Prof. dr. Omer Ć. Ibrahimagić: SRDAČNI PRIJEMI


Prije 30 godina u najvećoj famiglii po imenu Ujedinjene Nacije reinkarnirala se Bosna i Hercegovina. Nekoć snažna i životvorna poput highlandera, upamćena je kao povezanija i moćnija nego što je bila u novom, gratis dodijeljenom vremenu. Nova republička zastava sa heraldikom kraljevske porodice Kotromanić se, snježnobijela i azurna, zlatila 3 sedmice prije tog, činilo se, svečanog čina ispred sjedišta najrazličitije organizovane famiglie. Sve je izgledalo bajkovito, ali itekako moribundno u realnom vremenu: pomno planiran pobačaj mrskog fetusa od strane dušmana rezultirao je iznenadnim i preteškim, ali definitivnim rođenjem džina na staklenim nogama. 

Istovremeno, nije se oklijevalo niti su se dešavanja prepustila slučaju. Pokrenute su mračne sile fisije pa je, gotovo sinhrono i ničim izazvana, upriličena hitna i krvava operacija novorođenčeta. Razlog je bio Bosnina svevremenska otpornost i čudesnost ispoljena u predugom vremenu trajanja u prošlosti, u onim prijašnjim životima. Iako po habitusu kaleidoskopske i k tome istovjetne novorođenom čedu, tzv. Ujedinjene Nacije su birokratski i reda-radi namislile „paziti“ na nadaleko prepoznato bosanskohercegovačko novorođenče (čitajte: šarenilo), prevažno radi očuvanja supstancijalnog sjemena Zemlje u proklamiranoj budućnosti. U stvarnosti je novorođenče imena Bosna postalo „zaštićeno“ od svega što ju je uistinu moglo zaštititi i izvesti na pravi put. Pogleda li se sa ove distance, izgleda da je samo proviđenje uspjelo očuvati dragocjeni život djeteta nakon strašnih porođajnih muka, sistemski provedene i mutilirajuće operacije te naknadnog, sistemskog uskraćivanja hrane i lijekova. Malo po malo, usprkos čuđenju ljekarskog konzilijuma, a napose i sveznajućeg i oholog dunjaluka (posve nesklonog), djetešce se prometnulo u naočitu djevojku, nesumnjivo plemićkog porijekla i držanja. No, druga strana medalje nije imala filigranski vez. Višegodišnja sistemska tlaka (izvana i iznutra) je na njenom pravilnom licu isklesala brojne ožiljke. Bosna nije bila u mogućnosti prepokriti ih zlatnom kosom i nepatvorenom dobrotom koju je isijavala svima, a ponajmanje sebi. To je bio samo jedan od razloga da postane neuklopljiva u ionako nezainteresovano društvo robovlasnički nastrojenih mladića i djevojaka oko nje. Nije joj zasmetalo što odbijaju rukovanje. Njihove slipave ruke svakako ne bi mogle izdržati taj nepotrebni napor već bi iskliznule iz stiska.   

Trajanje je bilo bez mira, a grane maslina nisu nosili golubovi već orlovi. Bosnina rana mladost je zatamnjena nezajažljivim kidisanjem raznoraznih makroa da je se iskoristi pa i poništi zasvagda. Čerečena i višekratno podvrgnuta silovanjima (pri čemu su „beskompromisni“ čuvari reda redovno okretali glave od tog čina, praveći se da ne vide bahanalije uprizorene upravo tu, pred njima), postala je majka, usprkos svemu pokušavajući podići čestitu djecu, nastalu u apokalipsi. Izranjavana, to nije mogla učiniti sama: nastupio je nesklad. Njeni osorni i slabo pismeni sinovi, prepušteni ulici i zablokirani u odgoju, požudno su gledali prema djevojkama iz komšiluka i susjedstva. Vraćajući se unutar svoja četiri zida, tamo gdje ih je čekao topao obrok i mirisna postelja, nisu primjećivali čistotu i ljepotu majke roditeljke, riješene u nastojanjima da ih učini boljim. Njeni osorni i slabo pismeni sinovi su od „stranih faktora“ neprestano primali laude o majčinoj izvanrednoj sposobnosti za preživljavanje – tek potajice bi isticali svoju privrženost neočekivanoj izdržljivosti roditeljke. Unutar četiri zida situacija bi se tumbe okrenula. Njeni osorni i slabo pismeni sinovi, išli bi  dotle da joj odriču pravo na bilo kakvo majčinstvo, protiv svih kanona zbivanja i življenja. I paradoksalno, Bosnina djeca koja su je izdavala na svakom koraku, nazivali bi je izdajničkom majkom. Odaslani otrov bivao je rasprostrt nadaleko: izlazio je kroz otvorene prozore i balkonska vrata njihovog zajedničkog doma i muklo odzvanjao. Daleko, predaleko, puno dalje od granica zvučnosti. 

Starije kontinentalne rođake majci Bosni još od njenog djetinjstva krišom obećavaju kako će joj omogućiti potrebne medicinske zahvate i učiniti je besprekornom. Znakovito, svojski se trude da Bosnina neobrazovana djeca ne saznaju šta one kane napraviti jer se plaše da bi ih usrećivanje njihove majke (a njihove rođake) moglo jako razljutiti, pa možda i razbjesniti. Zabrinuto klimajući glavama, starije kontinentalne rođake majku Bosnu deklarativno podržavaju u njenim molbama i zahtjevima već dugi niz godina, ali su redovno zauzete nečim neodložnim onda kada je trebaju odvesti na pregled čuvenoj doktorici još čuvenijeg imena – Evropa. Naravno, oba su posla sizifovska. Rođake se svojski trude kako bi, nikako ne djelujući, ostavile privid ikakvog djelovanja. A Bosna ponosna je izmorena proizvodnjom ničega što ne može dovesti do nečega. Ovo je, zacijelo, ne može poboljšati, ali je ni ne obeshrabruje. U ušima joj svako malo odzvanja mantra kojom je licitirao Vitgeštajn: „Etika je uslov za postojanje svijeta!“  

Šta sa doktoricom? Ona je gotovo pa stalno u poslu do guše, a kroz zatamnjeni prozor svoje veleljepne zgrade (naherene kao paralelopiped) s visine i krišom gleda u Bosnu što svaki dan strpljivo čeka na svoj red, do sada uvijek nekom čudnom „slučajnošću“ ostajući na njegovom repu (poslije završetka radnog vremena). Doktorica je preumorna i lohotna, na klimavim je nogama i sve više van forme. Sa dubokim uzdahom, volšebno skrivenim od  supruga Svijeta, prisjeća se kako je i sama bila salivena poput Bosne sve dok se nije počela baviti (ne)časnim poslovima od kojih, istina je, i dalje jako puno zarađuje. No, nagomilani novac joj više ne donosi ugodu kao nekoć jer je, iako novac, prije svega i dalje samo gomila. 

Specijalistkinja Evropa je istovremeno i tužna i ljuta jer je propustila na vrijeme napraviti druge važne, dobre, prijeko potrebne zahvate i tako ponovno učvrstiti staru slavu, dobrano poljuljanu klišeiziranim životom i pogrešnim odabirom favorita. Po automatizmu loše skrojene navike, i  dalje čini sve da ugodi onima što posjeduju dovoljno, pa čak i previše. Prima ih krišom i na preporuke kojekakvih džabalebaroša, na stražnja vrata i bez uputnica, efetno maskirajući stvarnost i neizbrojive propuste iz godina nesrazmjera, pa i nečovječja. Pravdajući se na raznorazne načine, birokratski izbjegava pomoći onim brojnim kojima je operacija zaista bitna, ostajući tako bez neizmjerljivo velike moralne zarade. 

Znakovito, u gospođi Bosni gotovo svakodnevno prepoznaje onu nekadašnju Sebe – Sebe koja je u međuvremenu postala neka sasvim Druga, otuđena od Sebstva. Pa ipak, to ne objelodanjuje, u bojazni da će nepovratno izgubiti svoje mondenske mušterije, svoju napirlitanu klijentelu, uninanu i umaženu presmiješnim osjećajem posebnosti. Radi ove notorne istine doktoricu Evropu u trenucima osame prožimaju i stidovi i sramovi, premda ih mudro, iako nečasno, uspijeva prikriti na grandioznim skupovima Uljepšivača.

Majka Bosna nije naivna ma kako to očima pokazivala. Trezvena je i razborita usprkos trvenjima u njoj i oko nje. Sve je manje sklona vjerovanju da će jednoga dana uraditi potrebne preinake na licu kako bi od prezgodne i lijepe mogla postati prezgodna i prelijepa. Kristalno je jasno, a i nauka je neumoljiva: godina je sve više, pa će zbog starosti kože svi ožiljci biti teško otklonivi. Tješi se svekolikim razumom i respektabilnom količinom iskazanog strpljenja. Bosna isuviše dobro zna šta je sve preturila iza leđa i koliko je bilo gotovo nemoguće izaći živ iz djetinjstva za zaborav. Da, ona to nije prenebregnula. I neće, jamačno. Očekivalo se kako će, izlomljena ravnodušnošću „zaštitnika“, bježeći iz svoje tradicije u tradicije drugih, barem pokušati uprizoriti harakiri ili neki drugi čin ritualnog samouništavanja. Možda doživjeti imploziju, nestajući kao materija. A sve to kako bi u nezaboravnom ostajanju sebe bez sebe odustala od daljeg bitisanja, lišavajući se bilo kakvog mjesta u redu na pregled. Ali, na sreću Bosne, očekivanja predatora su bila uzaludna, a želje im ostaju neispunjene. Jer, Bosnina nakana za preživljavanjem je bila barem „na kvadrat“ jača od depresije u koju su je gurali potkapacitirani maloumnici i oni što se „računaju“ u porodicu. Naravno, ponovljeno čekanje na ništa je znalo biti preteško pa bi je, s vremena na vrijeme, sustizao weltschmerz.

Hvala mu: ojačavao bi je, udaljavajući je od konačnog odustajanja. Hvala joj: uporište je nalazila ponajviše u sebi – ponajmanje u drugim dušebrižnicima.

Čini se i to kako je Bosna u ovom životu i samu sudbinu izvela načistac. Sjeća se koliko je bila pažljiva i uzorna kćerka svojoj majci, duboko je poštujući sve do njene smrti, dešifrirajući njene misli i slušajući njene savjete. Zbog toga Bosnu nije napustila nada kako će i njeni razulareni sinovi jednom doći do pameti, obrazujući se barem u školama za djecu ometenu u razvoju, novčano potpomognutim od strane filantropske doktorice Evrope. I ne smeta joj biti i dalje u redu iako zna da to nikako nije uredu. Naime, podsvjesno, iz djetinjstva, ima strah od medicinskih pregleda. Ne sluti milodare. Sukladno precipitiranom iskustvu, boji se kako plan za dalje intervencije i liječenje može biti puno gori nego pregled sam. Zna da ovi što potpisuju mogu i da otpisuju. Stoga se ne gura, već, nasuprot gromoglasnom nipodaštavanju, brisanom prostoru i vjetrometinama na kojima je započela jedan od novih života, stvara čvrst obruč oko svoje nezaštićenosti. Čini to znalački. Jer, posjeduje snažnu nadu, formiranu k’o Tetris. I koliko god da joj bilmezi i nikogovići oduzmu, ona mrvicu više dopuni pa opet i opet posloži poljuljani mozaik. Ispravnost takvog djelovanja polučuje mirnu savjest i koliko-toliko miran san. San što je potpuno okrijepi nakon što joj svakodnevnica izruči podsmijehe, dakako i skrivenu zavist propraćenu čežnjivim uzdasima onih što je gledaju s viših nivoa bitisanja (a objektivno, iz pozicije žabe). 

Raskoš ljiljana sa stare decentne haljine zamijenio je recentni sjaj zvijezda na novoj, brendiranoj. Sašivena je baš po ukusu dalekih rođakinja i prezaposlene doktorice Evrope ispred čije ordinacije gospođa Bosna i dalje strpljivo čeka na davno obećani prijem i pregled. Pred doktoricu Evropu će, kucne li ikada taj čas, stupiti uzdignutog čela i bez spuštanja pogleda: sve ove godine je isuviše ponosno čekala, posve skrajnuta u redu za intervenciju. A bez ičije suštinske intervencije. I dalje stoji uspravno poput vjetrenjače na ruži vjetrometina. Opstajući, svedilj meljući najfinije brašno i održavajući sigurnom visinu vode – magijski čuvajući i sopstvenu okolinu od potopa. 

Otuda i ova moja alegorija, shvatljiva možda samo onima što Bosnu i Hercegovinu vole bez zadrške. Dakako, neshvatljiva njenoj nesmirenoj djeci što u bosansko roditeljstvo gledaju urokljivim očima, sa otvorenim prezirom i nenaravnom željom da se pobrišu iz matičnih knjiga, spale ih ili rastoče pa barem figurativno pobjegnu glavom bez obzira. Bjesomučno tražeći, pored itekako žive majke Bosne, očeve-silovatelje ili surogat-majke u čistilištima smještenim iza velikih rijeka, iza sedam gora i sedam dola. 

 493 total views,  11 views today

Komentariši