Sally Rooney, Divni svijete, gdje si, prevod Patricija Horvat, Fraktura, Zagreb, 2021.
PIŠE: Matej Vrebac
Kad nešto pišem, obično mislim da je to vrlo važno i da sam izvrsna spisateljica. Mislim da se to svima događa. No u nekom zakutku uma vrlo dobro znam što sam uistinu: mala, neznatna spisateljica. Kunem se da to znam. Ali nije mi odveć bitno.
Natalia Ginzburg, Moje zvanje (ital. Vocazione scrittrice)
Ove riječi (iz kod nas još uvijek neprevedenog eseja) čuvene italijanske spisateljice, kao svojevrsni moto, uvode u univerzum romana Divni svijete, gdje si druge izvrsne spisateljice: Sally Rooney. Relativno nedavno pojavivši se na književnoj sceni, Sally Rooney je već do sada, s razlogom, zauzela status važne i vrsne spisateljice, a upravo to proizlazi iz načina na koji piše i o stvarima kojim piše: jasno, samouvjereno, duhovito i kritički promišljeno o naizgled malim, neznatnim stvarima koji neobično oblikuju naše „obične živote“. Čini se da se uz „fenomen Ferrante“ u književnom svijetu javlja i jedan drugi – „fenomen Rooney“. Naravno da se ne radi ni o kakvim fenomenima, nego o ženama koje pišu, tačnije o uspješnim ženama koje to rade uz more drugih dobrih spisateljica. Nazivati ih fenomenima je samo jedna od strategija kako marginalizirati i izolirati ono što napišu žene pretpostavljajući da je većina toga ostalog što napišu bezvrijedno, o čemu između ostalog odlično piše Joanna Russ u How to Suppress Women’s Writing.
Svoj prvi roman – Razgovor s prijateljima – spisateljica irskog porijekla objavila je 2017. godine, a već tada ju je kritika proglašavala za novi milenijalski glas koji će postati kultni. Izgleda da je dio kritike bio u pravu: sljedeće godine će istoimeni roman biti prikazan kao televizijska serija, što i ne čudi jer njezin prozni stil pisanja podsjeća na scenarij. Sljedeći je objavila naredne godine – Obični ljudi – i potvrdila kritičarske prognoze te je i ovaj roman ekraniziran s velikim uspjehom. Rooney je stekla zavidnu čitateljsku publiku koja je s nestrpljenjem dočekala njezin najnoviji roman zvučnog naziva, preuzetog Shillerovog stiha – Divni svijete, gdje si.
U novom romanu, kao i u njezinim ostalim knjigama, likovi Sally Rooney oblikovani su po sličnom modelu inteligentnih mladih ljudi koji nisu baš emotivno najsigurniji u sebe i svoje postupke. Fabula prati Alice, mladu i poznatu spisateljicu, koja se uslijed živčanog sloma odlučuje osamiti u zaseoku zapadne Irske dok se u Dublinu nalazi njezina najbolja prijateljica Eileen te njihov zajednički prijatelj Simon prema kojemu Alice njeguje i drugačije osjećaje mimo prijateljskih, još od tinejdžerskih dana. Alice će na Tinderu naletjeti na Felixa, lokalnog dečka, a nakon neslavnog prvog dejta, oboje će iznenaditi smjer u kojem će njihov odnos krenuti. U jednom trenutku postaje jasno da parovi Alice-Felix, Eileen-Simon postaju zrcalni odrazi odnosa kojih grade – još nesigurni, naučeni na patnju, ali ipak dovoljno voljni da se prepuste ljubavnom vrtlogu. Karakteristično za Rooney je i snažno klasno portretiranje likova koje pojačava njihovu psihološku dinamiku, no, za razliku od prethodnih romana, u ovom se ne čini Sally Rooney insistira jako na klasnom položaju kojega određuju identitetske politike. Socijalni kontekst u Divni svijete, gdje si oslikan je kroz velike razlike među likovima: Alice je proslavljena autorica s pozamašnom svotom na računu, putuje u Rim na predstavljanje knjige, može si priuštiti boravak u ogromnoj kući na zapadu Irske, Eileen pak radi kao asistentica u uredništvu književnog časopisa u Dublinu, ni sama ne zna kako sklapa kraj s krajem sa svojim prihodima i živi s cimerima u stanu u kojem često ne ostane tople vode za nju. Simon je dobro situirani savjetnik lijevog političkog krila, živi u komfornom stanu u Dublinu, a Felix radi kao skladištar. Ipak, nikakav klasni status ne formira primarno odnose među likovima, ali očito definira dobar dio njih. Romantični odnosi odražavaju upravo na toj međuzrcalnoj igri ljubavnih odnosa koji se preklapaju kroz veliku klasnu razliku.
Ono gdje Divni svijete, gdje si ostavlja bez daha sigurno jesu erotično nabijene sekvence, kakvima roman obiluje. Likovi su nabijeni seksualnom energijom, opisi scena seksa su prava čitalačka poslastica, a autorica vješto uvodi u tekst virtualni seks preko poziva. Ispostavlja se da je likovima samo fantaziranje o seksu, odnosno verbalizacija seksualnog čina, jednako bitno kao i njegova fizička izvedba:
Žao mi je što ne mogu naći dobru teoriju seksualnosti, voljela bih je pročitati. Čini mi se da se sve postojeće teorije prije svega bave rodom; ali što je sa samim seksom? Mislim, što je seks uopće? Meni je normalno upoznati neku osobu i razmišljati o njoj na seksualni način, a da se ne poseksam s njom…
(str. 91)
Iako se u romanu pojavljuju biseksualne osobe, ikakve druge seksualne scene osim heteroseksualnih nisu prikazane o čemu se svakako može diskutirati. Svakako je ovdje pohvalno spomenuti prevoditeljicu Patriciju Horvat, čije se vještine osjete upravo preko prijevoda erotonima koji savršeno fukcionišu u našem jezičnom kontekstu.
Već se može govoriti o spisateljičinoj osobnoj poetici iz koje se ne odvaja i nedavno obavljeni roman: u tematskom okviru prijateljstvo, ljubavni i generalno intimni odnosi svake vrste, savremena politika i umjetnost, a u formalnom okviru se poetika Sally Rooney smješta kroz fokalizaciju objektivom kamere[1], uvođenje dijaloga kroz formu chat prepiske, stilsku jasnoću i sintaksičku reduciranost. Jedan dio kritike proglasio je Sally Rooney za predstavnicu tzv. literature of the pose najavljujući smrt dosadašnje tzv. literature of the voice. Prema toj kritici, pisanje Rooney se svodi na bivanje (politički) korektnom u okvirima i stila i sadržaja, a prevlast se daje prijeziru i socijalnoj anksioznosti kao motivacionim sredstvima. Ipak, to bih prije nazvao distanciranim, „odvojenim pisanjem“ koje je rezultat nove umjetničke senzibilnosti uslijed onoga u što se svijet trenutno pretvorio u globalnom kontekstu. Da, čini se da je teško odbaciti paradigme „starih, klasičnih romana“ već unaprijed prohodane strukture i jasno određenih stilskih normi. Sally Rooney itekako talasa novim horizontima recepcije i baš zato rastura u svome pozivu. Pozivu i zanatu spisateljice.
Neki od najljepših dijelova romana jesu oni epistolarnog obilježja, tj. e-mail prepiske između Eileen i Alice. Kroz njihove mailove uviđamo snagu i blistavost koju može iznjedriti prijateljstvo koje počiva na iskrenosti i povjerenju, ali jednako tako i duboka promišljanja o smislu svijeta u kojem žive:
Što ako smisao života na Zemlji nije vječno napredovanje prema nekakvu neodređenom cilju – izumljivanje i proizvodnja sve moćnijih tehnologija, razvoj sve složenijih i sve zakučastijih kulturnih oblika? Što ako sve to samo prirodno nadire i povlači se, poput plime i oseke, a smisao života ostaje isti kao i uvijek: jednostavno živjeti i biti s drugim ljudima?
(str. 151-152)
Kroz svoje mailove, Eileen i Alice, promišljaju o neoliberalnom kapitalizmu, krizi kulture i modernog romana, ekološkom zagađenju, religioznim osjećanjima i lockdown-u. Svijet uistinu postaje divnim mjestom, barem na tren, uronom među stranice koje piše ova autorica. Romanom Divni svijete, gdje si Sally Rooney je još jednom opravdala status da svoj zanat ima u malom prstu. Rooney je ovim romanom vratila nadu u neki bolji, divniji svijet pa gdje god on bio. Makar se skrivao na bjelini između korica.
[1] Dobar primjer za taj fokalizatorski prostup okom kamere jesu prvi retci kojima započinje roman, koji kao da započinju kadrom totala koji prelazi u detalj: U hotelskom baru, pogleda uperena u vrata, sjedila je žena. Izgledala je čisto i uredno: bijela bluza, svijetla kosa zataknuta iza ušiju. Bacila je pogled na ekran mobitela, na kojem se pokazao popis poruka, i ponovno ga usmjerila u vrata. (str. 7)
MATEJ VREBAC (1997) osnovnu školu završio u Fojnicu, opću-realnu gimnaziju Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu je magistrirao italijanski jezik i književnost i komparativnu književnost, s priznanjima za najbolje studenate Univerziteta u Sarajevu. Boravio na Erasmus + razmjeni na Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji i Alma Mater Studiorum u Bolonji. Na Internacionalnom književnom festivalu Bookstan 2017. i 2020. osvaja nagrade za najbolju književnu kritiku u okviru škole za mlade knjževne kritičare. Angažiran je kao istraživač pri istraživanju bosanskohercegovačke queer historije koje provodi Sarajevski otvoreni centar. Zanimaju ga studije pamćenja i sjećanja, ginokritika, putopisi i emigracione književnosti. Pisao i piše za lgbti.ba, Novi Izraz, Život, prometej.ba, Književni blog i razne druge portale. Stigne i da prevodi.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
3,918 total views, 4 views today
