Sead Mahmutefendić: Majstorski opis aprila
Za Naidu M.
Prva pomisao na april su nedokučive boje neba ispod kojeg valja izostaviti svaki razgovor, osobito ako je on povjerljiv, od kojeg bi čovjek u takvim okolnostima osjetio lahku vrtoglavicu, toliko čudnu, te stoga, praktično, i neopisivu.
Vjerovatno su takve boje od neodgovorne tvorevine mašte. To je mjesec kad se ispod zatvorenih očiju osjeti boja zore kroz prodorni krik usamljene ptice u letu. To je, doduše, trenutak kada spavamo na jednom mjestu, a ustvari, od sebe smo se razišli posvukuda, tako da smo raspršeni u hiljade i hiljade nas, te prema tome, mi u aprilu nismo jedan čovjek na jednom mjestu, već smo mi pod aprilskim nebom milion i jedno biće što sanja. Svaki čovjek je milion i jedan čovjek u kojem su skrivene svađe, mitologije, strahovi, carevi, ptice, zvijezde, ribe, mora, rijeke, jezici, algebre, minerali, arhitektura, metafizika, bogovi.
Sreća i sjeta dopuštaju čovjeku da bude nošen na talasima sna kao niz rijeku. U tome mu pomažu njegove prošle uspomene i buduće nade. Tada sve ima svoj raniji smisao: dim na horizontu, dim sa zapaljenih polja kao i dim na vršku cigarete.
Ovo nije toliko jasno koliko je revnosno da bi se i dalje sačuvala pomućena vjera u bogove. Potrebno je da se takve pojedinosti zabilježe i uhvate kao mušice u letu prije nego što se one zauvijek zaborave, jer ništa nije izvjesnije kao njihov zaborav.
Te veoma teško iskazive boje neba slike su igre anđela za vrijeme izvjesnih dana aprila kao najbesprekornije pravilnosti igrača šaha, čiji raspored figura na ploči ima tajanstveno značenje i opravdanje kao što je raspored zvijezda u aprilskoj noći.
U jednom od takvih dana, pomislim da će uskoro doći dan, možda i noć, skoro je sasvim svejedno, kada ću zauvijek morati prestati ispisivati retke i njima puniti prazan papir.
Pa ko li to onda ispisuje moje rukopise? Je li to u meni živi neki Bog nižeg reda da bi se sporazumio s demonima ili pak to demoni nastoje porediti onoga, znamo kojeg Boga, i to višeg reda.
Oduvijek me je ta igra u mome duhu uzbuđivala i opčinjavala ne čineći me zbog toga nimalo sretnijim. Jedino, nešto malo uzvišenijim i usamljenijim.
Kada ću već jednom prestati nezasito tražiti svoju dušu kroz nježne odbljeske, koje je ona ostavila na drugim dušama kao što to čini daleki oblak na brijegu? Taj dan ću, već je sasvim izvjesno, dočekati uznemiren, te čak sa izvjesnom tugom, tako da mi se on počinje činiti gotovo nemogućim. Tada ću morati odbaciti jezik svoje majke, pokušati u sebi iznaći neku novu vjeru, te zabaviti svoj duh nekim novim kombinacijama, zaboraviti historiju, ratovati ispočetka protiv sebe i svojih demona, svojim demončićima i izmišljenim anđelčićima, te napokon bluditi u novim prostorima, te kroz novo doba poput kakve pretpotopske zvijeri, koja još jedino zna šutjeti i buljiti u prazno.
Svaki april ima svoje lokalne boje. To je nepobitna istina o njemu. One ništa ne govore o njemu, nego upućuju na to kako se one mogu doživjeti i osjetiti. One ne izgledaju onako kako izgledaju, već kako mi mislimo i osjećamo da izgledaju. Opisivati ih, prije svega, neiskazivo je, a odmah potom – bestidno i pragmatično. No, nijedan opis aprila nije beskoristan, makar ta konačna nemoć odjednom postaje bolno poznata. Pa je li, dakle, opis aprila bezvrijedan i uzaludan posao? Ukoliko je to prvi slučaj, tada je to doista majstorski, no ukoliko je riječ o drugome, tada je on uistinu taština, kojom, izgleda, on mora biti zaveden, jer umišlja da je on to sve izmislio. Tada će ta pustolovina učiniti stvar barem malo krotkijom.
Moji nemiri i bdjenja u aprilskim noćima su učestaliji. Danju ih nikako ne uspijevam obnoviti. Samo što bih upalio svjetlo, sve bi se u trenu raspršilo u hiljadu malih vatrica, koje sam bez uspjeha nastojao objediniti u kakav-takav plamičak, kojeg sam se, kao po pravilu, obavezni stidio, te sav očaran time derao u sitne papiriće od kojih sam njima palio neku novu vatricu kao jednu od niza mojih neizlječivih iluzija.
Kakva divota ne osjećati nikakvu hladnoću ni strah, a kada se sklope umorne oči i sastave blijede usne boje leopardovih desni s namjerom da se usni i otplovi niz rijeku, ali ne zbog tijela koje je oslabilo, već zbog duše, koja je napokon odlučila.
5,501 total views, 5 views today
