Ervin Mujabašić
Spojevi od zlata
Ruke mu uvijek mirišu kao lijek. Njegov dah ima okus novembarske magle. Okus dima i vlage. Volim osjetiti njegove prste, uvijek vruće na dodir. Kao da je netom u njima držao šalicu vrelog čaja.
Ovaj put je bilo drugačije.
Nasmiješio se i zamolio me da skinem masku s lica. Skinite masku, molim – izgovorio je riječi kao molbu koja možda neće biti uslišena.
Učinio je ovo prvi put otkako ga poznajem. Ranije, uvijek se bez riječi privlačio sasvim blizu mom licu i obrazini na njemu, i tek onda progovarao, uz riječi mogu li vrhovima prstiju skidao masku, i potom je polagao na prostrti ručnik na stolu, pažljivo, kao upravo iskopanu, skupocjenu umjetninu koju je očistio od okorjele stoljetne prašine. I svaki put, instinktivno i na trenutak, pokrijem rukom unakaženu stranu lica, iako je mnogo puta vidio sve što sam skrivala od drugih.
U staklima njegovih naočala ponekad ugledam svoj odraz i tamnu duplju na mjestu gdje je trebala biti lijeva strana mog lica, i skrenem pogled s njegovih očiju ili naprosto zaklopim svoje. Učinak je isti.
Zrcala u njegovoj ordinaciji su pokrivena tankim, lanenim zavojima. Svjetiljke su, osim lampe na njegovom stolu, prigušene do nemušti. Da li ovo uradi uvijek ili samo zbog mene? Volim misliti da je ovo drugo. Njegove oči su raznobojne, blizanci s manama. Lijevo ima zlatne pjege na bridovima zjenice. Ili desno nema. Oboje je istina, valjda. Ne usuđujem se pitati ga o ovome. Nije primjereno. Uvijek sam u njegovoj ordinaciji navečer, kad su hodnici bolnice jezivo i neprirodno prazni. Da li ovo uradi za sve pacijente ili samo zbog mene? Volim misliti da je ovo drugo.
Postoji li neko ko ga čeka kod kuće, ko upravo sad gleda kroz prozor njihovog doma, očekujući njegovu priliku kako izlazi iz mraka ulice, ili pažljivo sluša hoće li na sebi svojstven način otvoriti ulazna vrata, objesiti svoj šešir i kaput? Da li je sam ili ima nekog? Da li se ujutro budi sa ženom koju zove svojom, koju dodiruje intimnije i prisnije nego mene, koju možda više ne voli? Koja ga možda više ne voli? Uvijek hoću da znam ali se ne usuđujem pitati.
Da, neugodno je nositi masku cijeli dan, odgovaram na njegovo pitanje. Njeni bridovi žuljaju, i kad je napokon skinem, čudno, ali nakon početnog olakšanja žuljanje počinje nedostajati, dovoljno da krenem umišljati svrab i tjeskobu, neprijaznosti koje više nisu tu. Rijetko govori. Volim njegov francuski naglasak. Ponekad izgovori riječi za koje ne znam šta znače, za koje ne znam da li su preuređene njegovim izgovorom ili su riječi čije značenje mogu samo pogađati. Poslije ih tražim u rječniku i onda se pitam da li će ih izreći opet. Da li je primijetio da nisam razumjela njihovo značenje? Sigurna sam da jeste, i ne mogu prestati osjećati sram zbog ovog. Sinkopa? Lakrimalna kost? Zigomatikus?
Jedanput sam izišla van na ulicu, među ljude i među poglede, zaboravivši staviti masku na lice. Sjetila sam se noćne more koja nas sve pronađe prije ili poslije, u kojoj sam skinuta do gole kože, u sramu, ponižena pred svima koje sam ikada voljela ili mrzila, noćne more u kojoj nema mjesta ili zida ili tkanine koji me mogu sakriti, i zamijenila je za stvarnost. I svi su tu, svi ljudi koje sam ikada srela i koje ću ikada sresti. Nakon tog dana uvijek sa sobom nosim bijeli, svileni šal kojim mogu omotati glavu i nestati u njemu. Nakon tog dana, uvijek izlazim noću. Želim mu ispričati ovo, ali me uvijek spriječi glas u pozadini mog uma, glas koji mi govori da ovo trebam zadržati za sebe.
Ponekad probudim sebe i svog sina vrišteći na podu, budeći se iz sna u kojem gutam svoju obrazinu, prvu koju sam ikada imala. U snu, maska kao da je načinjena od tankih, savitljivih listova rđavo-zelenog bakra. Budim se i pljujem ostatke maske koje nema i koja je ostala u mom košmaru. U ustima je okus kiselog metala koji skuplja usta. Nemam nikoga ko bi me zagrlio i uvjerio da je sve bio ružan san. U uglu spavaće sobe je samo plač nemoćnog djeteta. Poslije košmara koji je uvijek isti, bez boje i bez zvuka, nijem i blijed poput samice ili kazne, uzimam u ruke svoje dijete i njegov plač, grlim ga i pokušavam uvjeriti da je sve bio samo ružan, užasan san. Dijete je moje sigurnosno uže, jednako kao što sam to ja njemu. Tek nakon što shvati da sam tu, nakon što prepozna obrise mog polovičnog lica, nakon što prepozna moj miris i nakon što dotakne moje grudi i depresiju mog lica, prestaje plakati. Živ je već sedam mjeseci. Kada ugleda masku na mom licu, namršti se i počne plakati, nepokvaren i predan u svojoj ljubavi, koliko god ova ljubav bila istosmjerna i sebična, kao da je ugledao nekoga ko nije njegova majka, nekoga ko je stranac. S maskom na licu, ja sam tuđin, uljez svome sinu. Čak i posljednja maska koju je dr Slav napravio i koja savršeno oponaša dio mog lica koji nedostaje, nije mogla zavarati mog sina. U trenutku kada prepozna moj miris, postane opet miran. Iako i sama nisam mogla primijetiti mjesta na kojima završava lice a započinje maska, lice koje je sada bilo moje je bilo jedino koje je moj sin poznavao cijeli svoj život. Za njega, bila sam savršena i potpuna, kakva trebam biti.
Dr Boris Slav je znao sve o smrti mog muža i mojim ožiljcima. Moj suprug je također bio doktor. Hirurg 5. pukovnije. Kad je otišao u rat krenula sam za njim. Ovo nije bilo pitanje izbora. Nisam razmišljala trebam li ići s njim ili učiniti nešto drugo. Samo sam znala da moram biti pored njega.
Kada sam se prvi put probudila bez svog lica, ljekari su mi rekli da sam trudna. Zatim su došla pitanja. Sjećam li se šta se desilo? Da li se sjećam eksplozije? Da li se sjećam svog imena? Sjećam se svega, pomislila sam ali nisam mogla reći niti jednu riječ.
Bilo je kao da sam zagnjurila cijelo svoje biće u vakuum jer nije bilo dojma o tijelu kad su mi rekli da je mrtav, moj muž. Moj čovjek. Gospode! Taj osjećaj kada shvatite da neko tako blizak više nikada neće biti viđen. Osjećaj gubitka i sklonjenosti. Um postane mlitav i poražen, pod narkozom sirovog saznanja. Rekli su žao nam je, i bio je hrabar čovjek. Bar nije patio, i sve je bilo brzo. Rekla sam ovo jedanput, ove iste riječi ili slične, prijateljici kojoj je noć ranije umrla majka. Bar nije patila, rekla sam iako nisam mogla znati. U trenutku kad sam izgovorila riječi, nisam znala zašto sam to rekla. Trenutak poslije bojala sam se da će me pitati kako mogu biti sigurna, ali nije. Uspjelo je. Bila mi je zahvalna, uistinu zahvalna, jer sam rekla ove riječi. Zaplakala je i zagrlila me. Čini se da je važno da bar ne patimo, ako već moramo umrijeti. Još je važnije reći to glasno u pravom trenutku, ljudima koji to trebaju čuti kako ne bi poludjeli zbog blizine smrti. Ili gore, kako ne bi odbili da smrt postoji.
Uspjelo je opet. Naravno da jeste. Uvijek uspije. Vjerovala sam liječniku koji je, nekako, znao da smrt mog supruga, oca mog djeteta, nije boljela. Da je sve proteklo bez patnje. Nisam upitala kako je znao. Samo sam vjerovala, slijepo i bez ikakve sumnje, bezuvjetno. I htjela sam ga zagrliti i zaplakati naslonjena na njegovo rame, na tijelo drugog ljudskog bića, ali nisam mogla podići ruke. Moja glava je bila košarica od betona i istovremeno bez težine, tupa i teška lebdeća praznina, sidro od željeza koje je sanjalo da je balon pun toploga zraka. Zavoj na mom licu je prekrivao lijevo oko. U ogledalu sam vidjela žućkastu fleku na čistom zavoju. Možda ću morati nositi povez preko oka. A možda mi je samo površina lica povrijeđena, možda imam ozljedu koja će ostaviti nekoliko podnošljivih ožiljaka, koji uvijek mogu biti izgovor za dobru priču o tome kako sam ih dobila. Htjela sam misliti da je ovo drugo.
Nasmiješio joj se i zamolio je da skine masku. Želio je vidjeti kako skida masku sa svog lica. Voli njene šake, njene prste koji su dugi kao i njegovi.
Pomislio je reći joj istinu. Uvijek joj želi reći sve kad je s njom, i uvijek odustane.
Ljudi vjerovatno misle da je čudovišna, bogalj. Tako ih zovu nazad kod kuće, u mjestu koje je
nekad zvao svojom kućom, svojom domovinom. Mutilés. Ograde ispred kuća ovih nesretnika su ofarbane u crveno kako bi drugi znali ko unutra živi. Postoje četvrti, komune i sela unakaženih, u kojima se ljudi bez lica i ekstremiteta osjećaju sigurno, slični jedni drugima. Ili je možda obrnuto. Možda ovako ljudi lakše zaborave da se rat ikada desio – ako ljudi bez lica i udova nisu tu.
Nije joj spominjao ovakve stvari. Ljudi bez lica su nerijetko bili posve otvoreni u razgovoru s njim, i već je mogao s velikom sigurnošću utvrditi s kim je mogao govoriti o izazovima vanjskog svijeta, a s kim je bilo bolje naprosto šutjeti ili govoriti o vremenu i početku bejzbolske sezone, iako kao Francuz uopće nije razumio ovaj sport. S njom je šutio, pa ipak, nije htio kvariti šutnju zatupljujućim razgovorima o kiši, posljednjim trendovima i bejzbolskim palicama. A možda podcjenjuje njenu hrabrost. Hrabrost je pogrešna riječ. Bio je tu da obnovi njeno lice, najbolje koliko je mogao, da učini njen život podnošljivim, opet normalnim, koliko god jednoliko zvučala ta riječ – normalno, i koliko god zbiljski i podrugljivo zvučala ova druga – podnošljivo. Bilo je kao da nijedna riječ više nije bila dovoljna i prikladna, dok je mislio o njoj i o onome što je htio učiniti za nju. Opet je bio u iskušenju da joj kaže istinu. Sve bi bilo daleko jednostavnije ukoliko bi napokon priznao sve, no bojao se, s pravom, da bi je zauvijek mogao izgubiti.
Zadnji put je promatrao njen stan prošlog tjedna. Davno je načinio kopiju ključa njenih ulaznih vrata koristeći kalup od gutaperke, istog gumenog ljepila od kojeg je rekonstruirao izgubljenu polovicu njenog lica, ali se dugo vremena nije bio usuđivao ući unutra. Iznajmio je stan nasuprot njenom, u ulici u kojoj su ciglena lica zgrada bila povezana stotinama štrikova na kojima se vječito sušio veš. Ispod prozora su visjeli gusti kavezi u kojima su majke ostavljale svoju djecu dok čiste kuću. Kao i uvijek, četvrt do dva poslije ponoći, budila se vrišteći u sobi u kojoj je uvijek gorjelo svjetlo lampe, bljujući na pod njemu nevidljivu suštinu košmara. Želio je biti s njom u ovom trenutku, obrisati joj pljuvačku s lica, zagrliti je i utješiti riječima koje smiruju.
Primijetio je da je opet pogledala nehotice udesno, skrivajući na trenutak ožiljke na licu. Nekako je znao da se osjećala poput žene čije su misli otkrivene svakome ko ih želi pročitati, promijeniti i protumačiti prema vlastitom nahođenju, ili uzeti za svoje. Pretpostavljao je da se još uvijek nije mogla naviknuti na sigurnost i svezu koju je osjećala u njegovom prisustvu. Lijeva strana njenog lica bila je grimizno uleknuće istopljene kože i spaljenih nerva, koje uvijek želi poljubiti. Maska koju je držala u ruci bila je druga koju je za nju načinio. Gledajući je polegnutu na njenu kožu, bilo je nemoguće primijetiti da ovom umjetnom komadu lica bilo šta nedostaje. Boja obraza, pigment njene kože, savršeni mali krateri od ospica koje je imala kao dijete, jedva vidljive sunčeve pjege, tanak, blijed ožiljak koji je na trenutak prekidao korijen obrve (načinjene od kunine dlake) i silazio prema očnom kapku, oko od kaljenog stakla i šarenicom boje meda i plavim mrljama koje su uramljivale očnu zjenicu, takne linije bora – sve je na masci bilo istovjetno polovici njenog lica koje nije bilo tu. Ivice maske su besprijekorno bile spojene sa zdravom kožom, i sve dok je njeno lice bilo mirno, iluzija amalgama je bila savršena. Dio alabastrene maske uvijek prekriva pramenovima kose, zbog čega je čak i nekome ko zna u šta gleda teško primijetiti da njenom licu bilo šta nedostaje. U njenoj spavaćoj sobi, na noćnom stolčiću, polegnuta je fotografija na kojoj u naručju drži svog sina. Na njenom licu je maska. Lice joj je savršeno i ništa mu ne nedostaje. Fotograf je (vidio je ovo sasvim slučajno) uramio ovu fotografiju u okvir od bjelokosti i izložio je na prozoru svoje radnje, zajedno sa drugim fotografijama koje prikazuju savršeno sretne obitelji, majke i njihovu djecu, tek vjenčane parove, dječake u kratkim mornarskim odijelima.
Posljednja četiri dana Francuz je skoro bez prekida radio na novoj, vulkanskoj masci za Ifigeniju Rosato. Nije mislio ni na šta drugo. Njene upute su bile jasne, i ove upute su za njega bile jedini zakon. Željela je da maska bude boje osušene i spaljene umbrijske zemlje, mjesta njenih predaka, u kojem je rođena i njena majka, a u središtu maske, tamo gdje je trebala biti staklena krivotvorina njenog oka, bijelim linijama iscrtan cvijet maka. Noću je satima pod hirurškim svjetlima oslikavao krinku kako bi njeno lice bilo ponovo cijelo, ponovo besprijekorno, iako je ova savršenost počivala na geometrijskoj apstrakciji jednog cvijeta i kromatskoj nostalgiji prema Umbriji, zemlji koju je poznavala po pričama koje su bile, istovremeno, sjećanje i mit. Kao i lice koje je nekad imala.
Dok je pravio zadnje promjene na masci za Ifigeniju, u pročelju njegovih misli bilo je ukotvljeno nedorečeno lice žene u koju se zaljubio više nego što je to ikada mogao u nju cijelu. Pogledao je kroz prozor i vidio silazak sunca među zgradama. Pratio je njegovo nestajanje, brisanje vještačkog horizonta. Osjetio je bol u želucu i studen iza ušiju; bilo je kao da gleda kako neko umire. Pomislio je da će zaplakati. Umjesto toga, u jednom jedva primjetnom trenutku odvažnosti koji je lako zamijeniti za kapric ili snoviđenje, kad ljudi i ne shvaćaju da će upravo promijeniti tijek svog života, odlučio je učiniti ono za šta mu je sve dotad nedostajalo hrabrosti i snage.
Zamislio je njihov susret.
Zamislio je njihov susret.
Popet će se uz stepenice Ifigenijine zgrade pažljivim korakom, hodajući na prstima kako ne bi odao svoje kretnje. Zaboravit će pogledati prema njenom prozoru prije ulaska u zgradu. Biće rastresen i neoprezan . U holu zgrade osjetiće mučni miris vlage i svježe nanesene uljane boje. Zakoračiće unutra, u smolu od mraka i buđi. Svjetlo u holovima neće raditi. Uspet će se do njezinog sprata dodirujući vrhovima prstiju zidove hodnika, i prepoznati njena vrata, već naviknut na mrak. Zastaće i pogledati na svoj sat. Biće petnaest minuta poslije dva. Pokucat će iako je mnogo puta već bio u njenoj kući, iako je već stajao iznad njenog kreveta i gledao je kako spava, kako se mršti i plače i smije se u snu, iako je držao njenog sina u svojim rukama, mirisao njegovu kosu, i iako bi s lakoćom mogao otključati jednostavnu bravu kao što je to učinio toliko puta ranije, čak i da nije imao kopiju ključa. Čut će kretnje, zvuk prekidača lampe, njene korake, pažljive i uplašene, čut će tiho stenjanje njenog sina, riječi utjehe koje mu šapuće. Privući će se vratima i pitati ko je. I on će reći svoje ime. U vremenu će biti načinjena pauza i sve će na trenutak biti usporeno, i potom biti zaustavljeno u potpunosti. Ona će prekinuti iluziju ne-vremena i shvatiti da maska nije na njenom licu, krenut će po nju, i onda se predomisliti. Pogledat će u sina koji ne prestaje dodirivati njeno lice. Biće naslonjen na njeno rame, uvjeren da je sve ionako san.
Sve će se ovo desiti, pomislio je dr Slav.
Otvorit će mu vrata. Šarke neće zacviljeti jer ih je davno ranije podmazao kapima maslinovog ulja. Ući će, zakoračiti preko praga i skinuti šešir. I on i ona neće reći niti jednu riječ, možda će tiho poželjeti jedno drugome dobru večer, ali to je sve. Otići će do malene kuhinje i sjesti na metalne stolice. Njen sin će spavati na ramenu. Postajat će sve teži. Dr Slav će ustati i pružiti ruke. Dopustit će mu da uzme njenog sina jer mu vjeruje. Dječak će se probuditi i ugledati poznato lice, i nastaviti spavati.
Ifigenija će pomisliti kako je to divno, gledat će ih kako odlaze do sićušne spavaće sobe, i kako maskar spušta njenog sina u krletku-krevetić koji po danu iznese na prozor kako bi njen sin razgovarao s drugim dječacima u kavezima preko puta. Pomislit će da li je ovo okrutno, učiniti djetetu nešto poput ovog, ostavljati ga u metalnom kavezu koji je visio iznad prozora svih bruklinskih zgrada, onda kada je htjela biti sama s vlastitim mislima i cigaretom u ustima. Pomislit će kako je jedanput gledala svog sina kako komunicira s drugim bebama, na drugoj strani ulice, jezikom koji je bio razumljiv samo njima. Vrištao je, kliktao, miješao riječi koje je znao, i koje je mislio da zna, s vriscima i brbljanjem, pokazivao rukom prema nebu, svojoj kući, svom licu. Nikad nije zaplakao u svom zatvoru, njen sin. Niti jednom. Pomislit će da je uvjerena kako možda može i razumjeti ovaj infantilni govor, čisti jezik nezrelih, ako samo dovoljno obrati pažnju i uhvati ključ koji bi dešifrirao govor njenog sina. Možda je nekome govorio o njoj, pomislit će. Njegova majka nikada neće biti ponosnija jer mu je dala ime Babel. Ifigenija neće znati da je Babel ponekad razgovarao i s Borisom Slavom kojeg je ugledao iza stakla prozora na trećem katu susjedne zgrade. Već je bio u mojoj kući, pomislit će Ifigenija, i bit će joj drago jer to pouzdano zna. Neće se ljutiti ili biti povrijeđena. Osjetit će olakšanje žene koja će prvi put u životu zaključiti da život ne mora biti kompliciran, nalik na teret. Grmljavina njenog srca će biti vidljiva na njenim grudima. Poželjet će uzeti njegovu šaku i položiti je na svoja prsa. Bit će utopljena željom da mu priđe s leđa, obujmi njegovo tijelo i nikada ga ne pusti.
Sve će se ovo desiti, pomislio je opet dr Boris Slav, siguran kao da je već bio tu, kao da je izigrao i zaveo vrijeme, i unaprijed saznao sve što je htio znati.
Dr Slav će se vratiti u kuhinju i sjesti pored Ifigenije. Ifigenija će ga pitati želi li čaj. Francuz će klimnuti potvrdno. Čekaće u potpunoj tišini pištanje proključane vode. Neće skidati pogled jedno s drugog, iako će osjećati neodoljivu potrebu da mu kaže neka je prestane gledati. Ifigenija će zaliti cvjetove sasušenog nevena toplom vodom. Njena šolja će imati napukline, keramičke ožiljke nakon što je krhotine spojila ljepilom i učinila šalicu još čvršćom nego kad je bila cijela. Dr Slav će pomisliti da bi ih trebala obojiti zlatnim listićima, ove spojeve. U džepu će čvrsto stisnuti masku koju je ponio sa sobom. Reći će mu da ga želi vidjeti bez naočara, i on će ih položiti na stol. Prići će mu. On će ustati sa stolice. Približit će se još više, podići se na vrhove prstiju i položiti poljubac na jedno, potom i drugo njegovo oko. Ništa ga neće pitati. Osjetit će vlažnost njenih usana na svojim očima. Obujmiće njen struk, snažno, mnogo snažnije nego što bi trebao, do granice pucanja njene dijafragme. Svidjeće joj se ova bol. Drhtat će oboje i disati kao da udišu vodu. Dlačice na poleđini njenog vrata i na njegovim rukama će se podići polako, postupno i sigurno, probuđene električnim nabojem koji su proizvele njihove dodirnute kože. Uzet će njeno lice u svoje ruke, dodirnuti i poljubiti njegovu prazninu. Jednom, dvaput, treći put. Polako, kao da je posjednik sveg vremena ovog svijeta, vremena koje je bilo, koje uvijek jest i koje će biti. Iz džepa će izvaditi masku i položiti je na njeno lice. Imat će boju sicilijanske, vulkanske stijene. Ulegnut će na njeno lice savršeno. Na mjestu gdje je trebalo biti oko ležat će bijelim linijama iscrtan cvijet bulke. Ifigenija će otići do ogledala i pogledati u svoje novo lice. Nasmiješit će se i uhvatiti njegov pogled u ogledalu, i dr Slav će odahnuti. Prići će joj. Jedno drugome će skinuti odjeću, komad po komad. Leći će na krevet. Ući će u nju strpljivo i polako. Centimetar nakon centimetra. Bit će mekana i vruća, kao otopljena guma. Lica će im biti blizu, cijelo vrijeme. Pogledi zaključani.
Sve će se ovo desiti, pomislio je Boris Slav.
Čekala sam njegov dolazak gledajući u kazaljke zidnog sata, u sjenke koje je u sobi pravila ulična rasvjeta, osluškujući svaki šum. Kao pas. Nisam bila sposobna spavati tu noć. Kad sam, skrivena zastorom na rubu prozora, napokon ugledala njegovu siluetu kako pod žutilom svjetiljke dugim koracima opkoračuje ugao ulice i prilazi zgradi u kojoj živim, pomislila sam da mi je srce uistinu prestalo kucati. Kao onda kada sam ga u spavaćoj sobi ugledala kako u rukama drži Babela. Morala sam umiriti disanje nakon što se okrenuo i sjeo na stolicu pored prozora, još uvijek s mojim sinom u svojim rukama. Pretvarala sam se da spavam. Morala sam ostati potpuno mirna, a sve što sam željela bilo je da iskočim iz vlastite kože, da se naprosto bacim prema njemu i poljubim ga, pozovem ga da uđe u mene, da postanemo jedno. Nisam znala zašto je ovako bilo bolje, biti promatrana, i promatrati onog koji misli da je nevidljiv. Pomislila sam reći mu nešto kad smo se poslije vidjeli u njegovoj ordinaciji, no nisam bila dovoljno hrabra.
Odvukla sam se do vrata i zastala tik pored njih, očekujući njegove korake. Babel je spavao na mom ramenu. Pažljivo sam naslonila uho na vrata i zatvorila oko. Osjetila sam njegov dolazak, njegove korake, njegovo zaustavljanje. U trenutku kad je krenuo pokucati, otključala sam bravu i vrata su se otvorila. Nisam imala masku na licu. Stajao je na pragu, njegova ruka u zraku. Možda je očekivao da nešto kažem.
Nisam zamišljao da će se ovako desiti – rekao mi je Boris Slav, položio svoju ruku na moje lice, i zagnjurio prste u moju kosu.
I ušao unutra.
4,642 total views, 4 views today