Irfan Horozović : Andaluzijska bilježnica


Irfan Horozović

Andaluzijska bilježnica


KONOBARICA IZ GRANADE

Kupio sam u Alhambri
bilježnicu
na njoj je bio poznati potpis
davno ubijenog pjesnika

Nedugo potom
u Granadi
zapisah pjesničku sliku
ni danas nisam siguran ko ih je od nas dvojice vidio

Gledao sam u taj zapis iz svoje andaluzijske bilježnice.
Nepoznati prolaznik koji je svratio na ovo mjesto kako bi se okrijepio i nastavio put.

Onda je došla konobarica.
Koliko mi je samo bila poznata.
Pomislio sam da joj nešto kažem dok sam poručivao pivo. Na našem jeziku.
A onda sam se predomislio. I ostao skriven u šutnji svoga jezika iza te jednostavne narudžbe.
Osmjehivala se kao da zna o čemu razmišljam.
Pitao sam se otkud mi ta pomisao. I zašto mi se čini tako poznata.
Ta djevojka.
Ona.

Bio je to sasvim običan dan. Neki pas je klipsao ulicom. Nije gledao prolaznike, niti je obratio pažnju na one koji su sjedili za uličnim stolovima.
Neka žena je umorno prošla sa svojom zapakiranom, konzerviranom ljepotom. Vrijeme za smiješak doći će očigledno mnogo kasnije.
Neki starac je zastao, naslonjen na svoj štap, kao kip, i duboko utonuo u pradavnu meditaciju. Gotovo je bilo nemoguće zamisliti što bi ga iz toga probudilo.
A, onda, baš u trenutku kad sam pomislio da će se srušiti, više ga nije bilo. Iščeznuo je kao da se istopio u zraku.
I sve što sam poslije toga vidio, više nisam vidio.
Sve se činilo dosadno obično.

Tad sam se opet sjetio igre o kojoj nisam mogao prestati razmišljati.
Igre na malom trgu.
Igre iz sna.
Izronila je kao da je bila zapisana u bilježnici a ja toga nisam bio svjestan.

Prizor je bio nevjerovatan. I poznat. Vidio sam ga na malom trgu gdje sam zakoračio iza zida. Ljudi koji su tu bili kao da su samo mene čekali. Odjeveni u nošnje koje se već stoljećima ne nose. Možda glumci, pomislih. Stajali su kao da čekaju repliku.
Najednom sam zakoračio i našao se usred te dramske priče. Gledali su me s iščekivanjem.
– Čekajte, ne možete to učiniti! – rekoh (ne znam ni sam na kojem jeziku, kao što se događa u snu, što je možda svjedočanstvo o zaboravljenom iskustvu).
– To je moje pravo – odgovori starac i isuka mač.
Nisam od njega očekivao odgovor, a onda se sjetih da upravo tako i treba biti.
– Uzalud vam pravo. Život je iznad glupih prava.
I onda je nastao mačevalački okršaj.
Vrlo brzo sam razoružao starca, ali uključili su se i drugi, nepoznati, namrgođeni, gotovo bijesni. Blistali su i zvonili njihovi mačevi. Jedan je bio naročito uporan. Činilo se da ga ne impresionira vještina s kojom se suočio.
Bilo mi je potrebno sve znanje da ga pobijedim.
Kad se to dogodilo očekivao je da ću ga proburaziti. Međutim, nije pokazivao želju da ustane. I meni je to bilo dovoljno.

– Je li se baš ovako dogodilo? – zapitah na kraju, brišući znoj.
– Ne znam – reče mi djevojka – niko od nas ne zna. Zato i igramo.
– Je li to Lope de Vega?
– Ne znam. Nisam ga vidjela ovih dana. Njegov teatar je tamo.
– Znam. A kako to misliš da ga nisi vidjela ovih dana?
– Ponekad dođe i igra s nama.

Nevjerovatno.

Onda se iznutra dogegao neki kepec s velikom čašom i sjeo za stol nedaleko od mene. Pio je vrlo žedno tekućinu iz te čaše. Očito hladnu i okrepljujuću.
Gledao je u mene dok je pio.
Konobarica je prolebdjela pokraj njega kao da ga ne vidi.

Nakašljao se i obrisao svoje pune usne.
A onda mi je namignuo.
Kunem se.
Potom je ustao i sporim koracima uronio među prolaznike.

– Zar nije tu maločas bio neki patuljak? – zapitah konobaricu nešto kasnije.
Jedva me je razumjela.
Sad sam sasvim jasno mogao vidjeti njeno lice. I pročitati ono što je ispisano na njemu. Umor. Modra mrlja jedva prekrivena šminkom. Strah. I želja da se neprekidnim sudjelovanjem u svemu oko sebe prevari vrijeme. Ili bar odgodi.
– Svi smo mi patuljci, gospodine – napokon mi odgovori.

I tad shvatih:
Ona je znala zašto sam tu i šta tražim.

A ja sam nisam se nikako mogao sjetiti.

CRISTOBAL COLON KLEČI PRED ISABELOM I FERNANDOM

Ne znam je li tad još uvijek bio Cristifor Columbo ili je već promijenio svoje ime. On kleči u bronci usred Granade dok mu se brončano kraljevsko dvojstvo smiješi i obasipa ga zlatnicima.
Nevidljiv, iza Isabele, stoji Torquemada i šapće joj nešto na uho.

Brončani smiješak širi se na sve strane.
Još samo trenutak i Cristobal će krenuti ka luci a odatle u svoju Indiju.
Tamo će sresti one koji stoje na obali i zamišljeno gledaju u more što se pjeni.

To je jaje.
To je logos.

Nešto dalje je svratište
nalik na pustinjskog putnika
u burnusu mrkle noći
i imenom Boabdil

a iznad njega Alhambra
s koje večernje sunce pada po kaldrmi
i zvoni
kao izgubljeni zlatnici

PROZORI SALAMANKE

Nikad nisam bio u Salamanki.
Nikad.
Nikad.
Zar nije razumljivo stoga što se čudim sad, dok prepoznajem na starom prozoru svoje lice, zagledano u posjetioca u dvorištu.
Lice koje se smiješi.
Kao u ogledalu.

IGRAČ SA ŠTAPOM

Dok se spuštam niz ulicu, čujem korake.
I osluškujem ih.
Ipak, nešto u svemu tome osjećam kao zazor.
Stanu kad ja stanem.
Učinio sam tako nekoliko puta i pomislio kako moji koraci odjekuju posve neobično u ovoj visokoj ulici. Na početku njenom je nekadašnji vrh brda, sad skriven građevinama, a na kraju Gvadalkivir. Ili je obratno? Gvadalkivir se želio popeti na brdo. Sad su svuda usnule kuće i dremljiva dvorišta. Budne su jedino ulične svjetiljke. I one su začuđene što sam zastao.
Nastavio sam dalje.
I zvukovi koraka za mnom.
Zvone kao da odjekuju.
Zastah opet i okrenuh se.
Neko me neviljiv prati. Čini se da sam ga otkrio? Ili izvor zvukova u sebi?
Noć prije toga bili smo na koncertu nasuprot Katedrale Džamije.
Pjevač je bio gotovo naslonjen na neku veliku, tamnu kožu i ponekad je, u igri svjetla i tame, izgledao kao da ima krila. I glas mu je letio iznad Andaluzije, moćan i uvjerljiv. Iz njega su kapale zaboravljene priče i povijesna magla koja je skrivala ljudska lica i njihove oči. Nikad nećemo vidjeti ono što su oni vidjeli, kao što ni oni ne mogu vidjeti nas. Sve do ove vatrene večeri u kojoj je sve moguće.
Glas se uzdiže kao tamni zmaj, a njegovu nit prati i čuva gitara čije žice se uspinju poput priviđenja. I tamo su i ovdje. Na maloj pozornici gdje svirač rasplamsava i zatomljuje iluzije.
Najednom, žice se, kao u Federicovoj pjesmi, pretvaraju u djevojke. I plešu, udarajući kastanjetama u balkone usnulih sanjačica.
Tako se rasplesana noć budi sama u sebi.
Tri mlade plesačice i tri njihove sjene bude Učiteljicu plesa. Ona ustaje dremljiva i mačkasto se proteže sve dok je ne zgrabi gitara. Tad se počinje otimati i napinjati ka našem oku kao da bubri od naučenih pokreta što se neumitno oblikuju u strast.
Pozornica je oko.
I ulica je oko.
Stajao sam i osluškivao. Ništa se nije čulo.
Onaj što me pratio nevidljiv je stajao nekoliko koraka iza mene.
Iako ga nisam vidio, znao sam o kome je riječ. Bio je to igrač sa štapom. Onaj od sinoć. Čekao je da krenem. I udarcima štapa imitirao moje korake.
Nisam se više osvrtao dok sam išao. Ni on se više nije krio. Nastavio je svoj nesputani ples kao da se raduje mom tako ranom izlasku.
Stigao sam pred krčmu u svitanje.
Unutra su me dočekali s toplim crnim napitkom kao prijatelji.

PRESJEČENI KROVOPOKRIVAČ

Dok sam koračao Cordobom, pred jutro, u potrazi za gutljajem omiljenog crnog napitka, ugledah noge nekog čovjeka kako vise s krova. Nije se dobro vidjelo. Utuljene noćne svjetiljke nisu mnogo pomagale. Niti mjesec koji je na poseban način zračio jezom.
Vidjelo se kako mu nogavice podrhtavaju na vjetru.
I noge u cipelama se klatare.
Gdje mu je bio gornji dio tijela?
Stajao sam s tim pitanjem na koje nije bilo odgovora i potom produžio put.
Napokon, jedna gostionica je bila otvorena. Bila je ispunjena starcima i staricama koji su veselo, poput djece, gledali televiziju.
Iskapio sam svoju keramičku šoljicu i onda pošao natrag, preko Ždrepčevog trga do ulice u kojoj sam vidio presječenog krovopokrivača.
Svjetlost je polako grlila grad, kao u teatru, i sad se sve jasno vidjelo.
Zaista, s krova su visjele noge. I nije bilo gornjega dijela. Bila je to samo lutka. Izvođenje nekog umjetnika.
Odahnuo sam.
I vratio se do Ždrepčevog trga gdje sam se umio u malom vodoskoku, pokraj kipa propetog konjica koji je uživao u kapima vode.

GRLICA

Preletjela je Gvadalkivir pokraj mosta i zaustavila se u blizini fijakera.
I tu je stajala. Zbunjena.
Nije tražila zrno niti bilo šta drugo. Tražila je sebe.
– Vidi golubice, mama – reklo je neko dijete.
Podigla je glavu i sad se njena ogrlica lijepo vidjela.
– Nije to golubica, sine. Došla je rodbini u posjetu.
– Možda zato ima ogrlicu oko vrata?
– Zato – nasmiješi se žena.
Kroz oblake proviri svjetlost.
Kao da se nasmiješio i Ibn Hazm.

TVRĐAVA NA MORU

Kao da stojim pred velikom fotografijom.
Vidi se, u večernjoj svjetlosti, prepoznatljiv dio gradske tvrđave koji se dogovara s morem (ko zna o čemu).
Osjećam svoje stope koje uranjaju u vlažni pijesak i čitav prizor najednom vidim kao tekst.
Nisam u stanju prepoznati nijednu riječ.
I, odjednom, nisam više tu.
A prizor, smanjen, stoji zakačen na kiosku.
Tekst koji poznajem još uvijek je nenapisan s druge strane.

GONGORA IGRA KARTE SAM SA SOBOM

Ruka dugo stoji nad kartom. Ruka drhti. Svjetlost drhti i preobražava se u sumrak.
Smije li ruka okrenuti kartu.
Odgođeno suočenje traje toliko dugo da se čuje smijeh onih koji ga istjeruju iz kuće i podrugljivi glasovi ponavljaju oštre epigrame.

KAPITELI

Nevidljivi hram vjetrova
u Cordobi
nose stupovi čudnih kapitela

Gradili su ih graditelji
nevidljivi
koji su poznavali one čiji su smiješak okamenili

I niko ih ne može
bez prokazivača
u tom položaju prepoznati

Glava Senekina pridržava
naranču što trune

Glava Ibn Rušda
gnijezdo roda

Tužni smiješak Federica
raznosi jato lastavica

PUT ZA ALMERIJU

Iza Granade je put

zarastao

konjanik i pješak na njemu su u nedoumici

kroz trnje i vonj
prolazi stari put
prepoznaju ga samo oblaci

Iza Granade je bio put
ka moru

Almeria je samo oblak
ne vide se njeni prozori
ne osjeti se njeno more

to samo davno ovdje streljani u zaraslom putu sanjaju

 5,740 total views,  4 views today

Komentariši