Jasna Šamić: Vladimir Visarionovič Grozni. Pariski ratni dnevnik


Jasna Šamić

VLADIMIR VISARIONOVIČ GROZNI 

PARISKI RATNI DNEVNIK 


Najvruća mjesta u paklu su rezervisana za one koji u velikim moralnim krizama zadržavaju svoju neutralnost. 

Dante Alighieri

Ovaj dnevnički zapis iz Pariza o ruskoj invaziji i Putinovim zločinima moram početi citatom iz odličnog teksta Vahidina Preljevića, objavljenog u Tačno pod naslovom „Drugačiji svijet: Rat u Ukrajini i putinizam“. U stvari, pozivam čitaoce da ga pročitaju u cijelosti, jer pokazuje ne samo suštinu Putinove invazije, nego također i teške gluposti i kvazi analize, koje idu u prilog Putinu i njegovom ratu, a ja dodajem i od strane naših intelektualaca, ili kvazi intelektualaca. Evo tog citata, krajnje tačnog, u Tačno:

Konkretno, pogreške i neutemeljene i fatalne intervencije Zapada, naročito ona u Iraku, ne mogu poslužiti kao polazište za tvrdnje koje čujemo ovih dana, da su, recimo, SAD i Rusija iste, da Putin samo radi ono što su radili drugi, da stoga i ne treba zauzimati stranu, jer je ovaj rat obračun velikih sila, a Ukrajina, koju su NATO i EU svojim stavovima „uvukli u rat“, samo je poligon, te da inače nije sve crno-bijelo, ima tu krivice na svim stranama itd. Takvi stavovi često bivaju dopunjeni argumentom, koji smo čuli npr. od njemačkog politologa Johannesa Varwicka, da bi najbolje bilo da se Ukrajina preda i da se formira vlada u egzilu, kako se rat ne bi umjetno produžavao i povećavala patnja stanovništva.

A na takvu podršku, u kojoj se izjednačavaju krivice, gdje se poteže odmah za tuđim zločinima, Putin je i računao, posebno na svoje nepismene i polupismene dodike, kojih je u ovom času oko 70 posto. Ono što revoltira trideset godina nakon zaleđenog rata a Balkanu, tačnije srpske agresije, jeste da upravo neki bosanski i bošnjački kvazi-intelektualci opet „gledaju u nijansama“ i u ovom času, kada se dobro zna ko je koga napao i čime, traže isprike za Putinove zločine tako što pominju američke, i evropske. Kad je devedesetih bombardovano Sarajevo, mnogi Srbi su odmah potezali za prapotopskim zločinima; tako i danas. Velik broj njih se sjeća kako se „ceo svet obrušio na malu Srbiju“, ne tako davno. Valentin Čip je na to rekao: Kako bi se tek obrušio da je bila Velika? (Nadam se da su svi shvatili crnjak?)

Naravno da je zločina uvijek bilo, i kad je bilo vrijeme tome, kad su se dešavali, neki su reagovali jedinim oružjem koje posjeduju: perom. Civilizacija čovječanstva pliva u krvi, treba li stalno ponavljati i opravdavati time u nedogled tuđe napade na suverene zemlje? Ili biti „neutralan“ tako što ćeš na tuđe patnje dodavati još i vlastito licemjerje? Ko može još u to povjerovati? Lako je podnositi tuđe patnje! To ćemo lako svi priznati.

Naši kvazianalitičari u svojim snobovskim tekstovima brane danas Ruse, rusku kulturu od nas, koji upravo ne želimo teoretisati u ovom času o stradanjima Ukrajinaca od vlastitih profitera rata i mafioza u budućnosti… Niko ko ima svijesti i savjesti nije se u ovom času okomio na ogromnu rusku kulturu (osim ekstremista), niti je bio protiv Rusa, onih koji nisu direktni plaćenici i ne plješću Putinu Groznom. Niko nije kritikovao niti bojkotovao ruske umjetnike koji se kao lavovi bore za slobodu i protiv Putinovog duševnog, duhovnog i fizičkog zatvora. Najzad, niko od nas se ne rađa sa granicama, ako je rođenje slučajnost, nacija slučajnost, vjera u kojoj si se „rodio“ slučajnost, nije mozak, on se ipak razvija, kao i kritičko mišljenje s njim. Dok se po mišljenju mnogih filozofa svijest i savjest razvijaju posljednji kad je riječ o čovjekovoj evoluciji. 

Granice zemalja se stvaraju u krvavim borbama, nakon kojih slijede mirnodopski pregovori i crtanje mapa, dok u ovom času upravo Putin nastavlja s tim osvajačkim pohodima koje su obilježile cijelo čovječanstvo. Da, moramo ponavljati trivijalnosti kojih očito se ne drže ni neki naši veli umovi. Rusija nikad nije bila država, nego imperija, reći će svaki istoričar. Postojala je carska imperija, pa Sovjetska imperija – sa zemljama Varšavskog pakta – ( koje uopšte nisu sve bile slavenske kako neki tvrde!), a vrlo kratko i Gorbačovljeva anatemisana demokratija, da bi Putin Grozni ponovo započeo osvajanje i „vraćanje časti“ , ne samo osvajajući najgorim sredstvima zemlje varšavskog pakta, nego ciljajući i dalje, na primjer na Bosnu. Ni jedan analitičar to više ne krije. Bosnu i Srbiju, zemlje koje nikad nisu bile dio Carske Rusije, niti Varšavskog pakta! Uzgred rečeno, kako sam pisala mnogo o Rusima u Devetom valu (a i u posljednjem romanu koji sam upravo završila i posvetila ga jednom prijatelju Rusu), i stoga izučavala rusku prošlost, mogu slobodno reći da se Putin pokazao gori od mnogih ruskih careva, a najbliži u ruskoj istoriji Ivanu Groznom i Staljinu. Usput, s istom paranojom i hipohondrijom koju je pokazivao i Hitler. Prema Putinu su se, kao i prema Hitleru tridesetih, pokazale slično i zapadne sile, naročito NATO i Amerika koji su naglo postali pacifistički nastrojeni. Putin iskorištava, kao što je i Hitler iskorištavao zapadnu mlakost (makar se danas Evropa više ujedinila nego ikad ranije), neodlučnost, egoističnost, aroganciju, hipokriziju. Divni su ovi „pacifisti“ koji žele da se rat riješi s Putinom mirnim putem. Prvo, niko osim Rusije nije želio rat, niko Rusiju nije napao niti ima(o) namjeru napadati, nego – ponavljajmo do iznemoglosti ako treba – Putin je napao Ukrajinu, jednu međunarodno priznatu zemlju, u kojoj vodi preventivni rat na najgori mogući način. Pri tome ne treba zaboraviti da takve autokratske vođe paranoičnog psiho-mentalnog sklopa nikad se riječima nisu u istoriji zaustavljale, osim kad sve izgube. A Putin gubi, kaže ruska opozicija i kažu svi stručni vojni analitičari, Putin se nije nadao da će naići na otpor cijelog stanovništva pa i dijela onog ruskog u samoj Ukrajini. Čak i američki „pacifisti“ i neki univerzitetski profesori „pacifisti“ govore o tome da je Amerika glavni krivac, uzvikujući javno da ih vascijeli svijet čuje Mea Culpa. Ako je tako, onda, slijedeći tu logiku, Putin treba da bombarduje Ameriku, a ne Evropu. I šta čekaju svi ti Srbi nastanjeni u Americi? Zašto, kao najljući protivnici trulog Zapada nikad nisu otišli da žive u Bugarskoj na primjer, zašto sad ne odu i ne bore se na strani Putina, ili ne odu u Rusiju da bude više pristalica Putina, mjesto da sjede u zapadnoj truleži? 

I Putinova djeca, njih četvoro koje ima sa jednom mladom ljubavnicom su u Švajcarskoj, rođena tu, zašto? Putin ima nekoliko vila u Francuskoj; njegova bivša supruga živi u ogromnoj vili u Biarritzu, zašto kad je to trulo? Zašto islamisti koriste sve tehničke mogućnosti Zapada koji preziru? 

Ja znam zašto sam išla u Francusku: samo zbog velike francuske i evropske kulture, a ne zbog toga što je francuska bila kolonijalna sila i što bi mi omogućila kao magrepskim stanovnicima nakon oslobođenja, da bolje živim ovdje. Naprotiv! Takvi kao ja zovu se sigurno mazohisti. Od nekih srpskih bivših prijatelja sam optužena da sam zapadni špijun, da radim za „subvencije“. Iz njihovih usta u Božije uši! Ranije sam bila „njihova“, Jasna, sad sam postala Yasna, što će reći zapadni agent, da ne pominjem one koji mi doslovce prijete, kao što su mi prijetili i islamisti. Nažalost postoje i Pasionarije bez prodrške masa i subvencija. Pri tome, ni malo slijepa prema spekulantima koji uništavaju odavno planetu. 

Kultura je i Putinovo oružje, i ne samo Putinovo, kojim se autokrate koriste da bi došle do svog diktatorskog cilja. Zna se ko je kod nas, na Balkanu bio ideolog rata: pisci, SANU, istoričari. A ne seljaci i radnici (iako ovi prvi pripadaju kategoriji lažnog seljaka,  tzv. građanin-seljak). Zahvaljujući kulturi i takozvanim kulturnim radnicima, prodanim dušama, koji podržavaju tiranine, tirani i uspijevaju i vode osvajačke ratove. Računao je na njih i Putin, okovao ih u zlato, slikao se s njima, bio „sladak“ da ne može slađi, a među njima, nisu uopšte svi Rusi, čak ih je vrlo malo takvih, nego su, kao npr. Anna Netrebko, do nedavno velika operska diva, porijeklom Ukrajinka udata za Tatarina, tu je i bivši sineast Nemanja koji se sad zove Vasili, koji je ostao dosljedan svom barbarizmu i podršci barbarima, tu je i dirigent Vasili Gioergiev… Nije važna nacija, nego mozak. Ali takvih intelektualaca i umjetnika Putinovih, istina, samo je šačica u odnosu na mnogobrojne Ruse intelektualce, sineaste, pisce, novinare koji su protiv tog rata, koji bježe iz te diktature, masovno, da bi spasili goli život, i da bi mogli disati i kao ljudi i kao intelektualci. Najviše ih je u ovom času u Istanbulu, kao što su tamo bježali bijeli Rusi i od Revolucije, između 2017. i 1922. (o tome se možete obavijestiti i u mom romanu Deveti val, izdanje Sarajevo, Beograd, Cetinje 2019). Postojao je i cijeli jedan kvart Rusa, Rus semti, u Istanbulu. 

Anna Netrebko je grozno otpjevala i odglumila nedavno posljednju svoju ulogu u operi Macbeth, jer možda i glas i „dobar glas“ zavise također od količine ašikovanja sa barbarima. 

Putin nije ni prvi ni posljednji u istoriji, dakle, koji se oslonio za svoj uspjeh na svoje umjetnike (makar oni nekad bili i „Turci“ s arapskim imenima, kao Kusturica). Sjetimo se samo kako su profitirali u Osmanskom carstvu pjesnici koji su pjevali kaside, ode sultanima, među njima i pjesnik Baki, koji je pjevao svim vladarima kojima je stizao, ali ipak je pao na kraju u njihovu nemilost, i završio u bijedi. 

Lako se možemo danas lišiti i ruskog režisera Mihalkova, koji je nekad pravio odlične, poetske filmove, ali od kako je zasjeo u krilo ruskim vladarima, odavno je zanijemio; njegova posljednja djela su mu, kao i Nemanjina, jad i čemer. 

Ali ako kukamo što ovi autori danas ne mogu da dođu do izražaja, zašto onda kritikujemo Nobelovu nagradu nedavno datu Handkeu?

Niko do nas nikad neće prestati da čita Dostojevskog, ko god želi da shvati uopšte čovjeka. Ja sam cijeli svoj posljednji roman (koji sam upravo, kako rekoh, završila) posvetila ovome piscu, Dostojevskom, koji je, kao i mnogi danas Rusi, bio direktna žrtva ruskih vlasti, i osuđen na robiju u Sibiru, gdje je proveo mnoge godine i napisao potom izvrsno djelo, Zapisi iz mrtvog doma. Niko se nikad neće prestati diviti Čehovu (ja sam ga s Valentinom Vanjom Čipom nedavno prevodila i objavljivala u Životu), Čajkovskom, Puškinu, Tolstoju, koje brane uzalud od nas i naši snobovski kvazi-analitičari, pokušavajući nam dokazati kako je ruska kultura u ovom času ugrožena, a ne koliko su ugroženi životi Ukrajinaca, pa čak i Bosanaca, kojima ko zna šta se sprema. Putin još nije poražen.

U ovom času najgore falš pjevaju takozvani pacifisti i neutralci. O ovim posljednjim je i Elie Wiessel rekao:

Zakleo sam se da nikad neću šutjeti kad vidim kako pate ljudi i kako su poniženi, bilo gdje da su. Uvijek se moramo opredijeliti. Neutralnost pomaže ugnjetaču, nikada žrtvama. Šutnja ohrabruje onog koji tlači, nikad potlačenog. 

Bosna je u opasnosti i zato što ima „intelektualce“ ulizice, kvazi-analitičare i kvazi-demokrate koje brane Ruse od njih samih. U Beogradu su protiv ruske invazije, kažu, protestirali najviše Rusi.

Bosna nije pokazala nikad u istoriji istu snagu i slogu kao Ukrajina danas, iako i Putin i srpski nacionalisti vrište da ukrajinska nacija ne postoji. To je jedan narod, uzvikuje Putin, ubijajući ga! Kao što za njih ne postoji ni Bosna ni bosanska, ni bošnjačka nacija. Ipak su Bosanci, posebno Sarajlije, u početku rata devedesetih pokazale slogu i jedinstvo, koje jesu razbili prvenstveno SDA-ovci. 

O kraju Putina odlično je govorio ruski opozicionar Mihail Hodorkovski, koji je pobjegao u London; u nedavnom intervjuu je istakao da je riječ o Putinovom samoubistvu, koje je počinio napadom na Ukrajinu. U jednom času, autokrate i megalomani prekorače liniju, pomisle da im je sve dopušteno, kao je što je mislio i Hitler. A car Nikolaj II, posljednji ruski car, je bio pravi mirovnjak, daleko od putinovskog barbarina, iako je proglašen ubicom i barbarinom samo zato što su njegovi tjelohranitelji ubili trojicu terorista koji su upali u Carskoje Selo da izvrše atentat na njega. Znamo kako je taj car završio skupa sa svojom porodicom, čiji je otac Aleksandar III učinio mnogo za rusku ekonomiju, napredak i kulturu, ali vjerovatno nedovoljno sa rusku sirotinju. Vidjeli smo kakva „djela“ su činili boljševici, kako su nastavili branioci Rusije kao što je bio Staljin, vidjeli smo kakav je Putin, i kako manje od deset posto Srba želi da to vidi, vidjeli smo kako završavaju Rusi koji se bore protiv ovog diktatora koji je već preko dvadeset godina na vlasti maltretira svoje Ruse, a koji se ipak danas bore, bez obzira na ogromne kazne koje ih čekaju u zatvoru (15 godina) ako izuste samo riječ rat. Budući da Putin vodi „humanitarnu akciju“, sličnu onoj koju je vodio i Mitterrand u Bosni, kad je „otvorio humanitarni koridor“.

Ne treba zaboraviti da su se u Francuskoj oglasile i neofeministice, jedna od njih i u listu Le Monde, da nam objasne iz svog totalitarnog pera prepunog mržnje prema muškarcu, kako smo se vratili na staro, degradirali, jer žene u ratu u Ukrajini samo plaču, a muškarci ratuju. Jadnica je tačno rekla na drugi način da je svaki rat degradacija svake ličnosti i naroda, pa i žena, one prve stradaju (zaboravila na djecu, jer se neofeministice za djecu ne zanimaju!), ne znajući vjerovatno, što se Ukrajine tiče, da je tu 23 posto žena uzelo oružje u ruke da se bori protiv agresora.

A znaju li te mrziteljke u modi, na primjer, od kojeg velikog Rusa dolazi ova slavna maksima: „Ne štedite vojnike, žene će ih svakako opet rađati“?

Ipak možda znaju ovu: Većina žena je skriveno blago, bezbjedno samo zato što ih niko ne traži.

Da uvijek smo hrabri da podnesemo patnje drugih. I kako kaže Alain Bauer, profesor kriminologije: „Uvijek treba slušati vođe autoritativnih režima. Oni obično uvijek otvoreno kažu šta žele, gdje žele da idu, pa čak i kako.“

 4,129 total views,  4 views today

Komentariši