Hadžem Hajdarević: „Arabeske od vode“, rubaije, „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2019.
Knjiga pjesama „Arabeske od vode“, Hadžema Hajdarevića, neobična je i na prvi, ali i na drugi pogled. Njene dimenzije su nesvakidašnje, uobičajene uglavnom za vjerske knjige, te ona, zaista i podsjeća na molitvenik, ili zbirku dôva, posebno kad se sa nje skine omotač.
Ali, ovaj prvi utisak nas ne navodi na krivi trag, jer knjiga i jeste nesvakidašnja za današnje vrijeme.
Naime, tri spoljašnja, a tako suštinska pojma koji se nameću svakom ko barem vidi, ili u ruke uzme knjigu Hadžema Hajdarevića „Arabeske od vode“, a to su dva u naslovu (arabeska i voda), i jedan u podnaslovu (rubaije), jasno je da je protkana šarom i duhom orijentalne, istočnjačke provenijencije i motivima i formom, i sasvim je u skladu sa sržnom, ili zlatnom granom.
I kao što stablo voćke, tj.kalem, određuje suštinsko svojstvo, bez obzira da li je proljeće sa raskošnom zelenom krošnjom i beharom, ili je ljeto sa plodovima zrelim ili u zrenju, ili pak jesen u kojoj su plodovi zreli i prezreli, te je već neki dio i obran, a po neki list već opao, ili pak, zima sa crnim, mokrim i pustim granama, tako i pjesnik / stvaralac, i suština koju nosi u svom biću, i sve ono što je pohranjeno u njemu, određuju svako pojedinačno djelo.
„Arabeske od vode“ Hadžema Hajdarevića, određuju upravo te tri tiječi, i upućuju kakvo će biti lišće i behar u proljeće, a kakve plodove možemo očekivati u jesen.
Rubaija je veoma zahtjevna forma, karakteristična za orijentalnu književnost. To je pjesnička strofa od četiri stiha (katren) povezana rimom, gdje se, najčešće, rimuju prvi, drugi i četvrti stih, dok treći, obično sadrži tzv.unutrašnju rimu. Najpoznatije su one iz srca i pera Omara Hajjama, persijskog pjesnika, naučnika i filozofa iz 11. i 12 vijeka.
Arabeska je popularni ornament, jedna od dominantnih slika, odnosno motiva u islamskoj umjetnosti ukrašavanja.
Arabeska od vode može biti i kratkotrajna i slučajna – od običnog prolijevanja vode, do proširivanja kapljice po ravnoj površini, ali ta kratkotrajnost ne ograničava ljepotu i maštovitost.
A voda je, sudeći po mnoštvu svjetovnih i religijskih predanja i knjiga, pramotiv i prapočelo, posteljica sveg života na kugli zemaljskoj. Posebno je, čini se, važna u islamu, gdje je skoro nezamjenljiva i u svakodnevnom uzimanju abdesta, tj.ritualnog i simboličnog pranja i čišćenja i bukvalnog, tj.fizičkog, ali i onog mentalnog, jer se vjernik tako smiruje i izoluje od svih loših i negativnih zbivanja, misli i osjećanja, prije čina klanjanja, tj. molitve.
Zato je voda kao motiv veoma prisutna i u poeziji, posebno orijentalnog glasa, ali i u domaćoj, uključujući i onu lirsku poeziju koja je izborila (i bukvalno) najglasnije prisustvo u širem okruženju, a to je sevdalinka, pjevana lirska pjesma. U većini njih, ili žubore izvor-vrela, ili šapću tanani šadrvani, ili grgolje, protičući, rijeke i potoci bistre vode. Slično je i sa ilahijama i kasidama.
Da ne pominjemo da je i sam insan,tj.čovjek, pretežno od vode sazdan, uostalom kao i ovaj svijet, odnosno kugla zemaljska, i da je to, možda ona ključna spona koja nas tako prisno, rođački vezuje.
Pisati rubaije, kako to čini Hadžem Hajdarević, znači osjetiti da je u tebi dozreo plod, zaokružila se misao, emocija i saznanje, i nema potrebe za raspričanošću, za zamamnom i zavodljivom brbljivošću. Prevladala je zrelost, dakle sigurnost, ali i umijeće, svijest da si postao znalac, da si dobio majstorsko pismo, i da ćeš umjeti sažeto i jezgrovito iskazati svoje misli i slike, kroz zahtjevnu, kratku formu rubaija.
I zato, čak i neznalice cijene uspjele kratke forme, kakve su osim rubaija i japanske haiku i tanka, takođe poznate izvan svojih kultura, u kojima je, „riječima tijesno, a mislima prostrano“, kao i u narodnim izrekama i poslovicama.
A znalci, naravno, mogu odmah da osjete i zapaze pravu vrijednost , kao što je draguljari prepoznaju, i kod, na prvi pogled, neuglednog, i sićušnog, ali vrijednog kamena – brilijanta.
Evo, konačno šta i sam pjesnik kaže o ovom spoju:
Rubaija može postat arabeska,
Da se mudrost u njoj istinska zabljeska,
Prepozna li misli u skritoj kapisli
Onaj kom su znana znakovlja nebeska!
***
Knjiga „Arabeske od vode“, Hadžema Hajdarevića, sastavljena je od deset tematskih krugova, u kojoj svaki, ima po 40 rubaija (po četiri stiha). I ovi brojevi, takođe, imaju svoje značenje utemeljeno u mnogim religijama, pa i u islamu, ali i u običajima i svjetovnom životu. (Četiri su strane svijeta, četiri godišnja doba, četiri su elementa – voda, vatra, vazduh, zemlja, četiri su duhovna stepena uzdizanja , 40 je dana potrebno da se duša umrloga smiri na drugom svijetu – ahiretu, 40 je dana neophodno da se „nova duša“, novorođenčeta, navikne na ovaj svijet – toliko traju babine… itd, itd.). Motivi, koje je pjesnik izabrao, ili su oni izabrali njega, jesu oni najbitniji i najsuštinskiji u svakom ljudskom životu. Redosled takođe nije slučajan, i kao da svaki naredni potpuno logično proizilazi iz prethodnog, odnosno da nema onog o čemu pjevaju prethodni, naredni se ne bi imao iz čega roditi.
Motivi, odnosno naslovi ciklusa, tj.cjelina, čije ću najreprezentativnije stihove navesti su: Jezik, Ljubav, Adem i Hava, Voda, Grijesi, Vrt, Putovanja, Vjera, Život, Poezija.
Sreća je, da je sve počelo slučajno, kao igra, bar kako sam pjesnik svjedoči, ako slučajnosi ima, jer bi se naš vrsni pjesnik, Hadžem Hajdarević s pravom i razlogom imao čega uplašiti, da je sjeo i zaplanirao ovako ambiciozan i obiman, u poslednje vrijeme tako popularan i prisutan „projekat“.
Hvala bogu, ovo niti je bio projekat, niti su po svaku cijenu namicani stihovi. Najveći broj njih (rubaija) je plod nadahnuća i pregnuća pjesnika, a ono nije malo!
Ali, kad je pravi pjesnik, (ako ovo nije pleonazam, – jer, ili si pjesnik, ili nisi) u pitanju, ili na djelu, ne samo da je rubaija kao kratka i zahtjevna forma sasvim dovoljna, čak savršena da se pokaže šta se zna, nego su čak i pojedinačni stihovi u stanju da prenose takve slike i informacije od prabića i prapočetka, do nikad dogođenog i naslućenog, a možda ni odsanjanog završetka svega.
Sjajni, izvanredni i potresni, (što je, opet, rekla bih, pleonazam), stihovi, kakvi su npr.
Kraj rijeke svake, ja postajem dječak…
(7.rubaija iz ciklusa „Voda“)
vöde nas na izvorište, tj.u djetinjstvo i svijeta, i lirskog subjekta, i svakog čovjeka koji je ikad živio na ovom dunjaluku, i njegovog bića i bitisanja.
Navešću još neke izvanredne stihove, koji su često zaokružena mudrost, sentenca, pjesnička slika koja prenosi cjelovitu poruku.
Prvo mjesto, prvi motiv koji je uvršten u knjgu rubaija, a koji se „slučajno“ prvi javio pjesniku kao najava ogromnog djela koje će poteći kao silna rijeka iz ovog nevelikog izvora, kad mu se priključe svi potočići, usput se udružujući i razmičući obale, bivajući ujedno i put i cilj, upravo je jezik.
Jezik je rijeka! Ipak lađe naše
oprezne su jer ih vodopadi plaše… ( 7. )
Jezik je ko biće s nebrojeno duša! ( 10.)
Jezik bude šuma – u njoj zalutamo… ( 18.)
Maternji je jezik arhivar svih znanja… ( 21.)
Jezik biva jastreb kad u letu hvata,
ptičicu, misao…. (27.)
Sledeći motivi Ljubav i Adem i Hava, imaju sličnu, ili istu peokupaciju.
Ljubav k’o i svemir, ne ima granica, (1)
Ko god prašta ipak pati kriomice
u dnu srca skrite ptice rugalice… (25)
Kad bi me pitali šta je ljubav za me,
rekao bih: Rubac u boji ciklame… (40)
Adem i Hava
Kad bih gdje u šetnji susreo Adema
Pejgambera, bi li načela se tema
da li danas često pipne se za mjesto
gdje bijaše rebro kojeg više nema? (3)
Stihovi o vodi, potkrepljuju tvrdnju da je „sve iz vode niklo i postalo“! Jer i voda i duša iste su starosti. Postale zajedno iz istog raja. Konačno i Kur’an Časni kaže…
„da je sve što živi poteklo iz vode“, da parafraziramo stihove.
Ovaj motiv izborio je, u ozbiljnoj konkurenciji, i važno mjesto – naslov knjige!
Uz vodu je duša ko u zavičaju:
i jedna i druga rado se sjećaju
kad u doba drevno siđoše zajedno –
voljom Boga, Zemlju da približe Raju. (1)
Kur’an Časni kaže kako je iz vode
izvedeno sve što živi dar slobode… (12)
Pjesnik na obali! – Čamci od papira… (27)
Međutim, gotovo se redovno u svim tematskim krugovima nađe i po jedna ili više rubaija, ili bar stihova koji su „rugalice“, tj. sumnjalice.
Tako je i u ovom ciklusu – „Pjesnik na obali! (Kao da kaže – uzbuna, opasnost na vidiku!) – a onda drugi dio stiha: – Čamci od papira… – (Kao da kaže: – Uzbuna je bila lažna, nema nikakve opasnosti!)
Ironija, i samoironija, prisutna u ovim i još mnoštvu stihova, provlači se kao jedna od zlatnih niti u književnosti uopšte, a poeziji posebno, i za nju su spremni i kadri samo vrhunski pjesnici sa jakom samosviješću.
Grijesi
Za pjesnike kažu: dolinama blude
Iznova se svemu pri susretu čude… (39)
Ovaj distih kao da po ko zna koji put na svoj način stvara râm za uspjelu sliku pjesnika. Od A.B.Šimića: „Pjesnici su čuđenje u svijetu…“, preko mnogih sličnih manje ili više uspjelih, do ovih Hajdarevićevih, koji nude potpunu inverziju, jer se tu Pjesnici „svemu čude“!
Vrt ili bašta, ili đulbašta, još je jedan od omiljenih motiva istočnjačke književnosti.
Vrt kao ograđeni prostor prepun plemenitog i njegovanog bilja i grmova, pun mirisa i ispresijecan predivnim pjeskovitim stazicama.
Kod Hadžema Hajdarevića on je više metafora za ljudsku dušu, i sve ono što se u njoj zbiva. Ali i savršena slika jezika i svega što u njemu obitava, sa jednakom potrebom da ima i svog dobronamjernog i vjernog, ali i vrijednog vrtlara.
Svaki vrt je vlastit i ne voli da se
takmiči sa drugim – … (6)
Katkad riječ biva vrt u kojemu se
značenja prometnu u tajne rebuse… (13)
Čovjekova svijest biva poput vrta
s mnoštvom povezanih tajnovitih crta; (25)
Putovanje
Kofer biva kućom u koju useli
zaneseni putnik život svoj cijeli… (35)
Stihovi o vjeri puni su svjetlosti, kako one spoljašnje, tako i još mnogo više one koja izvire iz bića uzdignutog ka Jedinom svjetlu. Ali, kazuju i vrlo realističan, i otrežnjujući sud koji izriče pjesnik, da „sumnja može biti blagoslovni lijek“.
Sumnja može biti blagoslovni lijek... (19)
Ruke koje rade i drugim pomažu
svetije su nego koje se izlažu
samo molitvama… (24)
Svjetiljki je puno, a Svjetlost je jedna... (26)
U vjeri su lica svjetlosni pejzaži… (30)
Život
Ljubav je za život ko voda za bilje:
korovlje u vrtu pretvara u smilje… (11)
Koliko li pjesnik bježi od života
dok stihove sklapa?… (21)
Jasno i nedvosmisleno pjesnik sagledava i iz savremenog doba i vlastitog iskustva, ali i kroz vijekove prije, sudbinu poezije i pjesnika, koji je dobrodošao samo kad je „svijet“ raspoložen, očešljan, i popio je makar prvi jutarnji čaj ili kafu.
Inače, neka se ne pojavljuje pred očima tog istog svijeta, u nervozi i stisci ovog doba, jer, zaboga, svi imaju mnogo „važnija posla“, i to se, nažalost, zaista i pokazuje na djëlu naših dana.
Nesiguran pjesnik skrije se u žbunje
metaforsko, k’o da očekuje munje… (33)
Volim pjesme koje rastresu istine
kao da bijahu od porozne gline… (36)
Ovaj pjesnik i mudrac, zaista se napajao na vrelima i izvorima sa kojih su potekli i motivi i forma koju nam tako uspjelo prenosi.
On u 24.rubaiji o vodi kaže:
Svaki izvor zna za ušće kojim valja / odaslati vode… Ušća su sve dalja
Ukoliko vode kroz sebe provode / uzdahe i suze ostavljenih pralja!
Malo je rijeka koje se, ako se već ne mogu vratiti izvoru, makar osvrnu na njega prije nego se uliju i nestanu u nekom ušću. Hadžem Hajdarević ne spada u takve rijeke. On se, koliko god vratolomno, i gotovo nemoguće izgledalo, osvrće, i taj dragocjeni i rijedak pogled, koji većina nikad nije, niti će vidjeti, uspješno opisuje, prenosi njegov osebujni izgled na književno platno, i što je najvažnije, nesebično ga dijeli sa nama.
Emsura Hamzić
5,051 total views, 4 views today
