Piše: Jasmin Agić
Muklim glasom patnje odjekuje ime Ivana Gorana Kovačića historijom naših književnosti ne više zbog antički tragične sudbine pjesnikove nego zbog uzaludnosti njegove nesebične žrtve. Te zemlje klasnih polja, dubokog plavog mora i visokih tamnih planina više nema i svaki put kada se pomene Goranovo ime uz njegov pomen mora se pomisliti i na Jugoslaviju, zemlju koja je nestala u vihoru bratoubilačkog rata i sa sobom u smrt ponijela i svoje najveće žrece. A jedan od takvih, jedan od onih koji je vjerovao u Jugoslaviju kao zemlju ravnopravnih i različitih bio je i Ivan Goran Kovačić, pjesnik koji je vlastitu smrt opisao u svojoj poeziji i ne sluteći kako će vizije njegove mašte postati najpogubnija stvarnost njegovog života.
Ivan Goran Kovačić rođen je u Lukovdolu u porodici progresivnih i naprednih intelektualaca, a svijest o različitosti svijeta stiče u porodičnom domu gdje u potpunom skladu i harmoniji, prkoseći usudu vremena žive njegovi roditelji, otac Ivan i majka Ruža, inače Jevrejka djevojačkog prezimena Klein. Daroviti dječak još se u ranom djetinjstvu isticao među svojim vršnjacima željom za učenjem i usvajanjem novih saznanja tako da je odlazak u karlovačku Gimanziju bio prirodan produžetak u sticanju akademskih znanja. Od malena učen da ugled i materijalna sigurnost građanskih zanimanja mogu biti u opreci sa nastojanjem da se usvoje znanja koja mogu poslužiti spoznavanju temljenih istina svijeta Goran školovanje nastavlja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje studirajući slavističku grupu predmeta širi svoje hrvatske i jugoslovenske vidike upoznajući se sa kulturom pravoslavnog i ruskog istoka.
Agilan novinar
Nemirnog i neobuzdanog duha i nesklon poštivanju malograđanskih autoriteta Kovačić napušta fakultet odvažan da izgradi vlastiti život i stvori sopstveno književno djelo. U tim turbulentnim vremenima kada se ideja jugoslovenstva još uvijek bori sa parcijalnim etničkim nacionalizmima Ivan Goran Kovačić postaje aktivan i agilan novinar pronalazeći u tom nesigurnom zanimanju formu koja je bila u stanju zadovoljiti njegove životne, intelektualne, umjetničke i političke zahtjeve. Piše suludim tempom oprobavajući se u svim novinarskim formama, a pisanje za hrvatsku i jugoslovensku štampu donosi mu slavu koja je bila jednako zloglasna koliko i pozitivna.
U toj borbi za otkrivanjem vlastitog umjetničkog glasa piše poeziju i prozu, a pažnju javnosti na svoj rad skreće objavljivanjem knjige priča Dani gnjeva 1936. godine. Koristeći se tehnikom lirskog realizma Kovačić ispisuje hroniku seoskog života izbjegavajući idealizirati težački život hrvatskog seljaka. U toj je knjizi progovorio glasom socijalno senzibilnog prozaiste ispisujući prozu o nepravedno proganjanim i iskorištavanim „malim ljudima“. Ta se knjiga, natopljena radićevskom političkom ideologijom, čitala kao optužnica državi i vlastima koje su uništavale prirodnost seoskog života uvlačenjem neukih i politici nevještih ljudi u svoje spletke i zavjere. Odmah po objavljivanju knjige Kovačića se prepoznaje kao književnika koji neće olako pristati na „dogovor sa državom“ što je pisanjem u štamapi mladi pjesnik neprekidno i potvrđivao. Radikalnih stavova o prirodi društva i mjestu umjetnika u svijetu na Kovačića se iz krugova visoke buržuoazije i krupnog kapitala gleda s podozrenjem, što je uostalom bila sudbina gotovo svih umejtnika njegove generacije.
Ostatak teksta možete pročitati na linku
5,958 total views, 2 views today
