Jasmin Agić | Ruski pisci u raljama tiranije: Brutalni udar na kritiku vlasti

Pita li se danas, u stanju sopstvene zebnje, neki disident ruskoj agresiji na Ukrajinu, da li ću ja biti žrtva tiranije Vladimira Putina? FOTO: Al Jazeera.

Ako je jedan raniji ruski tiran, ne tako davno, dao „usmrtiti“ pjesnika kakav je bio Osip Mandeljštam, samo zato što se nije slagao sa politikom opšteg terora, hoće li se sadašnji predsjednik Rusije, Vladimir Putin toliko osiliti u uživanju apsolutne moći da će neki „neposlušni glas kritike“ upućen njemu biti osuđen na progon i nestanak.

PIŠE: Jasmin Agić

Izvor: Al Jazeera Balkans


Historija ruske književnosti obiluje ekstremima nepoznatim drugim kulturama i podnebljima, a svijest o važnosti napisane riječi u ruskoj je tradiciji uvijek posjedovala posebno značenje. U ruskoj književnoj tradiciji pisac je uvijek bio čovjek koji je mnogo više „govorio“ kada bi pisao ili javno deklamovao svoje ideje nego je to slučaj u ostalim evropskim kulturama. Ruski pisac imao je tu nesreću da je njegovo intelektualno i književno djelovanje, u pravilu, oblikovala prisutnost apsolutne despotije i ubilačke tiranije.

Jedan se događaj smatra prijelomnim u razumijevanju odnosa apsolutne vlasti i ruskog pisca a to je onaj kada je Fjodor Dostojevski osuđen na smrtnu kaznu, koja je u posljednjem trenutku preoblikovana u kaznu izgona i dugotrajne robije. To nasilje nad slobodnomislećim subjektom obilježiće ne samo Dostojevskog i njegovo doba nego će ostati obrazac u ponašanju tiranske vlasti prema osobi javno angažiranog intelektualca. Dostojevski je, što je poznato, kao mladić, zbog svojih utopističkih i socijalističkih ideja, bio žrtva policijskog terora a nakon, kako se vjeruje insceniranog čina strijeljanja, kojem je bio cilj da se mladi pisac što više ponizi, deportovan je, zajedno sa nekolicinom drugova i istomišljenika, na Sibir. Vrijeme provedeno u progonstvu izmijeniće njegove svjetonazore, a svoja robijaška iskustva Dostojevski će u fikcionaliziranoj formi ispisati u najslavnijoj uzničkoj knjizi ikada Zapisima iz mrtvog doma.

Možda je manje poznato, ali i drugi veliki ruski romanopisac Lav Tolstoj bio je apartid zvaničnoj ruskoj carskoj politici. Kao praktični socijalist i reformator često  je dolazio u sukob ne samo sa institucijama vlasti nego i sa mnijenjem javnosti, koja je žudeći za privilegijama nerijetko njegovo vaninstitucionalno kršćanstvo doživljavalo kao društvenu opasnost. Ali, njegov plemićki status, književna slava i lično bogatstvo bili su dovoljan garant da ga carska tajna policija ostavi na miru čak i onda kada je javno govorio o stvarima koje su se kosile sa vladajućim državnim narativom. Poznato je da je Tolstoj nakon mladalačkih godina provedenih kao vojnik carske vojske na Kavkazu iz temelja promijenio svoj pogled na muslimanski svijet i u njegovoj literaturi „Tatar“, kako je ruski jezik pežorativno opisivao sve muslimane carstva, počinje zauzimati posebno mjesto.

U noveli Hadži – Murat to je ljudsko divljenje kulturi nametnutog imaginarnog neprijatelja doživjelo svoj klimaks i u potpunoj je opreci sa, recimo, Gogoljevim predstavljanjima muslimana. Razlike u pogledu na svijet onoga što je bilo proklamovano kao arhetipsko drugo i više je nego jasno i dok su u Gogoljevom Tarasu Buljbi „Tatari“ predstavljeni kao omraženo, barbarsko i necivilizirano drugo, Tolstoj kakvkaske muslimane prikazuje čak u pomalo romantiziranoj verziji njih samih pa su, stoga, to ljudi koji posjeduju najljepše ljudske vrline, oni su uzor kojemu savremeni svijet treba težiti, neka vrsta piščevih idealnih humanih projekcija.

Oktobarska revolucija i stoljeće velikih lomova

Dvadeseto stoljeće u Rusiji je bilo stoljeće velikih lomova. Zloglasnu Ohranu, sa dolaskom boljševika na vlast oktobarskim prevratom iz 1917. godine samjenjuju još zloglasnije ČEKA i NKVD, organizacije tajne policije koje su uspjele uspostaviti gotovo pa apsolutni teror u mladoj sovjetskoj Rusiji. Među prvim žrtvama nove ideologije i politike progona bio je mladi ruski pisac Vladimir Nabokov koji se sa porodicom u dobi najranijeg punoljetsva obreo u emigraciji. Sovjetski komesari Nabokovljevoj su porodici zanijekali pravo na porodično naslijeđe i materijalno bogatstvo, a novim ideološkim preuređenjem svijeta čak i pravo na fizičko postojanje. Živjeći cijeli zreli život u emigraciji Nabokov je često, emotivno, davao do znanja da su mu  Oktobarska revolucija i „crveni teror“ oduzeli sve osim uspomene na domovinu i jezika, kojega se nikada nije odrekao.

Posmatrajući historiju ruske književnosti od 1917. do danas jasno je da je Nabokovljeva žrtva bila strašna, historično tragična i nepoštena, ali u svakom slučaju, mnogo manje užasna nego sudbine desetina pisaca koje su bile žrtve Staljinovih čistki. Veliki ruski pjesnik, rodonačelnik književne avangarde, socijalist i zelotski sljedbenik Oktobra Vladimir Majakovski izvršio je samoubistvo 1930. godine pod danas još uvijek nerazjašnjenim okolnostima i bez svijetu jasnog motiva. Ono što se zna jeste da je bio razočaran izgledom svijeta u čijem je stvaranju učestvovao, bio je razočaran suludom diktaturom neslobode i opetovanjem historijski nezapamćenog despotizma.

O osobi Josifa Staljina zna se mnogo, ali o motivima njegovog totalitarizma i danas se pišu studije i vode žučne rasprave. To je najveći, savremenoj historiji, poznat satrap, tvorac najzlokobnijeg sistema društvene kontrole i tiran koji je svojim ubilačkim nagonom nadmašio sve svoje prethodnike u dugoj ruskoj tradicji krvavog vladanja zemljom. Staljinov odnos prema piscima bio je ambivalentan, ali njegova želja da mu se povlađuje u svakoj sitnici bila je manijakalna i nezasita. U njegovim ubilačkim čistkama stradali su Lav Trocki, spiritus movens Oktobra, mislioci i praktičari boljševičkog socijalizma Lav Kamenjev i Grigorij Zinovjev, pa ako je njihov nestanak i mogao biti „opravdavan“ ideološkim zatranjenjem i političkim djelovnajem protiv zvaničnog partijskog, socijalističkog, mišeljenja desetine drugih mislilaca i pisaca bili su žrtve Staljinovg terora iz potpuno neobjašnjivih razloga.

Tri su velika ruska pisca „ogledalo“ Staljinovog odnosa prema figuri slobodnog mislioca. Iz najsebičnijeg kaprica Staljin je naredio da se obustavi izvođenje drame Bijeg Mihaila Bulgakova i gotovo jedno desetljeće pisac je bio u potpunoj diktatorovoj nemilosti, a osudu progonstva bez izgnanstva, što je značilo živjeti kao otpadnik u društvu pošteđen deportacije u Gulag, Bulgakov je morao okajavati pisanjem nebrojenih ponižavajućih pisama u kojima je hvalio političku genijalnost velikog vođe – Staljina.

Mandeljštamova smrt

Još je eklatantniji primjer pjesnika Osipa Mandeljštama koji je zbog svojih nonkonformističkih stavova i slobodno – kritičkog razmišljanja uhapšen i deportovan na Ural. Njegova knjiga Staljinovi epigrami do danas je primjer u kojoj mjeri pisac može biti istinski društveno angažiran čak i po cijenu gubitka svih ljudskih i društvenih prava, a na koncu i gubitka života. Ako je prema Bulgakovu i pokazao zrno suosjećajnosti prema Mandeljštamu, najtalentiranijem akmaisti svoje generacije, Staljin je bio brutalan i svirep. Mandeljštam je umro od posvemašne iscrpljenosti i gladi kao zatočenik sabirnih logora, a o njegovoj smrti postoji svega nekoliko protuvrječnih i nedorečenih svjedočanstava.

Čudna je sudbina još jednog velikog ruskog pjesnika Borisa Pasternaka, pisca koji je svoj Nobelovom nagradom nagrađeni roman Doktor Živago morao „prošvercovati“ iz SSSR-a kako bi bio objavljen. Tridesetih godina 20. vijeka Pasternak je, potpuno razočaran u ideje komunizma, promijenio vlastiti poetski osjećaj tražeći pribježište u iscrpljujućem prevođenju. Kada se njegovo ime našlo na listi antisovjetskih književnika i na listi uhapšenih tokom čistki sam je diktator intervenisao da se pisac oslobodi riječima „Nemojte dirati ovog stanovnika oblaka”. U godinama nakon objavljivanja Doktora Živaga bio je predmet posvemašnjeg sovjetskog političkog prezira, a legenda kaže da je hapšenje ili progon izbjegao tek na intervenciju indijskog premijera Džavaharlala Nehrua koji je „molio“ Nikitu Hruščeva da „poštedi“ ostarjelog pjesnika.

Jedan drugi nobelovac, Aleksandar Solženjicin, nije bio te sreće, jer je zbog aludivne kritike Staljina, pronađene u jednom privatnom pismu, osuđen na progonstvo u Sibir. U statusu osobe kojoj su oduzeta građanska prava ostaje sve do Staljinove smrti, a kada nakon rehabilitacije napiše i objavi trotomno djelo Arhipelag Gulag toliko je uspio razbjesniti sovjetske vlastodršce da je lično, kako legenda govori, Leonid Breženjv naredio piščevo hapšenje i protjerivanje iz Sovjetskog saveza u koji se Solženjicin vratio tek sa „padom komunizma“.

I Josif Brodski, najutjecajniji pjesnik modernist, bio je žrtva sovjetskog totalitarizma. Pjesnik je kao mlad čovjek, zbog optužbe za društveni parazitizam, bio uhapšen i osuđen na pet godina progonstva, a početkom 70- tih godina prošlog vijeka bio je prisiljen napustiti zemlju, u koju se više nikada nije vratio. Umro je u američkoj emigraciji, u dobi od 47 godina.

Ko će biti Putinova „žrtva“?

S ruskom agresijom na Ukrajinu počela su se postavljati mnoga pitanja, a poznavaoci ruske povijesti u ponašanju Vladimira Putina nastoje prepoznati crtu autoritativnosti koja, očito, prekoračuje granicu dopuštenog, dozvoljenog ili toleriranog. Fraze Putinovog jezika kojim opisuje Ukrajinu mnoge podsjeća na formulacije iz najstrašnijih dana boljševičkog totalitarizma, njegovo otvoreno negiranje prava na postojanje Ukrajine kao zemlje i Ukrajinaca kao nacije daju naslutiti da je ruski predsjednik već stvorio dijaboličnu metodologiju pravdanja svojih zločinačkih namjera.

I u njegovom odnosu prema istini i ljudima koji drugačije misle može se prepoznati analogija sa metodama kojima su se koristili sovjetski komesari. Rusi koji ne dijele stavove zvanične politike Kremlja su izdajnici, pravo na slobodno iznošenje stavova se ograničava, u propagandnom narativu vlastodržaca nema mjesta za disonantne i tonove koji kritički propituju „predsjednikovu istinu“. Ruski pisci su pokušali protestovati izražavajući neslaganje sa ruskom agresijom na Ukrajinu provokativnim stavovima iznošenim na društvenim mrežama, ali i ti su kanali obustavljeni, zabranjeni i zabravljeni. Svijetu je sve manje jasno šta se dešava u „Putinovoj Rusiji“ baš kao što je i samim Rusima sve teže da doznaju šta se dešava izvan njihove „medijski kontrolisane države“.

Ostaje, na kraju, da se postavi još samo jedno, pomalo zlokobno, ali onima koji poznaju povijest ruske književnosti sasvim legitimno pitanje. Ako je jedan raniji ruski tiran, ne tako davno, dao „usmrtiti“ pjesnika kakav je bio Osip Mandeljštam, samo zato što se nije slagao sa politikom opšteg terora, hoće li se sadašnji predsjednik Rusije, Vladimir Putin toliko osiliti u uživanju apsolutne moći da će neki „neposlušni glas kritike“ upućen njemu biti osuđen na progon i nestanak. I dalje, moramo se zamisliti, pita li se danas, u stanju sopstvene zebnje, neki disident ruskoj agresiji na Ukrajinu, da li ću ja biti žrtva tiranije Vladimira Putina?

 1,492 total views,  2 views today

Komentariši