Sjećanje
Trebalo bi
ne zabrinuta nego mirna lica
naviknuti se na život koji se pamti:
na vjetar,
na gradove,
na ljubav…
Trebalo bi
vidjevši stećak, pod snijegom,
zastati – slušajući tišinu i ljude
što zabrinutih lica žive,
misleći o djetinjstvu
koje živeći iščezava.
Poštansko sanduče
Jesen, hladna i vlažna.
Izmaglica na ulici.
Inje, i sanduče, i ruka!
Ruka?!
Glava / pismo?
O društvenom uređenju?
U fusnoti piše da je Jozef K.,
mrznuvši, otuđen u jeziku,
od vrata do kata, između prsti,
kao da gleda tačku u daljini,
koja biva golemom kako dolazi –
umro od sramote.
Posramih se.
Povratak
Jesi li –
ugledavši me
onda
kad sam se vraćao
s fronta,
donijevši sebe sa historijom
pod grozničavim šinjelom –
vrisnula od sreće?
Početak pjesme
Željeznička stanica.
Jutarnja magla. Korak radničke klase
stvara privid o jednakosti nas i onih drugih.
Žena, prilazi mi na nekoliko mačijih koraka.
Tiho i beščujno…
Štampa na klupi
masnim slovima bilježi slogane
o pravdi i budućnosti, zaboravljajući prošlost.
U jutarnjoj izbi, uz maglu i inje,
ozeblo na granama – para hukće!
Ona, može biti da je Karenjina.
Sinopsis za Veneciju
Na trgu svetog Marka
u Veneciji
žene mašući svojim
muževima
odlaze
plutajući kanalima u
svoja porodična
iščekivanjem naseljena okna.
Andrićeva ulica
Okupi se svjetina pred Lutvinom kahvom,
kao u konzulska vremena, i jedni
druge ubjeđuju u ispravnost
stavova. Neki kažu da su čitali
Andrića. Drugi ga smatraju
robom od izuzetna značaja.
Neki će spomenuti i brkove kako
se miču u tuđini poput priče
u bosanskoj kafani u kojoj dim koluta
i jah dubokom jekom poput džezve
zvekne i škripe vrata.
Andrića, opet, nema.
Andaluzijska
Nadiji Rebronji
Omotaš se oko prstiju i vjetra dok
odsluškuješ kako auto, u sjeni San Nicolasa,
zalazi kao sunce – andaluzijsko – što se
na tvojim naočalama ogledalo više puta.
Eno,
dok sunce je, dok vjetar je,
dok čežnja je…
Dok si ti – plešući –
osvajala prostor,
umotan andaluzijskim
vjetrom
pejzaž je, još uvijek,
mirisao tvojim pjesmama,
sličan zalascima
koji su bivali
na tvojim
naočalama.
Čitajući Biseru Alikadić
Šta obične žene atenske u sobama
muškim rade? Kad se smiju, to je blagdan!
Jedna će u odajama muškim prepoznati čežnju
žensku. Ti muški, razliju se i skupe, slično
mjesecu helenskom koji u sobama, ženskim,
uvirujući izviruje iz svilenkastih grudi koje,
kad sve poslove te obične žene atenske urade,
u zaborav tonu – noćima.
U odajama muškim, ratnim,
neke će godine jedan spustiti svoj štit,
svoj oklop, svoj mač. Naslonjen o prozor,
kroz čije okno noć ranije mjesec helenski
otkrivao je svijet ženski,
čeznut će jutrima za običnim ženama atenskim…
Te obične žene atenske kad sve poslove zaborave,
djecu u odajama spreme, bez oklopa i štita ostanu
u svom osmijehu za sobom će da čeznu…
Mapa
Na stolu stare mape svijeta,
Istraživači javljaju – na horizontu
vidik se pogleda, plove morima i jedrima
od vjetra, ponekad, i zastanu.
Na pučini samo se galebi tada čuju.
Tišina i neizvjesnost novoga svijeta.
Na globusu ucrtana nova čežnja i
kontinenti bivaju bliži.
Na naočarima ogleda se čitav svijet.
Pisac, zastao, da nešto kaže, provirivši
pramenovima preko ramena.
Osijedjela djeca i njihove
želje bivaju manje.
U međuvremenu, svijet se promijenio!
Strojevim korakom
r
devetoga maja osamdeset i pete godine
ulicama beograda parada? vojna?
jugoslavija u zjenici oka!
na bulevaru đaci združeno mašu
zastavama! helikopteri nadlijeću
i ulaze u kadar. pred skupštinom
ešalon? politika piše o nadmoći
i desetogodišnjoj pauzi parade…
otac mi, desetar, vjerujem da je
sve to gledao istim uzbuđenjem kojim
je kleo se u narodnu armiju…
a
strojevim smo ušli u devedesete?
slike parada zamijenili smo užasima rata?
proljeće je počelo prerano?
u kadru golub? iz kojeg li je gradskog
potkrovlja izletio, prepadanut, a koju
godinu ranije na paradu naviknut?
otac? nema ga?
t
pucketa… zavičaj u proljeću?
novogodišnje prskalice ostale su u sjećanju!
otac? ima ga? koja bolest više – trauma?!
bježao sam iz podruma – gledajući u goluba
što prepadnut i nenaviknut
prhnuo je iz kadra!
Ako pobijedimo patetiku
Dariju Džamonji
Ako ti jave da sam pao tamo
negdje na bojnom polju,
sjećajući se tebe jednim cvijetom koji
je na vojničkom šinjelu izgledao smiješno i
ako ti, pored toga, kažu da je ljubav naša
njima bila smiješna i da sam lagao kad sam
rekao da volim te i da ti, pored mene, sve to
izgleda kao knjiška patetika kojom se,
u nedostatku sebe, pravdam nekakvim
čitačima
i ako ti jave,
ako je bio tamo – preživio nije,
ne vjeruj,
draga, nego pođi ka poštanskom sandučetu
u kojem cvijet i danas ima smisla,
pismo koje čeka sumrak dok mene i
slične nama odvode u mrak,
i ako ti, pored svega, jave da sam bio tamo,
ne vjeruj, jer smrti na bojnom polju nema!
Pismo
Reci mi, Šer-Ane, zacijele li rane
koje su javljaju kao ožiljci na tijelu
koje sam pokupio braneći čast
bivajući u Mitu i prevaren Trojancem
kao i oni sa kojima ne stigoh
popiti kahvu
čitati poeziju
cijediti nar
ljubeći se uvečer sa svojom sjenom
želeći je preskočiti
Ili biva teže, Šer-Ane,
uz plamen svijeće sjetivši se uzdaha
i pogleda na dane
kada sam odrastajući spoznao
da su one rane u djetinjstvu kao pramenovi
koji nikada ne stare?
Ratna idila
Nigdje ne izlazim. Napolju je rat i ljudi ginu.
Smrt postaje svakodnevnicom.
Jučer je velikoga slikara granata pogodila u glavu
i napravila na cesti akvarel pomiješan s krvi!
Ponekad se neko sjeti nekoga. Nema vode!
Vidim nestaje drvored brezov
kojeg je zasadio odjel za urbanizam.
Grad se širi…
Nestaje akademija nauka. Biblioteke gore.
Ima raznih dimova. Ponekad Huxley! Ponekad Mak!
Ne prepoznajem više puteve od moga stana do trga.
Bliži su mi putevi od srca do uma.
Sjetim se mrtvih koji se
ovog časa gomilaju.
Rat je i ljudi ginu i pjesma mi se širi.
Trebam biti sretan?
Arhitektura grada nasilno se mijenja.
Rječnik, odjednom, biva ratni.
Nostalgija i strah uvukli se u jezik
pa se šuti… neko i vrisne.
Vrisak je, možda, život ili strah?
Više ne umijem pojmiti stvarnost.
Možda i skončam. Neću nikome nedostajati.
Rat je i ljudi ginu…
Ni cigarete da zgasne u mraku.
Samo mrak!
Puška
Oslonjena o zid kao o klin.
Nekoliko utisnutih proizvođača
iz nekoliko pregaženih ratova.
Koji žig tamo čija žrtva ovamo?
Kada me žigne kao da puca –
kao da puška, okačena,
ovako o klin kao o zid
želi da, utisnuta žigom na više mjesta,
dezertira, slična fantomskome bolu u nozi
koju, kako vidim,
više i ne vidim, izuzev – kako
trči ovamo, trči onamo, na
frontu – kao u igri.
Poslije kao u životu.
Dezerter ljubi onu koja
nije mogla čekati…
Slike
Čudesna slika svijeta
u mojim je očima
obična i prazna. Sjaj
oka na mudrosti isijava
posljednje iskre navalentna
života. Temperatura bljeska
topi se i nestaje a preda mnom
mravi igraju kolo.
Na usnama traga nedostaje.
Ni krvi, ni sjaja…
Djetinjstva u mladosti nježnoj.
Jer
čudesna slika svijeta
u mojim je očima
obična i prazna.
Na granama glasovi se udvaraju,
šarenilo vašara ne šareni više,
šećerna se vuna ne topi na nepcu.
U pometnji ovoj
− običnoj i skladnoj –
trebalo je budućnost
na vrijeme upamtiti.
Jer
čudesna slika svijeta
u mojim je očima
obična i prazna.
Ona će doći
Ona će doći.
Možda sutra, večeras ili
je bila sinoć.
Ona će doći i ponuditi sve:
izlišne metafore,
naglabanja o dnevnoj politici,
suhoparne traktate o ljudskim dušama.
Ona će doći.
ili je bila pošla
uzimati dio po dio mene:
knjige sa stalaka,
rođendansku čašu,
paučinu sa zaboravljene ambalaže.
Ona će doći
i ponuditi sve:
premalo mržnje za života
crven nos nuđen usnama
i previše ljubavi koje
staračko srce
opterećeno tabletama i drhtajima
podnijeti neće.
Ona će doći
i ponuđeno uzeti.
Sead Husić, Časopisne pjesme, Lijepa riječ, Tuzla, 2020.
6,417 total views, 4 views today
