Ženska čitaonica [KRITIKA]: Mladeži, prije svega

Nikolina Todorović, Ofelija, baštovanka, Buybook Sarajevo, 2022.

PIŠE: Bjanka Alajbegović


Po čitav dan ona igra šah s kostima svijeta – prvi je stih pjesme Autorica Sylvie Plath, dok zadnji uprizoruje kako se ona skriva od sivih dječijih lica što plaču na ulicama u suptilnu metaforu… I zaista, koliko odvažnosti iziskuje pjesnički način bivstvovanja i djelovanja, i objelodanjivanje prve zbirke pjesama? Nikolina Todorović osmjelila se na preuzimanje identifikacije s pjesnikinjom, s autoricom. U prvom ciklusu njene prve i prvonagrađene zbirke Ofelija, baštovanka najistaknutija je upravo pozicija pjesnikinje – ona, najprije, piše sebe, a zatim, piše i umjesto svoje sestre, i u ime svoje majke, i za svoje bake Irenu i Dušanku (kojima je knjiga i posvećena). Kako stoji u minijaturi O pjesničkom umijeću: domaćice su dobre pjesnikinje/ jer one znaju kako/ od „ničega“ napraviti „nešto“ – tako i pjesma Češljanje raskriva „manuelnost“ zanata, sami praxis pisanja:

trijebim mrtve riječi, rastresam sjećanja/ prelazim preko pjesme kao četkom preko mokre kose/ rješavam se neuglednih krajeva/ labavi dijelovi trune se sami od sebe/ cijedim suvišnu vlagu/ raspetljavam neuvjerljive čvorove (…)

Poezija može biti i pribježište i umobolnica. Nelako je ekvilibrirati između te dvije nesigurnosti. Koje neugledne suvišnosti odbaciti i šta ako su one zapravo neprepoznati kristali? Kada i kako pjesma završava? Pitanja se preslaguju i usložnjavaju ad infinitum. Autorica ima još i osebujno „breme“ ženskosti. Pa ipak, pjesma Predstavljanje je parezija upravo sopstvene ženske arhitekture nesavršenstva, njene hrabrosti-ludosti:

(...) 
ja sam pjesnikinja

utiskujem riječi kao poljupce na mačiju glavu
nižem slike kao ptice jutarnju melodiju
olovkama trošim srca
šumama presijecam život
dakle: čitateljima ipak otimam dah
(...)

Ona uranja, ili preciznije rečeno ruje i prekapa po svojoj ženskoj genealogiji, što je nužno da bi se razumjele svoje dijagnoze, jer mi zaista nasljeđujemo i strahove i mladeže, i vidljive i nevidljive „boljke“ naših pretkinja:

(...)
naše mame, nažalost,
postaju zaboravljene žene
a njihove kćeri misle da ih pamte
samo po epizodama, rukama,
riječima i patnjama
njihove kćeri, čudno,
iznenade se kad na svom tijelu
otkriju mladež
na istom mjestu, iste boje
iste veličine i oblika
(Mladež-mama)

Retoričkim pitanjem Za koga smo je sačuvali? – kojim završava pjesma Lutke ćelavih glava i spuštenih očiju – iskazano je predosjećanje (ne)izvjesnog nasljeđivanja bolesti, a nepredvidiva baština ognjišta predstavljena je i pjesmom Porodična anamneza (ženska): (…) ja živim u zatvorenom svijetu nevidljivih bolesti/ dijagnoze su mi svaki dan sve raznovrsnije, dok stih nemoćna sam pred cikličnim ritualima maternice (Tijelo žene) svjedoči o neumoljivosti ženske biologije. A prisjetit ćemo se i kako se kćeri kod nas odmalena uče lekciji da okrenu glavu ako sretnu komšiju dok piša pored trafoa (Individualni i nacionalni identitet). Bez svega toga nemoguće je i početi osluškivati, makar, odgovor na pitanje – Zašto sam takva kakva jesam? – a koji bi bio jedan od prvih anksiogena na putu osvješćivanja ženske pojedinke, odnosno, njenom prelasku iz one sartrovske „loše“ u „dobru vjeru“.

Na stihovima pjesme Sjeme, kojima se autorica obraća praroditeljki, moglo bi biti čak i težište ove zbirke:

(...)
kako i kad se sadi – naučila si me
ali nisi mi objasnila da si sijala i sijala
jer nisi mogla podnijeti ono što je ostalo u kući:
prazno i beživotno
vrijeđalo te, proganjalo i boljelo
svako sitno sjeme nezasijano

Zašto neko sije? zašto piše(mo)? Neke (bar) apriorne praznine uvijek zijevaju unutra očekujući (nemoguće?) ispunjenje, iskupljenje, toplinu, saučesnika, sabesjednika. Pa i onda kad neizgovorivo i nezasijano (pohranjeno u svakom porodičnom arhivu) ne posustaje, sijanje i pisanje (blizanački) čine nešto, ali ne ni od ničega, već svakako od trauma i duhova koji neutješni škripuću i štipkaju. Za/od njih se stvaraju ti raznobojni biljezi, simbolički „mladeži“ – nevidljivo znamenje zahvaljujući kojem prepoznajemo neki tekst kao poeziju.

Ljubav je u pjesmama Nikoline Todorović demistifikovana, odnosno, „prava“ – ona je i duboko (su)osjećanje (kao u pjesmi Dodiri):

sjedinjavale smo se i stapale na bezbroj načina
ali nikad mi nisi bila bliža kao onda
kad si mi dodirom noge ispod stola
dala znak da je sagovornik preko puta nas
rekao nešto glupo
ali i sunovrat u banalnost: (...) ljubav je završila među polovnim stvarima/ na nedjeljnom buvljaku (u pjesmi Centrifugalna sila). O kvirnosti se ovdje može govoriti ne samo zbog tematiziranja žensko-ženske ljubavi, već i zbog nebježanja od jednostavnosti njenog poetskog oblikovanja: 

i dok ljeto
u vodu, zajedno sa suncem,
niz klizave alge, odlazi,
mi se i dalje obuzdavamo da sa vlažnih molova
jedna u drugu
ne poskliznemo 
(Ljeto u grču)

Svi stihovi u ovoj zbirci su dosljedno slobodni te je moguće naslutiti utjecaj poljske pjesničke lektire, ali provjetrenost izraza pokatkad priziva i čitalačku želju za očuđenjem i pojačanom semantizacijom pjesničkih elemenata ostvarenim, naprimjer, ponavljanjem sintagmi naše mame i njihove kćeri (u pjesmi (Mladež-mama), dok prisvojne zamjenice (moja, mi, naše, njihove) pridonose da se ova poezija, između ostalog, označi kao intimistička. Vješto oneobičavanje u vidu potenciranja mačjeg glasa brižnosti (ali i dovođenja u pitanje predrasude o porodici) ostvareno je i u pjesmi Mama mačka, ja i ostala njena djeca, dok se na fonetsko-fonološkom planu ističe pjesma Drvo u kojoj učestalost skliskog „l“ i vibrantnog „r“ upotpunjava sliku ljubavnog zagrljaja. 

Ofelijin usud čest je poetski zamajac, u smislu da je poklekla pred pravilima, savladana vrtoglavicom na rubu provalije… Ali Ofelija Nikoline Todorović proživljava svoj „rad žalovanja“ (leći ću u tek okopanu, vlažnu zemlju/ čekati da me pregaze puževi – sporo/ poput priznanja i objave/ tvoje ljubavi ), i svoju tugu sublimira s tankoćutnošću Ofelije, ali bez njene ambivalencije i posrtanja pred arhontima.

I autorica Todorović i Ofelija poznaju tajne gnoze hortikulture. Ofelija je, prisjetimo se, dijelila cvijeće likovima u drami onako kako je pristajalo čijem karakteru i „grijesima“. Baštovanka iz ove zbirke nalazi smiraj i sklonište u dodirivanju sa zemljom (zar postoji neko drugo?), svakodnevnim monotonijama koje su to samo naizgled, jer: dok kopam – više sam od bašovanke i arheologinje/ ulazeći u utrobu zemlje, ulazim i u utrobu moje porodice (Prekopavanje).

Baštovanka je odnjegovala svoj glas i posadila sjeme za nepretencioznu a odvažnu poeziju, suptilnu i susretljivu, i ubuduće, vjerujem, nadasve jedinstvenu vlat trave.


BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama: Između dvoje (Naklada “Zoro”) 2005. godine i Srčane saturnalije (Vrijeme Zenica) 2019. godine. Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona.

Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.

 656 total views,  2 views today

Komentariši