Ovo je jedna od mojih prvih pjesama. Vjerovali ili ne, objavljena je prije ravno 40 godina, i to u listu studenata Filozofskog fakulteta u Novom Sadu “TO JEST”. Danas i ovdje, posvećujem je – po strani od licemjernih igara političara svih strana! – ukrajinskim izbjeglicama. Jadni ljudi, “vruće loptice” u rukama svjetskih moćnika!
Pjesma kojoj nije potrebno ime*
Zoranu D. Ti, recimo, nađeš neko mjesto. Pusto. Strašno. Lijepo. Tvoje. A onda dođu, kao, slučajno naiđu, uzmu alatke u ruke i gnjevno, s mržnjom strasno, unište tvoje dugo traženo, ljubljeno. Tako svaki dan dok ti oči ne iskoče od kolektivnog ludila.
3,014 total views, 2 views today
