Emsura Hamzić: Pet pjesama

ELEGIJA

Dok ti se umilno smješkam,
I rađam prekrasne kćeri,
Znaj da suzama zlatnim,
Ja hranim svoje zvijeri,
 
Koje sve jače zavijaju
I traže me sve više,
Neću ti lagati, mili,
Samo ću pjevati tiše.
 
One su iz začarane šume,
Kristale donijele da plate,
Sve moje vrijeme i radost,
Koje sam spremala za te!
 
Zato nemoj da tražiš
Od mene šarenog zmaja,
Jer su me one izagnale
Iz dušinoga zavičaja.

MOLITVA 

Vrati milost u ljude,
I miris svelom beharu,
I radost zrenja vrati plodu,
Obasjaj vodu u bunaru.
 
Razbistri, Bože, ljudske oči,
provedri misli; srca  zacijeli,
da opet  lete lastavice,
vjetar šumori, snijeg se bijeli...
 
Jer ovaj sumrak, ni dan ni veče,
ova jeza sred vrelog ljeta,
ne može ničim da se opere
osim prečistom suzom djeteta!

TRULI  SVIJET

Truli  svijet u korijenu
Vid u duplji prelama se,
Želja trne u iskrici,
Sunce više ne zeleni.
 
Zlatna nit u svemu tamni
Žižak tiho dušu jede,
U kruhu je zrno crno,
Slike srećnih dana blijede.
 
Gole grudi – mitraljezi,
Pobiše u gnijezdu ptiće,
Bezub nam se svijet kezi,
Na prozoru tuđe lice...

VRATI MI BOŽE

Vrati mi, Bože  svjetalca,
Vrati mi svice u riječi,
I onaj dâh što  čili,
A nekad je znao  da  liječi.
 
Vrati, Mili, osmijehnute  oči,
I zjenice  što  od  radosti  sjaje,
Povjetarac  što  travu  razvijava,
Žamor  ptičiji  i  sunca  proplamsaje.
 
Neka  protrči  dijete u sumrak  niz  ulicu,
Brižna al srećna, neka  ga  doziva  mati,
Da mu se čarobni  svijet  ogleda  na  licu.
Dok  svaka  stvar  svoj toči  sjaj i  zláti.

ĆUTANJE

Hoću da ćutim,
Ne govorim ništa,
Jer nemam nikom,
Ništa više reći.
Kao zemlja ću,
Ko voda, ko drvo,
Postojanjem svojim
Šumiti  i teći.
I tvrda  biti,
Kao kamen što je,
Dok mogne izdržati,
Lomno  tijelo moje.
 
Nikom ni riječi,
Nikome ni glasa!
U ćutanju je,
Ako ima spasa!!!

 4,759 total views,  2 views today

Komentariši