LJETOVANJE NA BJELAVAMA
MATI je imala sestru, a mi tetku, koja je pokazivala veliku ljubav za nas, čistu, majčinsku. Bila nam je kao treći roditelj, baš tako. To smo mi, moja sestra i ja, odmalena osjetili. Pa smo je tako prigrlili, ne razdvajući je od majke koja nas je rodila. I ne samo to, mi smo je i zvali mamom. A da bi svi drugi znali o kojoj od njih dvije govorimo, uvijek smo uz ono mama dodavali pripadajuće vlastito ime.
Sad kad je se sjetim, pred oči mi izađe lik nasmijane osobe, širom raskriljenih ruku spremnih da obujme, prime u zagrljaj. Uvijek vedrog lica, blage riječi, toplog dodira i mekog krila. Uistinu, obasipala nas je svojom ljubavlju, u tome se nadmetala s našom pravom majkom i nehoteći
dopunjavala ono što mati nije stizala ili nije umjela dati. S njih dvije smo bili potpuno zagrnuti plaštom materinskim.
Dok smo živjeli na Marindvoru, tetku Angelu smo viđali redovno, skoro svaki dan. Radila je u našem susjedstvu, pa smo popodne odlazili do njenog posla, tada su svi ostali zaposlenici već otišli kućama. Često bismo svratili samo da je pozdravimo, da prenesemo poruku koju je mati imala za nju, ili da vidimo da li nam je spremila kakav lijep zalogaj, što je ona gotovo redovno činila.
Ljeti je tetka imala dvostruku ulogu, bila nam je i mama Angela i mama Jelena. Razlog je da smo skoro sve to vrijeme bili kod nje i bake, na Bjelavama. Samo smo nedjelje provodili s roditeljima, uglavnom po izletima, čemu sam se uvijek radovao.
I ponedjeljke sam s radošću dočekivao. Ujutro, kada smo se spremali krenuti na Bjelave, ja sam ustreptalog srca pomišljao na igre s komšijskom djecom po Sepetarovcu i Kevrinom potoku, na upadanja u tuđe bašte i voćnjake, na skitnje po mahalama, na bakine pekarske specijalitete i tetkina izvrsna jela i slastice. No nad tu ushićenost uvijek se navlačila jedna lagana sjenka, pomisao na večernja kupanja u koritu, na duga tetkina trljanja krpom, i sapiranja hladnom vodom. Na beskrajno dugu proceduru pripreme za polazak u krevet.
Tetka je bila čistunica, mnogi su govorili da je pretjerivala u tome. Kuća im je uvijek bila pospremljena, svaka stvar je stajala na svom mjestu. Svježe izribani drveni podovi žutjeli su se kao vosak, prozori besprijekorno čisti, posteljina uštirkana i mirisna. Mesingane šteke na prozorima i vratima su se presijavale, baš kao i opkovi na bravama. Tetka ih je redovno glancala sidolom, to je bio čitav ritual. Prvo bi pažljivo otvorila konzervu s otrovnom tekućinom, pa u nju umakala mekanu krpu kojom bi do u nedogled premazivala kvake i sve mesingano po kući. A onda bi uzela čistu krpu, suhu i još mekaniju od prethodne, pa njome trljala i glancala sve što je prethodno namazala sidolom. Kada bi sve posušila, odmakla bi se korak-dva od svake šteke i zagledala i provjeravala je li sve kako treba, je li dovoljno sjajna i bez fleka. Nakratko bi uživala u tom blještavilu, a onda bi na svaku šteku stavljala ispletenu vunenu navlaku da, kad neko pođe otvoriti vrata, na njima ne bi ostao trag prljavih ruku. Meni je svaka tako odjevena šteka, a viđao sam ih i u drugim kućama, podsjećala na prst ruke uvučen u toplu rukavicu, na nešto živo.
Čim bismo došli na Bjelave, tetka nas je presvlačila u radna odijela, u staru odjeću u kojoj smo se mogli igrati vani. Mi bismo potom istrčali na kapiju i glasno dozivali ostalu komšijsku djecu da izađu, da nam se pridruže. Pa bismo po cijeli dan provodili s njima na ulici, u bakinoj avliji ili u susjednim baštama i dvorištima. Djevojčice su iznosile lutke, pa sjedale na pločnik i igrale se s krpicama. Ili su kredom po betoniranom pločniku crtale samo njima znane kvadratiće i igrale školice. Mi dječaci smo od slomljenih grana ili komada daske pravili drvene puške i pištolje, da bi se potom satima igrali partizana i Nijemaca. Pritom smo svi htjeli biti partizani, pobjednici, ali je neke nužno zapadala uloga poraženih. Pa smo se onda skrivali po šupama, zavlačili u žbunje ili u stari, na ulicu izbačen fijaker-šporet, koji nam je bio njemački tenk, partizani nisu imali takvo oružje. Taj tenk je uvijek bio osvojen kada bi posada bila natjerana da ga napusti, a na to su bili primorani ručnim bombama napravljenim od nakvašenog i s blatom pomiješanog pijeska. Da, rado smo se igrali u pijesku, u njemu kopali tunele, gradili ceste. Ponekad smo se zabavljali tražeći gliste i kukce u mekanim baštenskim lijehama. Tek predvečer bismo se razilazili, ja bih tada ulazio na našu kapiju i davao znak tetki da sam tu, u avliji. Umoran od igre, jedva sam čekao da odem u krevet. A valjalo je ići na kupanje, bio sam sav blatnjav i prašnjav, nalik dimnjačaru.
Kad bi me ugledala, tetka bi samo podigla ruke uvis i uzviknula: “Ko će te sad takvog peksinavog spremiti za spavanje!” I s osmijehom bi dodala: ”Hajde, dolazi pod basamake da te okupam, da te malo izmučim.“
Pod drvenim stepenicama koje su iz avlije vodile na sprat kuće, bila je česma, tu pored nje stajalo je limeno korito u kojem je slijedilo najavljeno mučenje. Prvo bi bokalom zahvatala hladnu vodu s česme i sipala je u korito. Kad je bilo napunjeno dopola, kazala bi mi da se svučem, sve do gaćica, i zakoračim u korito. Stajao sam tako u ledenoj vodi, tražio da požuri, no ona se pravila da me ne čuje. Dugo me je sapunjala po tijelu, a onda je uzimala neku grubu krpu i njome trljala po mojim nogama, po stopalima, svugdje gdje je bilo tragova prljavštine. Glavu mi je prala pritišćući tjeme, ponekad je to bilo pomalo grubo, pa i bolno. Za nju je svaka trunka prašine, svako zrnce pijeska trebalo nestati iz moje kose. Na kraju bi ponovo uzimala bokal, polijevala me hladnom vodom, i spirala sapunicu sve dok moja koža ne bi počela škripati pod njenim rukama. Pritom je stalno ponavljala:
“Mora ovako, mora. Čistoća je pola zdravlja.”
A onda je dolazila faza posušivanja, opet meni mučna. Kako je tetka bila čistunica, peškir je uvijek bio besprijekorno ispeglan, ali uštirkan, pa zato grub, meni skoro kao klupko metalne žice kojom se pere zagorjelo suđe. Opirao sam se dok me trljala njime, boljelo me toliko da sam sebi govorio kako više neću dolaziti na Bjelave. Ali bih to zaboravio čim bi me poljubila u obraz.
“Eto, sad mirišeš ko’ behar”, rekla bi i poslala me uz stepenice.
Prethodno bi mi dala u ruke spavaćicu da je obučem čim dođem gore u sobu. Da, oblačila nas je u njene spavaćice, one ženske, i mene i sestru. Ja bih se uvijek ljutio, govorio da meni treba pidžama, da nisam curica. Ne obazirući se na moje komentare, ona je stalno nastavljala po svome.
Potom bi pošla za nama uz basamake, pa kroz uski hodnik, sve do njene spavaće sobe. I tada, na tom putu ka krevetu, počinjala je s nježnim riječima i nježnostima. “Draga moja djeco, pilići moji, lijepi anđelčići”, i sve tako. Milovala bi nas po kosi i glavi, ljubila u ruke. Tek tako okupani, presvučeni i mirišljavi, bili smo njena prava djeca, njena čeda, anđeli. Dok smo bili blatnjavi, prašnjavi, umazani pekmezom oko usta i u zaprljanim odorama, nismo ličili na nešto što je ona smatrala svojom djecom. Tuđa djeca su bila neuredna, zapuštena, njena nikako.
U spavaćoj sobi nas je čekala ikona, slika Marije i djeteta na zidu iznad kreveta, duplog, bračnog. Mi bismo legli, a ona nas pokrivala jorganom i zašuškavala njim da nam bude toplo i ugodno ispod čiste posteljine. Potom bi sjela pored mene, na rub kreveta, ljubila me po obrazima i čelu, milovala po licu. I uskoro bi počinjala pričati o Mariji, i o njenom sinu kojeg je ta žena brižno odgajala, ljubavlju obasipala i spremala da postane dobro dijete, još bolji čovjek, tako sam razumijevao tetkine riječi. Još je govorila kako je taj dječačić odista postao dobrotvor, pomagač ljudima u nevolji, utješitelj napuštenima, prijatelj odbačenima. Ja sam je slušao s pola uha, skoro sam zaspao. Kada bi ona to primijetila, izrekla bi kratku molitvu, dala mi još jedan zvučan poljubac i zaželjela laku noć. Onda bi prešla na drugu stranu velikog bračnog kreveta i počinjala s istim izljevima ljubavi i nježnosti prema mojoj sestri. Kako sam časak ranije čuo i doživio tu uspavanku, njeno ponavljanje bi me neizbježno odvelo u san. Slatki san u mekanoj i mirisnoj posteljini naše drage tetke, naše mame Angele.
Ujutro bismo se budili u polumraku, tetka bi prethodno spustila zelene roletne na prozorima da nas jutarnje sunce ne bi rano probudilo. Doručak je čekao na stolu, baka bi nam ispekla vrele prevrte, neku vrstu lepinja. Sva kuća je mirisala na njih. Tetka bi uz pecivo poslužila pekmez i toplo mlijeko. Tako je počinjao svaki dan našeg ljetovanja na Bjelavama, na najljepšoj destinaciji, u najboljem hotelu kojeg pamtim, s prvoklasnom bed and breakfast uslugom.
Kasnije, mnogo kasnije, nakon što su obje mame zauvijek sklopile oči, sestra mi je ispričala kako je Angela imala u mladosti veliku ljubav, vjerili su se, jedno drugom obećali. Otad je maštala kako će mu postati žena, kako će mužu svome izroditi mnogo djece, pa ih u naručju držati i grliti. Uspavanke je prebirala po glavi, htjela ih napamet znati da ih može na uho dječici šaptati kad za to dođe vrijeme. A ono je eto, kucalo na vrata. No pred samo vjenčanje ženik ju je ostavio, bez riječi je nestao. Bio je to šok za nju, udarac neprebolni. Zbog njega je godinama patila, nesretna bila, ali i zbog dječice željene, a nerođene..
U tuzi svojoj se osamila. Bila je ljepotica, mnogi su joj se udvarali, no ona je sve mladiće i prosce odbijala. Ranjena srca, nije se mogla odlučiti ni za jednog. A onda je vrijeme odlučilo umjesto nje – prešla je tridesetu, pa četrdesetu. Shvatila je da djece neće imati, da nikada neće dobiti ono što je tako žarko željela. Pa je nas prigrlila kao rođenu djecu. I davala nam silnu materinsku ljubav, svu onu koja se godinama taložila u srcu njenom.
“A onda, znaš i sam, Bog je napravio čudo. Nagradio ju je, kao Saru s Isakom, pa još i više. Nagradio ju je dvostruko”, tim riječima me sestra podsjeti na obrat koji se desio u tetkinom životu.
Dalje mi nije morala pričati, nastavak mi je bio poznat.
U svojoj 47. godini tetka se udala za samohranog oca dvoje djece, dvoje nejači. Ona ih je prihvatila svim srcem, pa sam se ponekad pitao da li se zbog njih udala. Toliko je zavoljela tu dječicu da se potpuno njima posvetila. Poklanjala im je istinsku roditeljsku ljubav, jednaku onoj koju je i nama dala, i davala sve do svoje smrti.
2,704 total views, 2 views today
