Sara Kopeczky Bajić, Kamen, školjka, papir, Buybook/Slovo Gorčina, Sarajevo/Zagreb/Stolac, 2021.
PIŠE: Nikolina Todorović
Kamen, školjka, papir prva je knjiga poezije splitske autorice Sare Kopeczky Bajić, prošlogodišnje dobitnice regionalne nagrade Mak Dizdar koja se već pet decenija dodjeljuje mladim autoricama i autorima za prvu neobjavljenu pjesničku zbirku. Premda je, dakle, riječ o debitantskoj zbirci, pjesnikinja je mnogo ranije iskoračila na savremenu književnu scenu: najprije kao nagrađivana autorica kratke proze (nagrada izdavačke kuće Treći Trg za zbirku priča U potrazi za jugom), potom i kao angažirana kolumnistica, prevoditeljica, književna kritičarka i esejistica čije radove nerijetko možemo čitati na raznovrsnim hrvatskim i regionalnim portalima i časopisima.
Autoričina angažiranost i posvećenost književnosti istaknute su sa razlogom. Naime, Kopeczky Bajić je jedna od rijetkih autorica koja percipira književnost kao neiscrpno propitivačko polje. Tome najbolje svjedoče desetine njenih eseja u kojima otvoreno ispituje poziciju autorstva, mjesto i književni milje koji je okružuje. Ukratko, autorici nijedna književna tema nije nedodirljiva, naprotiv – ispisivanje i propitivanje književnosti su dvije aktivnosti koje su, čini se, kod Sare Kopeczky Bajić neraskidivno povezane. Takva vrsta neutoljive živosti i zaigranosti u pogledu preispitivanja svijeta i književnosti karakteristična je i za njenu zbirku Kamen, školjka, papir.
U sedam pjesničkih ciklusa Ja, sa sobom, Obitelj i ostala sidra, Ja, u svijetu, Dnevne uzaludnosti, Ljubav morska, Ljubav nasukana i Pjesma se igra, našlo se šezdesetak pjesama raznovrsnih tematskih preokupacija. Međutim, nakon pažljivijeg iščitavanja, kao dominirajući motiv izdvaja se autoreferencijalno propitivanje pisanja i postupak demistificiranja poezije.
Za početak, zanimljivo je istaknuti pjesmu Gdje ide ova pjesma kojom zbirka započinje. Riječ je o pjesmi koja nije uvrštena ni u jedan od spomenutih ciklusa, nego stoji zasebno, na početku knjige, kao svojevrsni suptilni i očuđujući prolog koji definira osnovni stil i senzibilitet u kojem je zbirka ispisana, a to su – jednostavnost i zaigranost. Jednostavnost u pogledu stila – pjesme su vrlo prohodne, prozračne, izvedene u maniru minimalizma i slobodnog stila, a samim time su i vrlo britke, sažete i ispražnjene od viškova. S druge strane, kada je riječ o zaigranosti, već i sam naslov zbirke nedvosmisleno govori o dječijoj poletnosti i posvećenosti igri: Kamen, školjka, papir, to je, zapravo, inačica poznate igre kamen-makaze-papir, s tim da je u ovoj zbirci školjka dobila veoma važno mjesto. Ona je, naime, presudno važan motiv, jer je simbol mjesta i identiteta kojim zbirka odiše – Mediteran, Split, more… Na koncu, i papir na izvjestan način zauzima predvodilačku poziciju. U zbirci je papir predstavljen kao nepobjedljiv: U mojoj igri vrijede / drugačija pravila // za mene će papir / uvijek značiti pobjedu (Kamen, školjka, papir); stoga nije slučajno da se u knjizi na nekoliko mjesta javljaju simbolične metafore poput porezati se na oštar papir (Ne okreći se, Orfeju) ili osluškivati papir (Gdje ide ova pjesma).
Međutim, igra nije važna samo kao stilska dominanta, ona je, zapravo, jedan od centralnih motiva ove zbirke. Jedno je sigurno / ništa nije sigurno / kada se pisac igra (Gdje ide ova pjesma), piše Sara Kopeczky Bajić u pjesmi koja otvara zbriku. Implicirati čitateljima/icama da se pisac igra zanimljiv je način da se pozove u zbirku, ali možda je još važnije istaknuti da u zbirci cijeli pjesnički ciklus nosi naziv Pjesma se igra. Naime, autorica nas na taj način, između ostalog, podsjeća na to koliko je igra značajna za shvatanje umjetnosti. S tim u vezi je i jedna od glavnih poetskih odlika ove zbirke: posve ozbiljno odbijanje da se svijet sagleda očima odraslih. Zadržati dječije oči čak i onda kada se bore pojave na koži (Krema protiv odrastanja) imperativ je koji pjesme Sare Kopeczky Bajić postavljaju kako same pred sebe tako i pred čitatelje/ice. Zadržati svježu percepciju, izbjegavati ozbiljnosti, premazati se poezijom kao kremom protiv odrastanja, nikada ne prerasti igranje, obgrliti svoje strahove – sve su to jedinstveni i osvježavajući izazovi koje pjesnikinja uvodi u svoju zbirku.
Promatrano sa stanovišta feminizma, propitivanje i demistificiranje poezije naglašeno iz perspektive mlade neafirmisane pjesnikinje jedan je od najuspjelijih postupaka koje autorica uvodi u svoju prvu zbirku. To možda ponajbolje ilustruje pjesma Pjesnikinja u nastajanju:
Ti si pjesnikinja u nastajanju / ali nikako da nastaneš // Ti si pjesnikinja u nastajanju / nikako da pogodiš nijansu crne / naučiš papir jesti / a ne samo disati / Ti si pjesnikinja u nastajanju / još samo kad bi netko čitao / te tvoje pjesme // Ti si pjesnikinja u nastajanju / Ti si pjesnikinja u nestajanju.
Ironično i autorionično propitivanje poezije specifično je za zbirku Kamen, školjka, papir i ujedno neobično hrabro uzme li se u obzir da su autori/ice obično skloni tome da svoju poziciju mistifikuju, prenaglašavaju i vrlo često sami sebe shvataju groteskno ozbiljno. Sara Kopeczky Bajić radi sve suprotno od toga. Prvenstveno, time što snažno isprepliće i nadovezuje žensko iskustvo sa iskustvom pisanja, autorica uspijeva kroz jedinstvenu vizuru progovoriti o poeziji kroz smijeh, ironiju, istinu i vedrinu. Tako se još jednom potvrđuje da su danas gotovo isključivo još samo autorice odnosno žene spremne nasmijati se krupnim temama i same sebi. Subverzivni potencijal smijeha značajan je i za poeziju Sare Kopeczky Bajić.
Slijedom toga, još jednom se, bez sumnje, može ustvrditi da su neke od najzrelijih pjesama u zbirci upravo one koje progovaraju o iskustvu pisanja, one u kojima se opjevava poezija. Takvih je primjera mnogo, a među njima se možda najviše ističu pjesme O manualnom radu i Odbjegla pjesma. U pjesmi O manualnom radu autorica upoređuje pisanje sa branjem kupina, odnosno sa pravljenjem specijalne pite od kupina za drage i bliske ljude. Na taj način progovara o tome koliko truda ulaže u svoju specijalnu pitu. Uprkos tome, kako pjesnikinja naglašava, uvijek će se naći neko ko će reći da ne voli kupine:
Pisanje je branje kupina / Prvo bereš sve s reda / ubodeš se na trn, poližeš / krvi ili šećer / Opereš, očistiš od zemlje / baciš pokvareno a ostalo / ostaviš na miru / Kasnije mijesiš pitu / (ruke su ti modre) / Ispečeš je i podijeliš / obitelji i prijateljima / Netko kaže – / Ne volim kupine
(O manualnom radu)
Na ovome mjestu autorica zapravo progovara o vrlo važnoj temi: o tome da se nikada nećemo dopasti svima, da naš rad, tačnije, nikada neće svima prijati. Pisanje je proces u kojem se uživa, a ono što je napisano ne mora svima značiti nasladu. Umjesto toga, pjesnikinje i pjesnici mogu uživati u kreiranju, namaštavanju, stvaranju unikatne rukotvorine. To nas ponovo vraća na postupak osviještenog propitivanja poezije. Naime, budući da autorica poeziju izrijekom naziva ručnim radom, time se vrlo uspješno potkopava iluzija o nadahnuću koje dolazi izvana, a osnažuje ideja samosvjesnog stvaranja vlastitim rukama i snagama.
S druge strane, spomenuta Odbjegla pjesma zanimljiva je zbog svog subverzivnog odnosa prema nečemu što se tradicijski smatra esencijalnom emocijom iz koje pjesnici stvaraju – tuga. Autorica, naime, podriva ideju da se treba držati tuge; umjesto toga, pjesnikinja pokazuje kako je smijeh vitalna i značajna energija, koja se ne može potkopati niti ugasiti sve dok život traje. Važno je pritom nadodati da se autorica ne ustručava nasmijati se sama sebi, odnosno sama sa sobom:
Brzo, prije nego što pobjegne / ovaj osjećaj u meni / tupa težina u nogama / brod zavezan u luci / oblak iz kojeg ne pada kiša / djetlić tupog kljuna / Ček malo, zamišljam ga- / dok drvi po drvu / blesavo i uzaludno i još nekako / Ne valjda smiješno! / Ne opet- / Dok sam o njoj pjesmu napisala / tuga mi je pobjegla
(Odbjegla pjesma)
Zbirku Kamen, školjka, papir obogatilo je i osvježilo još nekoliko značajnih tema. Jedna od nezaobilaznih svakako jeste ljubav. Čak dva ciklusa u zbirci (Ljubav morska i Ljubav nasukana) u potpunosti su posvećena ispitivanju ljubavi, ljubavnog odnosa, uspona i padova koji prate svaku pravu ljubav. Ono na čemu autorica ustrajava jeste uvjerenje da ljubav treba biti punokrvna i punomasna (Ljubav sa smanjenim udjelom sebe), pa su stoga sve njene pjesme o ljubavi upravo takve. Zadivljujuće je, naime, to da se pjesnikinja ne ustručava da u pjesmama sa mnogo vedrine progovori o slavljenju ljubavi, zaljubljenosti, ljubavnim maštarijama i željama, pretapanjima između dvoje, ali da istovremeno ukaže na prazninu, letargiju, istrošenost, potištenost i ozlojeđenost koje, na kraju krajeva, vrlo često i jesu dio ljubavnih veza.
Uostalom, monotonija i labirinti naši svakdašnji jesu važna tema ove zbirke. U ciklusu Dnevne uzaludnosti to se možda ponajbolje osjeti, a posebice u pjesmi O štetnim navikama u kojoj autorica upečatljivo i sugestivno opisuje zaglavljenost i zarobljenost u navikama. Naime, da bi progovorila o tome zašto se smještamo u prohodne kolotečine, pjesnikinja koristi motiv stare i udobne pidžame, na koju smo se toliko navikli da je ne možemo baciti čak ni onda kada postane prozirna od nošenja:
Današnji dan iskuhat ću u perilici / prostrijeti ga da se osuši preko noći / ujutro ga opet odjenuti / kao staru pidžamu / prozirnu od nošenja / Toliko puta sam je htjela baciti / ali je tako mekana / tako udobna / i tako opasno poznata
(O štetnim navikama)
Čini se da je zbirka Kamen, školjka, papir jedinstvena po tome što je svaka pjesma ispisana iz perpektive neskrivenog Ja koje se uostalom izrijekom naglašava u dva ciklusa (Ja, sa sobom i Ja, u svijetu). Svijet, događaji, nutrina, okolina i međuljudski odnosi su u ovoj zbirci sagledani kroz vizuru jedinstvenog i neponovljivog Ja u svijetu, i upravo zbog toga se zbirka ističe po svojoj autentičnosti. Opipati svijet svojom kožom i otvorenim čulima, svime onim što jesmo – svojim iskustvima i predznajima, svim onim, dakle, što nas kao individue čini neponovljivima – upravo to čini Sara Kopeczky Bajić u svojoj prvoj pjesničkoj knjizi. Preciznije govoreći, ono što zbirku Kamen, školjka, papir čini usitinu vrijednom čitalačke i kritičke pažnje jesu uspjeli, senzibilirani i neskriveni feministički stavovi autorice prema krupnim temama poput pisanja, svakodnevnice i ljubavi.
U tome je posebna draž ove knjige: što nas opominje da je naša perpektiva dragocjena i jedinstvena, podsjeća na to da svijet ponekad treba sagledati dječijim očima jer samo tako naša percepcija nikada neće postati okamenjena, te što nas, na koncu, poziva na raskošnu čitalačku igru u kojoj nema nikakvih pravila osim onoga da papir uvijek znači pobjedu, i da nježno kao uz školjku, uho valja prisloniti uz papir i olovku.
NIKOLINA TODOROVIĆ – rođena 1995. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Svoje radove do sada je objavljivala u različitim domaćim i regionalnim časopisima i portalima: Novi Izraz, Život, Lgbti.ba, XXZ, Bona, Strane, Nomad.ba, Libartes.rs, Kult, Afirmator… Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar. Na portalu Lgbti.ba redovno objavljuje kolumne i prikaze iz svijeta queer kulture i života. Nositeljica je projekta koji se bavi kulturom antifašitičkog naslijeđa Nijemi svjedoci: zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi kojeg sprovodi u okviru IMEP-ovog granta New Voices za građane/ke novinare/ke. Jedna je od urednica elektronskog časopisa Libartes.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
4,647 total views, 2 views today
