Predrag Finci: Iz nove knjige

Nedavno je u izdanju sarajevskog Buybooka objavljena knjiga dnevničkih zapisa Predraga Fincija, pod naslovom “Prošle godine u Barnetu”. Evo njenog početka.


Juni

1.

Rano jutro. Pijem kavu, spremam se za novi „radni dan”. Novi, a isti kao jučer: pisanje, dovršavanje, dotjerivanje dovršenog. Imam novi rukopis, čim ga pregledam mogu ga poslati izdavaču, na  jednom opširnom tekstu odmakao sam u radu, za još jednu buduću knjigu napravio prve bilješke. Posla „preko glave”, hoću da konačno svoj opus uobličim, sve dopunim i dotjeram, neću imati vremena za bilo koga, za bilo što. Onda stiže poruka Semezdina Mehmedinovića: prihvatio se Semezdin posla uređivanja serije knjiga-dnevnika, pita me bih li i ja vodio dnevnik, napisao knjigu u tom obliku. A ja njemu: „Hoću, kako neću!”. 

1a.

Pravim prvu skicu, ne znam hoće li tako biti do kraja: pisat ću ovog ljeta o onome što čujem i gledam na televiziji i u drugim medijima, još više o onome što vidim kroz prozor (moj svjetonazor!), ponajviše o onome što mi se događa i ne događa. Što biva u meni i što se zbiva izvan mene. Smislio sam i naslov: Prošle godine u Barnetu. Kada  moj tekst dođe do čitatelja već će biti (neka) prošla godina, a i meni su ovdje, u Barnetu, prošle mnoge godine.

2.

Pijem kavu. I jučer sam. I sutra ću. Hodam po stanu, izađem, nešto zapišem, opet hodam po stanu. I jučer sam. To zapišem.

2a.

Svaki dan ponavljanje, a uvijek barem malo drukčije. Sve  slično, a ipak neka promjena. I kada mi izgleda da je sve isto, nije. I kada mislim da je sve obično, nešto nisam primijetio. Život je uvijek čudo, pa ću o tome koliko budem mogao i znao. U meni odavno živi Rilkeova riječ da je pjesništvo postojanje. Obrćem tu pjesnikovu riječ, pa velim da je i samo postojanje pjesništvo, ljepota, samo je treba svako za sebe osjetiti i razabrati. Svaki dan je čudo. Pisanje dnevnika je bilježenje i promatranje tog čuda. Opisivanje svijeta, svojeg i tuđeg. Od toga započinje, već je započeta ova mala knjiga.

2b.

Oko mene tišina, a podne. Nikada u mojoj ulici nije velika buka, nikada puno svijeta, u nedjelju nema  skoro nikoga. Moja draga izašla, ostavila me da u miru pišem, neću danas gledati ni televiziju, preskočit ću moju omiljenu seriju, mislio sam pisati o nekim filozofskim problemima, ali mi sada preči dnevnik, tek sam ga započeo, a htio bih sve napisati preko ljeta, prije jeseni završiti, prvo ću nešto o dnevniku i autobiografijama, netko kuca na vrata, vratila se moja draga, zaboravila masku, jest da nigdje nikog nema, prava pustinja, ali ipak, za svaki slučaj, onda opet izašla, eto je nazad s flašama, poklonio nam komšija, kupio sanduk vina, za nas odvojio dvije boce, moja draga opet žuri niz stepenice: „Zatvori vrata”, pred vratima mačak, dere se, hoće da uđe, otvorim, hranu sam mu pripremio, zvoni telefon, sigurno su prodavači, uvijek nude nešto što mi ne treba, javljaju se u nedjelju i sumnjive kompanije koje bi da me prevare, ne dižem slušalicu, moji prijatelji mi šalju poruke ili me zovu na mobitel na koji se također ne javljam,  zvoni interfon, susjeda, izvinjava se, ali znam li radi li i jedna radnja u blizini, nedjelja je, mačak se dere, hoće napolje, momak iz neke kompanije, hitna isporuka, mogu li primiti pošiljku za one iz kuće preko puta, moja draga stigla kupiti voće prije zatvaranja, jesam li završio tekst, nisam, kažem, imam ga u glavi, sad ću, sve ću po redu, prvo ću ovo što mi se danas dogodilo ispričati, tako ću svoje pisanje dnevnika započeti.

 1,063 total views,  2 views today

Komentariši