DA SAM RUŽA
Da sam ruža, samo bih radila svoj posao – Cvjetala i mirisala. Ko bi me brao, ko kako zvao i ko mirisao, Uopšte se ne bih brinula. Ne bih birala svoje obožavaoce. Poštovala bih one koji su me zapazili, uočili U vrtu punom cvijeća, odabrali i uživali U mom izgledu i mirisu. Ne bih se ljutila ni na desetine onih koji bi Nijemo prošli pored, ni ne pogledavši me. Razumjela bih njihovu zabrinutost i ophrvanost vlastitim problemima, ali bi mi bilo žao, jer bih ih bar malo obradovao i oraspoložio pogled na moje od noći pogužvane, ali nježne i opojno mirisne latice, moja krhkost i snaga koju zračim. Svoj trn bih upotrijebila jedino prema onima Koji iz obijesti krenu da me uberu da bi me zgazili, I bacili. Svi drugi koji bi htjeli da me uberu da bi me poklonili Nekom, ili da bi napravili himber, tj.sok, ili Čuveno slatko od ruža. ne bih pustila krv svojim trnom. I kao što reče davno Šekspir – kako god da me zovu, ja bih isto mirisala! Čak i kad uvenem! Ili u lijepoj i tužnoj pjesmi Bijelog dugmeta, Odnosno, prepjevanoj međimurskoj pjesmi – “Ružica sam bila”, Ne bih dala da me sasvim rastuži stih – “sada više nisi”, - Jer, ja sam, ipak, ružica - ruža bila! A ne koješta!
DA SAM BILA NIKOLA TESLA
Da sam bila Nikola Tesla, nikad se ne bih rodila na teritoriji Ni jedne države na Zemlji, i tako dala primitivcima materijala Da raspravljaju o sasvim nebitnim stvarima, U odnosu na ono zbog čega je on odlučio da dođe na Zemlju, I udobnost povlašćenog planetoida Zetrix, Na kojem žive izuzetna bića, Uglavnom anđeli od više stepena, iz sazvježđa Orion, Zamijeni onim što će cijelom čovječanstvu biti na korist, A to je - Svjetlost, prije svega! Jer kada ima svjetlosti, onda nema mraka – ni bukvalnog, Ni spoljašnjeg, ni unutrašnjeg, ni zemnog, ni duhovnog. Ali, eto, tako je od vajkada. Većina se zaustavi na prvoj stanici koja se zove „Ja sam...“ Ja sam Zemljanin, Afrikanac, German, Zambezijanac, Jevrejin, Indijanac, Arapin, Arijevac, Zoraostrijanac... Neki to izgovaraju sa ponosom, neki da bi ponizili ili uplašili druge, neki da bi izazvali sažaljenje i samilost... A još desetine i stotine stanica se pružaju u nedogled, I čekaju putnike kroz vrijeme, kroz duhovni rast, Uzlazak uz stepenice, penjanje uz brdo, izlazak na Kulu znanja I ljepote, korisnosti i ugodnosti, plemenitosti za druge i za sebe. Ne znam da li bi se toliko žrtvovao, i da li bi voljena bića, uzrasla i više od njega, tako olako napustio, zbog vas koji nećete ni korak da napravite, ni ruku da pružite, da bi nekog ko se davi, iz vode izvukli. Nećete da pokucate na komšijska i prijateljska vrata, Ili ostavite ispred njih, ono što imate, makar po pola podijelili. Jer tako se raste, po tri koplja u visinu, po tri stepenice ka nebu. Kolačić za dječicu, bilo čiju, vode za psa i mačku, za goluba I vrapca. Da, tako se iz tmine bića prelazi na svjetliju stranu, Sve do blještavila, ako tom stazom nastavite. Kako li bi žrtvovali udobnost izabranog, koju je on imao, Da isključivo drugima na korist radiš. Ništa vam njegovo svjetlo pomoći neće, niti ima tog sunca koje će vas Ugrijati ili osvijetliti, ako ȍnȱ svoje, unutarnje, ne budete našli.
BOLJE BI BILO
Bolje bi bilo da u krčmi radim, Da sa ljudima u sreći i u nevolji popričam. Nekad, ne slušajući ih, osmijehnem se i kažem: -Šta da se radi!?– Ili neprevaziđeno – Biće bolje! Da bakšiš ili čašćenje, kad kažu - popij pivo Na moj račun – ostavljam u najlonsku čarapu, I skrivam od gazde na sigurno mjesto. Kad neko, dovoljno pijan, pruži nepristojno Ruku ka meni, da drugi, dovoljno trijezan, U moju odbranu skoči. Možda bi mi se vremenom pružila šansa I pjevačica da postanem, jer pjevati umijem. Onda bih bijele isprane bluzice i teget izblijedjele Suknje, zamijenila šljokičastim haljinama u struk, Da jedva dišem. Nadogradila bih nokte i trepavice, i sve ostalo, Po potrebi. Tad bi mi se klanjali sa uvažavanjem i očajem, A ne kao sad, tapšali po ramenu, kao svog dobrog jarana!
DA SAM, BOGDO, KOZA
Da sam, bogdo, koza, Pa da dajem najzdravije mlijeko, I da brstim samo sa čistih i visokih grana i grmlja. Da se pentram po stijenama, „tamo gdje ni koza ne može stići“. Imala bih divnu bradicu, glavu elegantnu I lijepu kao Penelope Kruz, Iskrene oči i poganu narav. Kad bi mi rekli – kozo jedna – To bi mi uvijek bio kompliment. Koza je posebna po svemu, pa i po odnosu prema svojim mladuncima – jarićima – kozlićima. Kad se naljuti – gospođa koza uhvati zubima svoje jare, Za uho i odbaci ga. – Da, zaista ga odbaci! Znači – kod nje je – „ni po babu, ni po stričevima“! Pravedna je prema svima. Ako je nešto pogrešilo, kažnjava i svoje mladunče. A da ne govorim, ne bez ponosa, Koliko me pominju u izrekama, pričama, bajkama, pjesmama. Ne, baš, uvijek lijepo. Npr. „sanska koza“, to se čak ne zna ni šta, ni ko. Pa izreka: - Cijela Tuzla jednu kozu muzla! – Pa bajka „Vuk i sedam jarića“ i čuvena replica: „Jarići, kozlići, otvorite sami, vašoj miloj mami. U šumi sam bila, hladne vode pila, Pa vam nosim mlijeka, sve teče ko rijeka!“ Pa čuveno, slavno, nezaobilazno, „Kozo jedna!“ Pa „brsti ko koza“! A toliko smo „iznad“, da su čak i neki na visokoj vlasti, Osjetili da ćemo im ugroziti veličinu i strogoću, Jer smo narodu bili od veeelike pomoći i koristi, Da su nas zabranili! Pa divna pjesma, o meni, koju pjeva nenadmašna Radmila Savićević, alias Violeta kućo stara, ili “Stara sam ja čekalica”! Pa priča kako se prave kozaci! Pa “Rodila me tetka koza”, itd.itd… Pa -šta se koziš,- i - okoziti se,- kaže se kad se neko ili nešto Neobjašnjivo dugo premišlja. Mogu biti i smeđa, a ne samo bijela. I tad sam još najbolja, najljepša, i najponosnija. A imam i svoju stazu – koziju, Kojom malo ko hoće i može. A i jedna ćuprija u Bosni, u okolini Sarajeva, Zove se po meni – Kozija. Pa sam dala ime kozliću, spravi Koja je uvijek na mene djelovala strahobalno, U fiskulturnoj sali. Nije ni bitno što sam rijetko kad uspijevala da ga preskočim, Nego više neko nejasno zaprepašćenje i poraznost, -Sa kojim pravom je neko očekivao i zahtijevao, I postavljeo takav zadatak pred tebe, I još slabije od tebe, i fizički i mentalno, U npr.trećem razredu osnovne škole. Pa uvijek je bila prisutna diskriminacija, U korist fizičkog – izgleda, snage, vještine, U odnosu na aktivnost moždanih vijuga i talenta. - Odličan uspjeh u školi, fakultetu, Pa druge aktivnosti tipa – hor, literarna, likovna sekcija i slično, Pa sve do dana današnjeg - – sportisti, plesači, klovnovi... U odnosu na naučnike, književnike, slikare itd. Kao jeste ono, glavni si, imaš uspjeh 5,00, Pjesmica izašla u školskom listu, primjeran si, Vaspitan, uredan, dobar drug… Ali, kad dođe fizičko vaspitanje – totalni, ili bar značajan pad – jer – ne možeš preko kozlića. Uz evidentnu zluradost velikog broja “dječice”, Iz nekog razreda o.š. - budućih zlica. Eto, kozo, vita moja rogušo, Kad ja tebe nakrmim…
4,741 total views, 6 views today
