PIŠE: Selma Asotić
Ponedjeljkom i srijedom dva puta prelazim rijeku Charles. Oktobar je i rijeka ima boju razmeljanog duda. Takve su nam nekad bile ruke dok sam krali dudove s grma pored komšijine kuće, pa se niz strmu ulicu utrkivali ko će prije do česme. Sve je to sada daleko i u prostoru i u sjećanju, kao da se desilo nekom drugom.
Koračam širokim trotoarom, neravnim tamo gdje korijenje javorova izbija na površinu. S lijeva i desna smjenjuju se viktorijanske kuće s mansardnim krovovima. Sa stubišta keze se bundeve. Prelazim raskršće i nastavljam u pravcu Centralnog trga. U prolazu grupa vještica mi kaže happy halloween i u želji da odmah odgovori moj mozak stane, na trenutak ne znajući za kojim od poznatih pozdrava treba posegnuti: hristos se rodi, alahraziola, dobar dan, sretna nova, ćao, merry christmas, you too… Dok se moj mozak i ja snađemo, vještice nas već ne mogu čuti.
Pretiče me autobus na koji sam mogla stići kad bih samo umjela čekati. Kola hitne pomoći vijugaju kroz gužvu. Sirene, stalno sirene, kao da čitav svijet nepovratno gori. Lijevo na Broadway, prema Inman trgu. Još malo i tu sam, u ulici Ellsworth, po čijem asfaltu gnjije šaroliko lišće. Ovdje buka nestaje. U prozorima gori meka, medena svjetlost. Negdje na sredini ulice prolazim pored kuće sa tamnoplavom fasadom ispred koje još uvijek, čak i u ovoj poodmakloj jeseni, bujaju paprati i trave. Primjećujem stubove trijema i izrezbarena drvena vrata. Ne usudim se zastati. Iako sakriven od pogleda, znam da je vrt tu, u začelju kuće. U njemu svakog jutra jedna žena podsijeca grmove ruža. I to znam, iako je ne vidim. I nju znam, iako se nikada nismo susrele. Znam njene ruke i šta su sve sposobne oživjeti. Znam joj i ime, njemački umlaut nad slovom u koji Amerikancima sapliće jezik pa ga oni, opsjednuti eliminisanjem i najmanje poteškoće, naprosto pretvaraju u i. Zovu je Glik. Louise Glik.
U martu 2018. godine dobila sam najprije email, a potom i pismo kojim me s obaveznom radošću obavještavaju da sam primljena na magistarski studij poezije na Sveučilištu u Bostonu. Tog ljeta sam u Zagrebu upoznala prevoditeljicu Ellen Elias Bursać koja mi je ponudila da tokom studija stanujem pod njenim krovom, u ulici Ellsworth, za suludo nisku kiriju. Neki ljudi su dom. Čim sam upoznala Ellen znala sam da ćemo provesti sate u njenom dnevnom boravku, razgovarajući o sarajevskim taksistima, piti od bundeve, riječima. A onda će ona jedne večeri tek tako izjaviti da u ulici živi neka pjesnikinja, možda je znam, za ime nije sigurna, provjerit će pa će mi reći, misli da se zove Louise. Louise Glück. Jesam li možda čula? Da, Ellen. Čula sam. Za Louise Glück. Moju komšinicu.
*
Ponedjeljom i srijedom, dva puta prelazim rijeku Charles. Ispod mosta, ukoso preko rijeke pruža se napušteni željeznički nadvožnjak. Rijeka je modra i mirna. Ništa zajedničko nema sa rijekama koje volim. Sve, osim Vrbasa, nose imena ženskog roda. I sve su planinske, tutnje kroz korita bez pomisli šta ih na kraju čeka. Charles je strpljiv, poput jezera—rijeka univerzitetskih profesora. Veslački čamci sijeku površinu. Ostavljaju trag u obliku slova v čiji se kraci sve više udaljavaju dok se u potpunosti ne izgube među talasima. Uz ušće, sa Atlantika, puše oštar vjetar. Ne mogu disati. Dva puta sedmično penjem se na drugi sprat zgrade u kojoj se nalazi odsjek za anglistiku. Lijevo niz hodnik, do sobe 222. Red prozora gleda na Charles. Drvene stolice poredane u krug. Nisu se promijenile desetljećima. Legenda kaže da su u istoj sobi, sjedeći u istim stolicama, Sylvia Plath i Anne Sexton slušale seminar Roberta Lowella. Louise Glück je do prije nekoliko godina tu predavala. Dva puta sedmično u ovoj sobi sa osam drugih ljudi razgovaram o poeziji. Ne mogu disati. Kažem sebi da je do hladnoće. Nikada mi nije bilo ovako hladno. Nikada nisam osjetila ovakav vjetar od kojeg koža bridi satima. Puls mi je stalno povišen. Do vjetra je, kažem. I hladnoće. Možda i do boje rijeke koja je tamna i šutljiva kao loš san. Nekada zastanem nasred mosta i dugo gledam u valove.
Dok hodam trotoarom, pored stubišta sa kojih mi se keze bundeve, halapljivo gutam zrak. Uzalud. Moja pluća su plitki tanjir. Što duže ne uspijevam duboko udahnuti to brži postaje puls. U utrobi kote se jegulje. Strah, raskalašen i nezaustaljiv, plavi mi tijelo. Imam potrebu trčati, ali ne osjećam noge. Ne osjećam ništa osim užasa.
Poslije, kada se tijelo smiri, ležim ispružena na leđima, u sobi na zadnjem spratu Ellenine kuće. U mislima tih ali postojan glas izgovara riječi pjesme Louise Glück:
Na kraju moje patnje bila su vrata.
Oduvijek me u ovim stihovima fascinirala ravnoteža. Stih koji počinje krajem. Kraj koji se završava vratima otvorenim ka negdje. I to opkoračenje koje dijeli svijet na ono što se može i ne može izdržati.
Početkom septembra sam na roštilju koji je služio kao vrsta neformalnog prijema upoznala profesore i studente sa kojima ću provesti narednih godinu dana. Svi su bili prijatni na američki način: nasmijani, učtivi, spremni da pokažu interes za sagovornicu i klimaju glavom dok im objašnjavam da Bosna baš i nije pored Poljske, bliža je Italiji. Dok stojim pored ručnog frižidera i biram pivo napominjem se da u ovome moram uživati. Iako je vruće. Na majicama i košuljama zvanica počinju se oslikavati široke fleke znoja. S vremena na vrijeme kroz žamor glasova prodre smijeh. Počinjem razmišljati o svim ljudima koje sam ikada upoznala, a koji su po mojoj vlastitoj procjeni pametniji i nadareniji od mene. Vjerovatno bi oni trebali biti ovdje. Ne ja, sa ljepljivim dlanovima i licem protiv moje volje zgrčenim u zbunjen, preplašen izraz. Pokušavam uhvatiti nit razgovora: o konkursima, nagradama, urednicima, književnim časopisima, stipendijama, rezidencijama… Mašem plastičnim tanjirom da se rashladim. Osjećam puls u grlu. Onda ga osjetim u sljepoočnicama, pa u čitavom tijelu. Postaje sve brži, srce trči na pokretnoj traci dok ja stojim u mjestu. Izvana bi se reklo da sam potpuno uredu. Ali unutra sve se kruni. Dah postaje kraći i plići. Grabim čašu vode i bacam u nju punu šaku leda iz frižidera. Oko mene sunčeve zrake kao bodeži, sudaranje glasova, miris izgorjelog mesa. U glavi šum. Bijela buka u kojoj se kao u solnoj kiselini rastvaraju misli.
Ista stvar dešavat će se svakodnevno. U učionici, prodavnici ili metrou. Bez najave. Stisnutih pesnica, napetog, odrvenjelog tijela, čekat ću da prođe. Sve dok jednog dana, sredinom oktobra, ne bude izgledalo kao da neće proći. Tek tada ću završiti u bolnici gdje će mi doktorica sugerisati da provjerim željezo. Trebam izvaditi krv. A kad sam već tu, mogla bih svratiti i do vrata pored, kod dežurne psihologinje na evaluaciju u slučaju da je problem psihološke prirode. Na kampusu postoje grupe za studente i studentice koji pate od anksioznosti. O tom potom. Najprije željezo.
*
Četvrtak je, skoro ponoć, i ja imam tačno dvadeset i četiri sata da napišem pjesmu. U ponedjeljak ću stići polusmrznuta u sobu 222 i slušati osam ljudi kako komentarišu to što sam napisala. Brzo sam zavoljela te ljude jer su strpljivi i i nježni. Volim i radionice, iako one obilato hrane moj neutaživi apetit za samoprijezirom. Volim to što svakoj pjesmi pristupamo sa najstrožijom ozbiljnošću. I što smo velikodušni u pažnji koju jedni drugima poklanjamo. Ne znam o čemu bih pisala ni odakle bih počela. Željela bih pisati o ovom gradu, o njegovima parkovima, rozetama na pročelju katedrala, bezbrižnom geganju ćurki preko pješačkog prelaza. Istovremeno duboko u sebi znam da su ove stvari samo distrakcija. Pisati o njima značilo bi samoj sebi nakratko odvratiti pažnju od onoga o čemu zaista želim i moram pisati—o slikama koje su me počele pohoditi u snu, fragmentima sjećanja na skoro zaboravljene ljude, mjesta i trenutke koji se sada, prekrivani patinom koju vrijeme i daljina daju svemu, čine sudbonosni.
Jutros sam pričala sa mamom. Nisam spominjala odlazak u bolnicu, vjerovatno zato što su me kao i druge djevojčice od malena učili da više od svega cijenim samopožrtvovanost. Pobrinuti se da je drugima dobro, ne teretiti nikoga svojim problemima, ne biti sama problem, to je najveći iskaz ljubavi. Ja sam kao vječita štreberka lekciju savladala do kraja. Stoga s mamom pričam o cijenama povrća na pijaci i u supermarketu. Pričamo o vremenu, kako je u Bostonu hladnije nego u Sarajevu. Mama kaže da me je htjela nešto pitati. Imala je baš neko važno pitanje, ali je zaboravila. Ubuduće će, kaže, pribilježiti sva pitanja koja joj padnu na pamet, da bude spremna. I o tome bi trebalo pisati. O domu. O tome kako je dom tamo gdje je tišina. Udaljena deset metara vazdušnom linijom u svojoj kući sjedi Louise Glück. Možda gleda televiziju. Ili kopa nos. Zabavljam se zamišljajući je kako kopa nos. U savremenoj američkoj književnosti Glück uživa plemićki status, ostavlja dojam nedodirljivosti i elegantne odmjerenosti. Njena biografija pak otkriva nešto zamršeniju sliku.
Glück se kao tinejdžerka borila sa anoreksijom. Tu će bolest kasnije tumačiti kao fizičku manifestaciju želje da se odvoji od majke, svoje prve čitateljke, prve neumoljive kritičarke za čijim je odobrenjem žudjela. Izgladnjivati se značilo je ovladati tijelom koje je za njenu majku predstavljalo najveće životno postignuće. Glück je ubrzo napustila školu i započela sedmogodišnju psihoanalitičku terapiju. Zahvaljujući psihoanalizi naučit će kako sagledati vlastito iskustvo sa distance koja je nužni preduvjet i umjetnosti i mudrosti. Također će prigrliti neizvjesnost i nedovršenost kao važna kreativna načela.
Imam teoriju, zavodivu upravo zato što je nedokaziva: danas bih bila drugačija osoba da sam ranije otkrila poeziju Louise Glück. Glück je oduvijek znala da će biti pjesnikinja i podredila je čitav život ostvarenju te neumorne ambicije. Sa osamnaest počinje pohađati pjesničku radionicu na Sveučilištu Columbia gdje joj je mentor bio Stanley Kunitz. Glück je mnogo puta govorila o tom periodu u intervjuima i esejima, kao što je esej Obrazovanje jedne pjesnikinje objavljen u njenoj knjizi Dokazi i teorije. Na Kunitzovim radionicama napisat će debitantsku, veoma zapaženu zbirku Provorođena. Možda još i važnije, u Kunitzu i drugima pronaći će uzore upornosti neophodne da bi se pisalo.
Prvorođena označava početak uzbudljivog, cjeloživotnog umjetničkog putovanja tokom kojeg će pjesnikinja uvijek birati neočekivane, manje utabane staze, ne bi li nastavila iznenađivati prvenstveno samu sebe i spriječiti okoštavanje svog jezika. „Ono što naučiš sastavljajući zbirku“, kaže Glück, „dok hrpi pjesama daješ određenu putanju, oblikuješ iskaz, ujedno je uzbudljivo i deprimirajuće: kad počneš razaznavati teme zbirke, temeljne preokupacije, uvidiš također ustaljene pjesničke geste, one navike sintakse i vokabulara, ritmička obilježja koja zbirci u idealnom slučaju daju jedinstven karakter, ali su opasna ako se ponavljaju.“ Glück se neće ponavljati. Svaka naredna knjiga bit će otkrivanje novog kontinenta.
Nakon pjesničkog prvijenca Glück zapada u spisateljsku krizu. Dvije godine neće napisati ništa. Nijednu jedinu riječ. Bit će to tek prva od mnogobrojnih dugih tišina po kojima će postati poznata. Prebrodit će ih oslanjajući se na jedine dvije stvari koje mogu pomoći: vjeru u vlastiti poziv ili sudbinu (što je u njenom slučaju jedno te isto) i spartansku istrajnost koju je rano spoznala kao nužnu.
Svoju šestu zbirku, Divlji iris, Glück je objavila 1992. Divlji iris djelo je nadnaravno talentovane pjesnikinje na vrhuncu moći. Radnja zbirke odvija se u vrtu koji nije samo fizički, već i alegorijski prostor. Kažem radnja, jer Divlji iris nanovo ispisuje najstariju priču na svijetu—onu o životu i smrti, odlasku pod zemlju i ponovnom rođenju, patnji i želji. Zbirka je sastavljena iz tri dijela: u prvom govore biljke iz vrta, u drugom se pjesnikinja obraća Bogu, u trećem Bog odgovara. Divlji iris po mnogočemu je rijedak pjesnički poduhvat. Glück rabi najstariju mitsku sliku—smjenu godišnjih doba—i uspijeva je izbaviti iz ralja klišea. Najimpresivniji od svega je glas koji je pjesnikinja u ovoj knjizi usavršila. Stihovi zvuče kao da ih deklamuje proročište, neko božanstvo misteriozno u svojoj silnoj mudrosti. Pod perom slabije majstorice ovakve bi pjesme ubrzo postale nesnosne: dosadno moralizirajuće, rigidne u njihovoj sveobuhvatnoj ambiciji. Glück je na svu sreću toga bila svjesna pa je svoj pokušaj da stvori pjesnički pandan svete knjige, zbirku poslije koje se više nema šta reći, protkala paradoksom, instinktom da istinu traži u onome što je nestalno i nedovršeno, da u svakoj stvari vidi njenu suprotnost. Otud neodoljivost glasa u Divljem irisu. Glück gradi drugačiju vrstu autoriteta u odnosu na maskulini apsolutizam svetih zapovijedi. Vjerujemo joj zato što na stranici pratimo njen um u pokretu. „Oduvijek sam preferirala poeziju koja zahtijeva ili žudi za slušateljem“, kaže u gorepomenutom eseju Glück. Isti zahtjev ili žudnju nalazimo u takozvanoj konfesionalnoj poeziji, samo što je uloga slušatelja/čitatelja ovdje drugačija. Za razliku od recimo Roberta Lowella, Glück ne traži ispovjednika koji će je saslušati i listom ponuditi apsoluciju za sve greške i slabosti. U njenim pjesmama čitatelj je inteligencija ravnopravna stvaralačkoj inteligenciji. Dok čitamo mi mislimo zajedno sa pjesnikinjom. Zato joj polazi za rukom istovremeno zvučati proročanski i intimno. Imamo osjećaj da se neko obraća baš nama. Dio smo razgovora.
Glück govori jednostavnim, nepretencioznim jezikom. „Na kraju moje patnje/bila su vrata“. Prvi stih je apstraktan i završava se tom velikom rječju—patnja. Onda slijedi konkretna, potpuno uobičajena i prizemljena slika. Prelom stiha primjer je pjesnikinjinog besprijekornog tajminga. Glück zna predočiti informaciju u pravom trenutku i time i najbanalnijim rečenicama dati dramski naboj. A tu je i nedostatak zareza, kojim sam opsjednuta. Ispred glavne klauze obično stavljamo zarez. Ovdje ga nema. Umjesto zareza, bjelina. U poeziji Louise Glück, kao i u poeziji njenog heroja Georga Oppena, prazan prostor postaje izrazito važan. Na kraju moje patnje, pa ništa. Nijedan znak da će se stih nastaviti. Tišina. Glück je spremna ne samo podnijeti tišinu već joj u pjesmi pridati istu važnost kao onome što je izrečeno. To njenu poeziju stavlja u rang magijskog. Eto kako je englesku konstrukciju „there was“ za koju nas svi stilski priručnici upozoravaju da je treba izbjegavati Louise Glück učinila poetskom i dala joj dinamičnost koju u običnom govoru nema. I eto otkud mi ona teorija. Da mi je kojim slučajem Louise Glück bila rana lektira, možda bih se na vrijeme svikla na tišinu. Možda bih umjesto straha od neizvjesnosti osjećala isti ushit kao kad stignem do vrtoglavog kraja njenog stiha i pogledam ispred sebe u bijelo polje beskrajnih mogućnosti. Tokom evaluacije u bolnici dežurna psihologinja mi je objasnila da je anksioznost u suštini nesposobnost fokusiranja na sadašnji trenutak. Anksiozna osoba uvijek je okrenuta ka prošlosti ili budućnosti, onome što ne može kontrolisati. To mi zvuči kao sušta antiteza čitanju i pisanju poezije. Poezija kao žanr nije ništa drugo doli izgradnja vječite sadašnjosti. A moj se um navodno priučio nečemu potpuno suprotnom.
Stanujem u istoj ulici kao Louise Glück. U ponedjeljak ću preći most nad rijekom Charles i ući u sobu gdje su nekada sjedile Sylvia Plath i Anne Sexton. Slušat ću kako drugi ljudi govore o mojoj pjesmi. Pjesmi koju još nemam. Ležim poleđuške na krevetu i zurim u plafon. U glavi bijela buka. Ne mogu se sjetiti ničega, kao da u životu nisam imala nijedno iskustvo vrijedno pomena. Teško sivo jutro plazi po zidu. Ne osvjetljava ništa.
*
Žmirkavo fluorescentno svjetlo podsjeća me na mjesta koja najviše mrzim: bolnicu i lift. Nalazim se na medicinskom fakultetu, u prostoriji gdje se sastaje grupa za studente koji pate od anksioznosti. Ta sam. Za širokim stolovima poredanim u pravougaonik sjedi petero drugih ljudi. Zauzela sam mjesto pored vrata. Suprotno od mene sjedi terapeutkinja. Kako smo danas, pita blagim, šuštavim glasom. Lice joj je blijedo, toliko blijedo da se skoro stopilo sa bijelom tablom iza njenih leđa. Neko je nešto promrljao u znak odgovora. Ou-kej, razvlači terapeutkinja dva sloga. Sada bih vas zamolila da uzmete papir i nacrtate nešto što predstavlja vaše trenutno emocionalno stanje. Crtam kuću s tarabom i nekakve vijugave amebe. To bi bilo to što se tiče mog crtačkog umijeća. Onda u gornjem desnom ćošku zapisujem stihove iz Divljeg irisa koje u zbirci izgovara istoimeni cvijet:
Strašno je preživjeti kao svijest zakopana u tmini zemlje. Onda se završilo: to čega se plašiš, biti duša a ne moći govoriti...
Nikada nisam razumjela zašto kažu da je poezija Louise Glück hladna. Meni se čini da nastaje upravo na krajnjoj granici užasa, u momentima lucidnosti koji spašavaju od terora prekomjerne emocije. Možda je hladna na način na koji plamen pri vrhu poprima boju ledene vode. Sve čega je previše u konačnici se pretvara u svoju suprotnost. Za danas ćemo uraditi još jednu vježbu, progovara tabla uz isti smiješak kao i prije. Tokom napada panike nekada pomaže fokusirati se na ono što u tom momentu percipiramo čulima. Skoncentrišite se na ovdje i sada. Nabrojte sve što trenutno vidite i čujete. Trenutno vidim i čujem samo sat na zidu koji mi govori da je jedan poslijepodne. Imam tačno jedanaest sati da predam pjesmu. Trebala bih pisati. Umjesto toga sjedim ovdje i crtam tarabe.
Čekam da autobus stane na crveno kako bih mogla spustiti ruku s rukohvata i dohvatiti mobitel koji vibrira u džepu. Zove mama. Ne mogu se javiti, dijelom zato što mrzim pričati na telefon, dijelom zato što mi se ne da baš sad čavrljati o vremenu, dijelom zato što me je strah da se mama prisjetila svega što bi me pitala, a na što neću moći ili htjeti odgovoriti. Tu je i email od odsjeka u kojem me obavještavaju o književnim časopisima koji trenutno traže radove, najnovijim konkursima, rokovima za prijave na rezidencije. Postaje mi sve jasnije da je književnost konjska trka, samo bez cilja na kraju. Autobus naglo kreće i zamalo padam. Osjetim u stomaku sad već poznato komešanje. Tako uvijek počinje, podrhtavanjem. Kao površina vode tik prije ključanja. Onda uz dušnik navre likvidni strah. Preliva se u pluća. Jednom rukom stežem rukohvat, drugom mobitel u džepu. Pokušavam se skoncentrisati, nabrojati sve što čujem i vidim. Vidim čovjeka. Vidim door. Vidim tote bag. Vidim prozor. Vidim… Kako se zove? Ne mogu se sjetiti riječi. Strah već otiče niz udove. Moje kosti su skvašena sredina hljeba. Vidim, vidim, vidim… Izgubila sam riječi na oba jezika. U tijelu osjećam ogroman pritisak, kao da će neka unutrašnja brana koja me drži cijelom svakog trenutka pući. U glavi jedan glas vrišti. Otvaraju se vrata autobusa. Ispadam, dahćući kao štene.
Umorno se vučem niz Ellsworth pored parkiranih auta. Prolazim pokraj kuće sa tamnoplavom fasadom. U dnevnoj sobi Ellen sjedi u svojoj kožnoj fotelji i kucka novi prevod na laptopu. Malo mi je bolje čim vidim Ellen. Tad znam da sam na sigurnom. Pričamo kratko o predstojećim lokalnim izborima, onda odlazim u kuhinju po čašu soka i punu šaku mini mrkvi koje će mi biti večera. Na putu do stepenica koje vode mojoj sobi, još jednom se osvrnem. Ellen kucka po tastaturi u neprekinutom, ujednačenom ritmu. Riječi jednog jezika zamjenjuje riječima drugog. Izgleda zadovoljno.
Jedan je poslije ponoći. Imam minus jedan sat da napišem pjesmu. Ne osjećam ništa osim umora. Možda bih sutra trebala u poštansko sanduče Louise Glück anonimno ostaviti rukom ispisane stihove. Naravno ne moje. Možda bih to trebala raditi svaki dan. Već tri mjeseca živim u njenoj ulici, a nisam je nijednom vidjela. Ni u kafiću, ni u cvjećari, ni u supermarketu dok pipka paprike. Proći će čitava godina bez ijednog susreta. Kad sam već ovdje, smrznuta, prestrašena i bez pjesme, barem bih mogla u gluho doba noći pokucati na njena vrata i od svega napraviti pristojnu anegdotu. Uzbuđena ovom ideja jurim iz sobe. Trk do hodnika gdje oblačim jaknu i navlačim čizme. Napolju, dah se rasipa u ledenom zraku. Hodam savršeno mirna, kao da idem po novine. Ulična lampa gori ispred kuće sa tamnoplavom fasadom. Na moje iznenađenje, trijem nije prazan. Naslonjena na stub na vrhu stepenica stoji Louise Glück. U desnoj ruci, blizu njenog lica, žari se vrh cigarete. Majušno, neočekivano sunce u mrkloj noći. Pogleda me i kaže: „Ajde mala, nije ti poezija kafić i sijesta.“ Silazi niz stepenice i skreće desno, prema niskim drvenim vratašcima. Podiže zasun. Ja je pratim bez pogovora, preko sleđenog blata u uskom prolazu kojim stižemo do vrta. U krošnjama komeša se mjesečina. Stabljike stoje na pozor. Ona prilazi prvoj cvjetnoj gredici i istom rukom u kojoj drži cigaretu pokazuje na biljku i kaže: kopriva. Rusomača. Kozlokrvina. Prilazi sljedećoj: Noćurak. Lithops. Sikavica. Kružimo vrtom dok ona imenuje: Vučika. Rododendron. Tisa. Vranilovka.
Budim se. Mobitel pored jastuka otkriva da je prošlo tek petnaest minuta. Tu je još uvijek i notifikacija o ranije propuštenom pozivu. Louise sad sigurno spava, dok s druge strane okeana, u jednoj drugoj kući moja mama započinje dan sa svojim brigama i pitanjima. Ako me zaista o nečemu ikada bude pitala, učinit će to kako mame znaju: naoko bezazlenim riječima, kao da u zemlju spušta sjeme. Pitaće me je li grad u kojem živim velik. Je li se u njemu lako izgubiti? Je li istina što kažu o toj rijeci, da nije hirovita i osvetnička kao rijeke koje znamo? I nastavit će tako, sve dok i kamenje ne počne pjevati.
„Temeljno iskustvo pisca je bespomoćnost“, kaže Glück. Nema predaha, osim u onom trenutku između dvije misli: „napisala sam“ i „moram pisati“. Siguran je jedino poraz. Ono što na kraju završi na papiru nikada neće biti ravno izvornoj zamisli. Niti ćeš ikada sebi moći priuštiti slatko zadovoljstvo dobro obavljenog posla. Jer poslu nema kraja. Skoro je četiri sata. U emailu se izvinjavam zbog zakašnjenja i prilažem prvu verziju pjesme radnog naslova sve što me mama nikada neće pitati. Laptop spuštam na pod pored kreveta, glavu na jastuk. Konačno mogu spavati. Udišem duboko.
Reference:
Glück, L. (1994). Proofs and theories. (S. Asotić, prev.). New York: Ecco Press-HarperCollinsPublishers
Glück, L. The Wild Iris. (S. Asotić, prev.). New York: Ecco Press-HarperCollinsPublishers
SELMA ASOTIĆ je pjesnikinja iz Sarajeva. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima. Trenutno živi u New Yorku. Više od svega željela bi nemati biografiju.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
5,278 total views, 4 views today
