Wache waseme nimpendae simwachi.[1]
Ako nikada ne izađeš iz kuće, ne može ti se dogoditi nikakva tragedija.
Rubovi purpurne khange poigravali su u vazduhu dok je Tulinagwe natirala komad nagrezlog tijesta. Svaki put kada bi osmogodišnji Andwele, šaren kao škrofulozno goveče, sjurio kažiprst u usnu duplju dovoljno da njime dodirne grlenu resicu – njoj bi se otelo nemam više strpljenja za tebe, ali ovoga puta ne reče ništa. Iskušavao je njenu pažnju klateći se na dasci koja se gibala u ritmu njegovih oblih stopala i sa tim bi prestao čim bi ga mati pogledala; u takvim trenucima činilo mu se svijet se za sada okreće oko mene, a ona bi to, o – da je imala snage da govori, nazvala traženjem batina. U cijeloj Kashashi bio je praznik: vraćao se bijeli čovjek, ser Johnatan, raspusni engleski bonvivan sa kojim je za vrijeme studija u Edinburgu prijateljevao i njihov Baba wa Taifa, njihov spasitelj Mwalimu, Julius Kambarage Nyrere. Tulinagwe ga je tada viđela krajičkom oka kako, praćen grajom crnih đevojčica, prolazi glavnim putem i, da nije bila zauzeta istanjenim tijestom koje puca po sredini, rekla bi ne naročito lijep, ne naročito visok; umjesto toga, odlučila je: neka bude neslano; ako im se svidi, mogli bi tražiti još.
Andwele se okliznuo, tragedija se dogodila.
Mwanawa mu je, priśećao se, dala pet šilinga i on je odšepesao kroz dvorište. Učinile su to da ga sklone iz svog vidokruga i to je ośetio, u načinu na koji su ga pripremale za put, u načinu na koji su se došaptavale otkad Kyalamboka boravi u ser Johnatanovoj kući. Uostalom, romantične safari stvarčice koje je taj muškarac taložio u svojoj privatnoj rezidenciji – fotografije sa životinjama, sa ljudima životinjama, sa ljudima ljudima – njemu koji je Muleba okrug zamišljao kao nepregledni tanzanijski šiling, njemu su, tako objedinjene, izgledale groteskno: beri banane, čovječe, rekao bi mu da je stariji, beri pamuk kao moj tata, Ipyana, ali se nije usudio; sada, zahvaljujući toj neobičnoj pośeti, vjeruje da je Muleba srce koje se rasprslo. Sakriven u šipražju, tražio je pogledom vitiligo lane koje je bwana donio iz Evrope, lane koje su zvali Sekelaga, Radost, ali njega nije bilo; čuo je samo golicljivi smijeh svoje starije sestre kako nestaje u toplom vjetru. Šta li joj je obećao, pitao se, hoće li je povesti sa sobom? Nekoga će primijetiti, nekoga će unajmiti da riba podove, a on će na tog troglodita gledati kao na čovjeka – to je bila srećna okolnost koja ih je u sopstvenim očima činila dostojanstvenim. Uvijek dobronamjeran, uvijek srdačan stranac, kao da mu od te šačice poludivljih ljudi zavisi opstanak na zemlji, ponudio mu je Abba-Zaba čokoladice u zamjenu za ćutanje; Andwele je isprva govorio hapana, hapana, docnije nasikitika, ali slatki bol u grlu ga je očarao: asante sana, ponavljao je sve češće, hvala mnogo. Otišao je umiren i blistav, sa licem blaženim kao u mladog idiota, vukući za sobom nogu koju su mu nakon nezgode četiri puta nanovo lomili zaključivši na koncu da je bilo bolje ostaviti sve kako jeste. Kyalamboka je, posmatrajući svog unesrećenog brata, zajedljivo frknula u uvo svom bogatom ljubavniku: ponekad bih tom nakazom rado začinila supu.
Govorkalo se da Julius Kambarage Nyrere priprema revoluciju, ali to sada nije bilo važno. Dva mjeseca nakon bwaninogpovratka, đevojčica iz Kashashe dobila je napad smijeha; bila je to Kulwa, prvorođena kćer od oca Mwambe koji je, kao i Andweleov otac Ipyana, radio na poljima pamuka u Mwanzi. Misleći da se smije njemu, uskraćen za saznanje da je Kulwa posljednji put okusila hranu prethodnog jutra, učitelj ju je po kazni poslao kući; tek nakon što ju je propisno izvoštila, tek nakon što je nedužno derište, udarajući se šakom u grudi, promrsilo u-ma, uuu-ma, mati Suma je posumnjala da je u nju ušao mashetani. Dan kasnije je Ngabile, Kulwina drugarica iz razreda, razbila glineni sud u kom se nalazilo tek pomuzeno mlijeko i, umjesto da joj krenu suze, iz nje je zabrektao usitnjeni kikot: činilo se da će joj se nokti, uvučeni u mekotu dlana, zariti u živce – ona nikada prije nije bila tako tužna, tako srećna. Kashasha ubrzo postade središte zaraze u kom su se poluprazni stomaci, zatočeni u smjehovitom grču, valjali po suvoj, štedljivoj zemlji. Nekolicina zdravih, to jest – nekolicina imućnih, a pod tim se onda podrazumijevalo da takvi nijesu brinuli o hrani i vodi, svitanje je dočekala u molitvi i posvemašnjem isposništvu: mungu ndiye tegemeo letu[2], hroptali su upozoreni nevoljom, mungu ndiye tegemeo letu, i sit je gladnome ponovo vjerovao.
Andwele je, budući pošteđen, u vodu potapao ruke ljepljive od slatkiša.
Mnogi očevi su se, po izbijanju epidemije smijeha, vratili u selo. Ipyana je, stupivši nogom u kuću, ugledao Andwelea kako sisa pomodreli palac, a bio je dan i mogao je jasno da uoči da on sada, u odnosu na trenutak kad ga je vidio posljednji put, oko očiju ima mnogo više bijele kože, pa čak i po rukama, i po rukama je bio upadljivo svijetao, istovremeno skrnav i u nastupu uznemirujuće prodoran kao bwanin pas sa kupiranim ušima. Pored zapuštene vatre je ležala Tulinagwe, sa svojim grohotom nametljiva kao razdešen zupčanik, ali šta je zupčanik, odakle mi ta riječ, mislila je, zašto se životinje ne smiju, pitala se, šireći prisustvom svoga tijela sladak ženski znoj. Ipyana je legao pored nje; on ju je, reklo bi se, svojim umom sasvim izolovao od hripavog zvuka koji je proizvodila i sve dok nije usnuo u očima mu je treperila kao mali bakarnocrveni plovak. San je bio težak i grozničav, san je bio svečanost sa dramskim pauzama u kojima su ga, tako mu se barem činilo, grebale suve hljebne mrvice u rukavu, a kad se probudio, namah ośetivši olakšanje, ne zbog toga što je njegova nasmijana žena bila mrtva, već zato što su se u okončanom snu crno, nyeusi, i bijelo, nyeupe slivali u jedno biće, u Andwele, bio je gotov da ga protumači kao ritualni recept.
Msaada – vikali su zacenuti seljaci, msa-a-da, dok se gubio u zasvođenom šikarju, uzavreo poput Mungu ibariki Afrika, poput himne koju nikada nije čuo niti je njemu, rmpaliji na polja pamuka osuđenom, to ikada bilo dostupno, msaada: sve ih je, leđima okrenut, po glasu prepoznao, ali nekoliko njih, oni koji su, umjesto toga, uzvikivali tafadhali, oni su, kasnije će biti u to posve siguran, tvrdili da se za sjenkom njegovom vukao dugi odbljesak śečiva. Andwele ga je slijedio, kradom, uvjeren da se tu ne može dogoditi ništa novo, ništa čemu već nije mnogo puta svjedočio, ništa čemu kljove strovaljenog slona u svojoj krvi nijesu dorasle, taj kočoperni, vitiligo Andwele koji bješe sasvim poboravio da je majka Tulinagwe posljednji put toga jutra mijesila tijesto – ko će sada mijesiti chapati, pred očima mu kresnu misao i užasom prože njegovo zakržljalo tijelo. Posmatrao je raspolućeno srce trske kako uz tresak pada na zemlju dok mu je jezik lovio tople ostatke šećera među zubima; o, crna mati Tulinagwe, ciknuo je i Ipyana se okrenuo. Bio je nepomičan kao veliki Uhuru.
Vijest o ser Johnatanovoj smrti djelovala je na ljude iz Kashashe kao lijek, i zarazi koja ih je bacala na postelju više nije bilo ni traga. Ipyana je kriv, govorili su, kriv je, čak i u njegovom prisustvu, a on bi, znajući da će ga odvesti i pogubiti, na svoju kćer Kyalamboku u tim trenucima gledao sa hinjenim saośećanjem, bezmalo srećan što je kriv, kriv – i prezren kao smijeh koji je ubio Tulinagwe. Kad su iza njihove udžerice pronašli svježu humku sa skrivenim Abba-Zaba čokoladicama, a bilo ih je svega tano, pet, dvojica uhranjenih bijelih momaka odveli su ga zauvijek; crne glavice Ipyanine đece ljeskale su se u pomrčini podśećajući na bronzani odsjaj crne Nyanze.
O, ko će sada mijesiti chapati, pitao se Andwele dok je štrkljasto vitiligo lane imenom Sekelaga skretalo u šumu, a noć bivala sve crnja.
Saramagu,
uz zahvalnost što ovu priču nije ispričao prvi
1. april 2019.
[1] Neka pričaju, neću otići od onog koga volim. (Tanzanijska izreka)
[2] Zavisimo od Boga (svah.)
4,075 total views, 2 views today
