Merica, Marica, Marijica, Marjuča, Maša, Mala Marija, Velika Marija, Lipa Marija zvana Božena, Prababa Marija, Ujna Marija, Strina Marija.

Marija bilo je, na neki vrlo osoban način, ono što ih je povezivalo više od prezimena, koje je ionako muška stvar, rekle su joj, a i sama je već bila dokučila.

(10)

O „vječitom kćerinstvu“, Savičević Ivančević progovara iz prepletenih vremenskih perspektiva, pa su te odrednice rastegnute i obuhvataju priče iz perioda od 1921. do 2021. godine. Prve rečenice „Ljeta s Marijom“, kako to autorica ističe u zahvali na samom kraju, napisane su u ljeto 2017. godine u Korčuli, a zadnje tek u ljeto 2022. na istom mjestu i otoku. Roman je podijeljen na dva dijela koje autorica naslovljava sa „Ljetni praznici“ i „Bablje ljeto“. U prvom čitamo o ženskim pričama iz različitih vremenskih perioda prošlog vijeka, a u drugom se u razgovoru između majke i kćerke, u 2021. godini, sumiraju sve do tada ispripovijedane porodične dijagnoze, te cjelina biva i formalno zaokružena. Vremenski fragmentiran i odvojen poglavljima, ovaj roman se vrlo lako može opisati i kao zbirka priča. I u tom sudu ne bismo mnogo pogriješili.

„Ljeta s Marijom“ naglašavaju tematsku polifoniju ženskih (autobiografskih) zapisa u smjeru porodičnih hronika, prisjećanja na djetinjstvo i odrastanje, sa kontinuiranim osvrtom na zaboravljene pretkinje-kćeri i odnos društva prema njima kroz vrijeme. Savičević Ivančević za intro svog romana bira dva citata, dva epitafa. Jedan je stih njene pjesme „Vijek“, a drugi onaj Marguerite Duras: „Majke ostaju najčudnije, najluđe osobe koje smo ikada sreli, mi, njihova djeca.“ Naravno da su oba usko vezana za značenjsku esenciju romana – rodoslovlje sa naglaskom na vezi između majke i kćeri, shvaćenoj i na doslovnom nivou i na određenoj simboličkoj razini. Autorica daje glas pričama iz prošlosti koje nikada prije nisu spomenute; roman je ovo koji bismo mogli posmatrati kao arhiviranje onoga što su žene, majke, supruge i kćeri pričale jedna drugoj – njihovi su razgovori dio tradicije ženskih okupljanja i na osnovu njih je vidljivo kako se to sve živjelo i koliko se toga promijenilo. Sve  Marije, Marijole, Mare, se od djetinjstva bore sa svojim ženstvom i kroz život im je ono ponajviše prepreka, ali „Ljeta s Marijom“ ne prikazuju njihovo pokleknuće, naprotiv. One su svojeglave i tvrdoglave i nastavljaju se boriti sa svim izazovima koji se pred njih postave.

Ilustrujući odnos(e) između majke i kćeri, autorica razotkriva najosjetljivija mjesta u društvenoj percepciji tog odnosa. Generacijski slijed majčinske brige se u ovome romanu očituje i u sljedećim pitanjima koji dolaze nakon što Marijola odraste i postane majka: Nasljeđuju li kćeri svoje majke u svim segmentima postojanja, žive li sa kontinuiranim teretom propitivanja svoje uloge koja im se nerijetko nameće kao jedina suštinska za njih, i druge varijacije na tu temu. Njihove se sudbine kroz pet generacija povezuju i uslovljuju jedna drugu, baš kao i tri pramena kose u pletenici koja krasi naslovnicu romana čiji dizajn potpisuje Ivan Stanišić. Uslovljenosti su određene, prvo rodnim identitetom, zatim nacionalnim, ali i onim koje nameće patrijarhalni arhetip odnosa između majke i kćerke.

Marija, junakinja svih naših doba

Naslov ovoga romana u čitalačku svijest može dozvati i „Ljeto sa Monikom“, slavni film Ingmara Bergmana iz 1953. godine. Iako bismo pomislili kako referenca sa spomenutim filmom komunicira samo na nivou sličnosti naslova, tu ipak ima još (po)nešto. Ideja, motiv i atmosfera ljeta u koju su smještene priče, važne su odrednice koje kontrastiraju sa sudbinama svih Marija u knjizi. „Ljeta s Marijom“ ispuštaju svoju magiju oživljavajući mirise Mediterana, mješavinu morskog vjetra, mora uz javore, mirise žene, divlje uske uvale; slično doživljavamo i u „Ljetu sa Monikom“. Njihove su privatne drame predstavljene izbliza, u krupnom planu, a ljeto je neophodna iluzija i kontrapunkt životima koji ipak nisu tako „čarobni, meki i lijepi“. Još, i kod Savičević Ivančević kao i kod Bergmana – velike i male priče, lične i istorijske – intimni rasapi, ženske tragedije, susreti – ulaze u ono što bismo mogli nazvati sirovi materijal, esencija sa kojom se kreće u stvaranje. „Ljeta s Marijom“ su, baš kao i Bergmanovo „Ljeto s Monikom“ djelo koje učvršćuje fokus na žensku perspektivu iz koje se posmatra svijet. Stoga, konačno došavši do poente, treba pohvaliti naslov koji jako lijepo hvata vezivno tkivo samog djela i sažima atmosferu prisutnu u njemu.

Savičević Ivančević kao glavnu pripovjednu tehniku koristi prvo i treće lice čime povezuju pripovjedače i likove fokalizatore, te nama omogućuju da predstavljene situacije iz života žena sagledamo istovremeno i objektivno, ali i da budemo emotivno involvirani u njihove sudbine, potencijalno se identifikujući sa njima. Na taj način se ovaj roman kritički osvrće na svoju temu koja je zgusnuta u iskustvima nekoliko žena kroz čije su priče protutnjali ratovi, smrti, propasti i trijumfi nacija, kao i pandemije. Utoliko je zanimljiviji autoričin odabir da poglavlja romana koja su temporalno smještena u dalju prošlost  ̶  dvadesete, pedesete i šezdesete godine dvadesetog vijeka  ̶  ispisuje koristeći dijalekat, lokalizme i humor, služeći se jednostavnijim stilom nego li je to slučaj u poglavljima iz savremenosti koja su manje duhovita, više ispunjena tjeskobom, ali svakako idu u korak sa opštim stanjem svijesti tadašnjeg svijeta. Ovakvim pristupom jeziku autorica je uspjela prenijeti autentično iskustvo života pet žena različitih generacija. I ne samo to, nego je i pokazala koliko se toga u tih stotinu godina promijenilo. Od Marija-pretkinja koje su decenije provodile u kuhinjama i sobama, do njihovih potomkinja koje su u mnogo čemu doprinijele emancipaciji i davanju glasova svim tim zaboravljenim ženama. Pišući o problemima s kojima su se susretale porodične prethodnice, Savičević Ivančević progovara i o koracima naprijed kada je riječ o vidljivosti ženskog imena i djela kroz vrijeme. Sve je to uokvireno kroz sliku porodičnog stabla na kojem mjesta za žene nema.

 Apropos obiteljskog stabla — tu žene baš i ne postoje, osim kao rodilje dječaka. To sam ti htjela pokazati, rekla je mama. Rodoslovlje prati obiteljsku mušku liniju od 17. stoljeća do onog trenutka kad se nekom promašenom mediteranskom ili dinarskom subjektu ne rode kćeri. Tako za nas ta knjiga završava s teta Tonkom i sa mnom kao reproduktivnom omaškom. Dakle, na tvom obiteljskom stablu tebe nema.

(131)

Stablo bugenvilije koje je posadio Marijolin otac uništavaju huligani, što se poklapa sa dolaskom novog doba u kojem živi najmlađa Mara, a koju nije briga za porodično stablo. Čini nam se da ovaj dio daje nadu za postojanje jedne drugačije sliku porodice od one koju su živjele Marije-pretkinje i da, u konačnici, efektno zaokružuje ovo putovanje u prošlost. Od Marija koje duboko zalaze u zabrane, uplakanih žena dignutih na pijedestale jer su rodile djecu za rov i raku, prababe koja je bila prva poslijeratna predsjednica opštine, a koja je pokopana u zajedničku grobnicu bez imena, njezine sestre  ̶  prve pjesnikinje u svome mjestu koja nije potpisana ni pod jednu svoju pjesmu, stigli smo do Marine prijateljice koja, povodom školske prezentacije na temu porodičnog stabla kaže: „A family tree? Who still cares about this stuff?“

Pri tome posljednji iskaz ne treba shvatiti kao odraz nepoštovanja već prkosa i zdravog otklona od negativnog uticaja dominantnog kulturnog ideala žene koji je podrazumijevao njeno negiranje u okviru rodoslova. A to je i ono što ovaj roman izdvaja od velikog broja književnih djela u kojima su autorice, u posljednjih nekoliko godina, tematizirale matrilinearnost i transgeneracijsko žensko iskustvo. „Ljeta s Marijom“ su feministički promišljen roman u kojem se kroz priču o ženama, djevojčicama, majkama, sestrama u Dalmaciji, reflektira odnos prema ženi kroz vrijeme na Balkanu i njihovim borbama za pripadanje u sredinama koje su određivale istorijske i društvene okolnosti, pokazujući važne pomake u pobjedi nad još uvijek prisutnom patrijarhalnom stegom.

Čitalačka publika koja prati književno djelo Olje Savičević Ivančević ovim će romanom još jednom ovjeriti izuzetnost njene poetike, a „Ljeta s Marijom“ će nesumnjivo zaintrigirati i sve druge koji za njima posegnu. Zaključno, romani koji problematiziraju transgeneracijsko žensko iskustvo nisu se pojavili juče, niti će prestati da se pišu, jedino su literarni pristupi temi i odnos prema jeziku ono što razlikuje dobru od osrednje i loše književnosti. Iako se u ovom slučaju intenzivira fokus na unutrašnjem svijetu junakinja, sve njihove priče valja posmatrati i na jednom univerzalnom i snažno feministički osviještenom nivou. Savičević Ivančević piše brižljivo i bez zadrške, i potvrđuje da je jedna od autorica koja svojim književnim stvaralaštvom pripada vrhu aktuelne hrvatske i regionalne književnosti.


IVANA GOLIJANIN (Istočno Sarajevo, 1995), BA Komparativne književnosti. Oblasti njenog interesovanja su, pored književnosti, i pozorište i filmska umjetnost a forma izraza esej i umjetnička kritika. Autorica je nekoliko književnih prikaza u bh. časopisima za kulturu i književnost ŽivotIzrazBosanska vila, te kragujevčkim Koracima, i dramske adaptacije na bosanski jezik priče o Karađozu „Čarobna lampa“  Džengiza Ozeka koja se izvodi u Pozorištu mladih Sarajevo. Trenutno piše filmske kritike za Oslobođenje koje možete čitati na web stranici istoimenih novina.

Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.

 5,080 total views,  4 views today

Komentariši