Ženska čitaonica: bh. autorice
Senka Marić, Kintsugi tijela, Buybook, Sarajevo, 2018.
PIŠE: Medina Garić
Kintsugi je drevna japanska vještina kojom se polomljeni keramički predmeti popravljaju zlatom na mjestu gdje je oštećenje nastalo. Na taj način mjesto loma biva vidljivo i naglašeno, a ne skriveno ili zataškano. Kao što i sam roman na početku naglašava – kintsugi želi da istakne prošlost predmeta i predstavlja način nalaženja ljepote u starim ili oštećenim stvarima. Romaneskni prvijenac Senke Marić Kintsugi tijela slavi ožiljke jer su oni dokaz ljudske sposobnosti preživljavanja i borbenosti. Tijelo u romanu je tijelo koje se ne želi izgubiti, ono je tematizirano iz trenutne situacije tj. bolesti koja ga je zahvatila, ali i kroz proces odrastanja tokom kojeg tijelo povezano sa osjećajem srama i želje da se izađe iz njega. Od doživljaja vlastitog tijela u djetinjstvu pa do trenutnog odnosa prema njemu, roman opisuje i proces voljenja svog tijela i uživanja u njemu.
Glavna tema romana je iskustvo karcinoma dojke ispisano u formi autobiografskog romana u drugom licu, što postaje prva uočljiva stilska karakteristika ovog djela. Ispripovijedan u drugom licu, roman se obraća onome ko ga čita i pozitivna i zanimljiva strana ovakvog pripovijedanja jeste u dijelovima koji govore o tvojoj snazi, tvojoj moći, želji, sposobnosti, ljepoti, da ćeš sve što dolazi proći na nogama što izaziva osjećaj hrabrosti i optimizma. Upotreba drugog lica se na trenutak može učiniti i kao previše za čitatelja/icu, kao pomalo agresivno obraćanje koje ne ostavlja prostora za distanciranje od sudbine junakinje. Pored toga, drugo lice se čini kao (dobar) način distanciranja autorice od sebe same, tako da proživljeno ispriča lakše i objektivnije, kao neko ko sebe gleda izvana, ali i kao način povezivanja sa čitateljicom koju vidi kao sličnu i sebi blisku.
Dvije su narativne linije u romanu, jedna je vezana uz otkrivanje bolesti i liječenje, a druga uz djetinjstvo i ranu mladost. Događaji iz oba perioda su opisani kroz kratka poglavlja, poetičnim jezikom, uz primjese humora i ironije. Rečenice kojima se opisuje daleka prošlost, za razliku od onih vezanih za sadašnjost, često su kratke i ispresijecane. Tako djeluju kao fragmenti, slike koje pripovjedačici dolaze nenajavljeno i nenadano. Isto tako se pojavljuju i u samom romanu na način da za čitatelja/icu postaju dijelovi koje je potrebno sklopiti da bi se dobio uvid u cjelinu. A cjelina sugeriše jedan komplikovan i zamršen odnos prema tijelu, odnos koji je ukorijenjen u proživljenom i prošlosti te umnogome zavisi od nje. Tako se prva svijest o vlastitom tijelu kod protagonistice ovog romana tematizira kroz prvu menstruaciju, bujanje grudi i masturbaciju, što u okvirima patrijarhalne porodice i sredine u kojoj je odrasla prate osjećaji stida, mučnine i odvratnosti. S druge strane, i njeno odraslo tijelo se također doslovno preobražava kroz bolest i hemoterapije (mršavljenje, gubitak kose, odstranjivanje dojki), što isto tako prate osjećaji bola, neizdrživosti, povraćanja. Međutim, kroz ovaj drugi preobražaj se paralelno dešava i preobražaj svijesti protagonistice o svom tijelu (od zgražanja do prihvatanja).
Zanimljivi dijelovi romana su i nalazi patohistoloških pregleda pripovjedačice. Nalazi su umetnuti tako da prekidaju one trenutke kada junakinja proživljava velike bolove, hemoterapije, nove operacije. Prekid radnje medicinskim izvještajima označava otuđenje tijela koje biva svedeno na brojeve i šifre, ali može funkcionisati i kao predah za čitatelja/icu od doista intenzivnog pripovijedanja. U ovakvom pripovijedanju je i posebnost ovog romana, jer autorica ispisuje vlastitito, ogoljeno, nimalo eufemizirano iskustvo bolesti i faze kroz koje tijelo prolazi (realno, opipljivo i intimno naspram medicinskih izvještaja), a uspijeva ne skliznuti u patetiku ili samosažaljenje. Roman propituje odnos identiteta i tijela (bolest i odstranjivanje organa nije puko fizičko iskustvo – ono za sobom ostavlja i traumu) te se razračunava sa idealima ženstvenosti i raznim diskurzivnim praksama koje su urezane u žensko tijelo.
Ginekologinja je rekla da ti prirodno ne bi ušla u klimaks za još petnaest godina. Takva je bila hiperprodukcija estrogena u tvom tijelu. Ti si ono što se zove ekstremno ženstvena žena. Pomisliš da je možda upravo to razlog. Možda si slutila da svijet nema mustru za takvu ženu, zato ova sramna izdaja, ovo odbacivanje dijelova sebe, osjećanje da te uvijek ima viška, da moraš odsjeći da bi pripadala, da bi se uklopila (str. 113).
Karakteristična crta ovog romana je i izražena intertekstualnost, upućivanje na umjetnice poput Fride Kahlo ili Christe Wolf, ali i na autore kao što su Jean-Paul Sartre ili Franz Kafka, preko čije Metamorfoze protagonistica opisuje bol koja čini da osjeća svaki dio vlastitog tijela. Veoma upečatljivi dijelovi su oni u kojima protagonistici kroz ogledalo „dolaze“ Amazonke, te Medeja i Meduza. One hrabre i bodre, te funkcionišu kao simbol borbe i besmrtnosti što na neki način proriče sudbinu same protagonistice: Pojedi svoje strahove kao jabuku (str. 68). Ženske figure i likovi najavljuju snažno žensko „ja“, dok muška podrška u ovom romanu i nije toliko bitna. Postoji lik ljubavnika koji se javlja povremeno i donosi određeno olakšanje, ali se ipak naglašava to što pripovjedačica na kraju dana ostaje sama sa sobom i svojim mislima; drugi donekle mogu pomoći, ali kintsugi je isključivo “popravi sam” tehnika.
Ovaj roman je važan zato što donosi žensku priču o borbi i savladavanju prepreka, o porazu, ali i aktivnom učešću u vlastitom životu, a ne u pasivnom prihvatanju sudbine. Duh Amazonki struji kroz cijeli roman i ne posustaje koliko god tijelo bilo slabo i nalazilo se na izmaku snage. Sam naslov otkriva suštinu knjige, sjećanja i prošlost predstavljaju napukline u sadašnjosti, ali ih autorica ne baca u zaborav, ona ih otkriva pisanjem, jer je tinta njeno zlato. I tijelo je polomljeno bolešću i operacijama, ali ni bolest ni liječenje nisu uljepšani ni u jednom trenutku. Tijelo biva izmoreno, slabo, krhko, rezano, osakaćeno i preobraženo (i sve je to normalno u romanu Senke Marić), no kakvo god ono bilo, ona ga želi održati u životu. Ispisivanjem ovog romana autorica vrši kintsugi nad tijelom, ali i dušom.
MEDINA GARIĆ je rođena 1997. godine u Tešnju gdje je i završila osnovnu školu, a dalje obrazovanje nastavila u Sarajevu. Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet i trenutno je studentica drugog ciklusa studija odsjeka za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo.
Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta
5,895 total views, 2 views today
