SALAH AL HAMDANI: POEZIJA

Piše: Jasna Šamić

Prevod: Jasna Šamić

Salah Al Hamdani je francuski pjesnik i glumac rođen u Bagdadu u Iraku, 1951. Od      1975. godine živi u Francuskoj gdje piše najviše na francuskom,ali i na arapskom jeziku. Kao protivnik diktature Sadama Hysseina, bio je protivnik i englesko-američke okupacije Iraka. 

Salah Al Hamdani je upoznao torturu u zatvoru u Iraku, pa je zato i emigrirao u Francusku, najviše pod uticajem Alberta Camua, čiji je poklonik, naročito njegovog eseja Mit o Sizifu. Autor je brojnih knjiga napisanih i na arapskom i na francuskom jeziku, raznih žanrova (romana, poezije, novela) od kojih su mnoge prevedene na razne jezike.  

Kao glumac, igrao je u više francuskih filmova, kao i na daskama čuvenog pariškog Teatre Chaillot. Kao režiser, adaptirao je na francuskim scenama, poeziju Yannisa Ritsosa « Tišina nije roza, nego bijela »,  (Le silence n’est pas rose, il est blanc , 1985.), a istovremeno je adapritao za scene u Španiji svoje vlastite tekstove pod naslovom El Hombre Rectangulo, 1986.

Među njegovim djelima, pomenimo tek ona posljednja : J’ai vu, poèmes, (bilingue français-arabe), Éditions La Kainfristanaise, Lieusaint, 2023 ; L’arche de la révolte, poèmes, Éditions Le nouvel athanor, Paris, 2022 ; Ce qu’il reste de lumière suivi de Au large de Douleur, poèmes, Les Éditions Sauvages, Quimper, 2020 ;  L’arrogance des jours, poèmes (bilingue arabe-français), Editions Al Manar, Paris, 2019, Le veilleur, poèmes, Editions du Cygne, 2019 ; La sève et les mots, poezija, 2018 ;  Contrejour amoureux,  Pariz, 2016 ; Je te rêve (poema), Pariz, 2015 i mnoge druge.

Zovu me strancem
 
Zovu me strancem  
Koji samuje u večernjim arenama
Zar ne čujete zvižduk duha uličica u meni?


Jednom nogom u potopu
drugom pod gràdom
budim se bez prestanka    
dok skakavci djetinjstva
proždiru mokri beskraj 
žrtve se množe
pod nebom oskrnavljenim sušom
 
Zovu me strancem 
Prosijavam mrtve i ožalošćene
šuštanje stepe koja plače
kao i to „drugdje“
                       koje blijedi u sjećanju

Zovu me strancem 
u mojoj priči i u ovoj glini postoji praznina
unatoč mom sjemenu posijanom u kori svijeta


Zazivam golotinju zrcala
raširenih ruku  
Kao što čine i ruke sretnog izbjeglice
                   u potrazi za bljedolikim svijetom


I grlim srce noćnog cvijeta
kada misao teče dalje 
                         sve dok se tinta ne skameni  


Nestabilna rijeka
od zrelog ječma na vjetru
destiliram vrtloge u rasutom stanju
i šuplju fatamorganu u mojim arterijama


Zovu me strancem
trgovcem zvijezdama
zbog majke što je ostala u ratu


U daljini, u dosadi, u beskrajnoj rani
ugledah je
vrelog daha
nju skupa s ovim slijepim putem
među palmama moje uspomene
Pjesma sam što klizi
na visokoj srebrnoj julskoj travi
koja odgovara na zvona gluhoga samostana
S oceanom metafora
Arlekin-riba sam u ovom trenutku vječnosti

Umjetnost sjećanja

Izgleda da sam prepustio noge
da se slobodno njišu u kadi,
kao da sjedim na panju palme
na obalama neke drevne rijeke

Ništa nema da pomete moje roditelje na zidu dnevne sobe
osim portreta oca i imena Allah
Tako sam napokon shvatio
zašto je moje djetinjstvo bilo tužno

Poslije podne
otišli smo bez razloga
gledati kako sunce nestaje u moru
Smjestili smo se na kamenom stepeništu
djevojčica tu, ja kraj nje, drugo dijete nešto podalje
pitajući se gdje su nestali naši


I psi su se vratili svojim domovima
a nama je pijesak skrivao ono što je ostalo od vjetra


A onda sam ponovo ugledao roditelje kako trče  
pod bombama
sjetio sam se jučerašnjeg dana
i opet na tebe mislio, ljubavi  
 
Ispod kapaka prepunih suza i prašine
i u ranim danima mog djetinjstva,
jedno zrcalo je presijecalo dan   
A iz mene
šiknula pustinja.

Kada se neki drugi dan rodi
Ja više neću biti tu
moje lice je samoća
moja leđa, prepuštena izdajama.
 

Vidljiva udaljenost

Život nije podložan
niti izrađen po mjeri
na putu do zime
i bez porijekla

Hoće li se prepoznati u toj odsutnosti?

Stranica je već na hladnoći
smola vjetra
smola
smola i riječ
napadaju dan
poput istrošenog zidnog časovnika.


Izvrnuto ogledalo

Moja noć je od pijeska na staklenom stolu.
Mirišem na izgnanstvo
ovdje je moja kuća od gline
bez vrta, bez šume bez palme
moje nebo je izvrnuta rijeka
a moje riječi plove
iznad neke daleke zemlje
gdje ljudi traže smjer dana.

Trčao sam tokom svih tih noći
sve dok nisam stavio brnjicu na osjećanja i iscijedio oblak
To mi je smirilo dušu.

Je li moj život, što zjapi, prepušten opet valovima bez povratka ?
A šta je sa tvojim životom
o čemu sanja ?

Kratke pjesme
 
4

Dok prelazimo tamo 
crtajući brojne rijeke
kao i oplakivanje polja
naša tijela su otvorena
čuvaju želju za prošlošću

U svojoj sobi zagrlio sam oluju
i bio onaj što oplakuje svoj život
u pukotini zrcala.

7

Živjeti naopako
živjeti prikovan
            za krajičak papira
            na kraju končića 
             djeliću oblaka
             udarajući u prozor.
 
16

Nikad nisam razmišljao da jašem vjetar
da dođem do brda 
da promatram godine
i razumijem kako čovjek
tamo
njeguje svoju ranu
Mislim na zatvorenike
na one što naseljavaju groblja
i one druge
koji zbog nedostaka grobova
za pjesmu se hvataju.

Samo je stari tepih cvao na podu

Kuća je promijenila adresu
moja fotografija promijenila mjesto
sto je bio sklopljen iza vrata
stolica mog oca takođe

Samo je stari tepih cvao na podu

Napokon sam te našao
u golom vrtu


ogrnutu svojim velikim crnim šalom
sa duhom koji luta
u tvojim molitvama
sa godinima urezbarenim na tvom licu


Mislio sam da grlim umiruću palmu
A onda u svojim rukama
Prepoznao majku.
 

Pisaću ti
 
Zar nisam onaj dječak tetoviran snima
što za sobom vuče egzil i samoću pustinje
 
Izgovorio sam riječi što u propast vode diktaturu
prvi sam koji odlazi u izbjeglištvo
 
Držao sam horizont u ruci
sve do staze što ka svjetlosti vodi
a stepa je čuvala vlastitu prašinu
 
Brbljivac o mjesecu
ali nikad bjegunac
dijete krajnje bijede
otkrivam porijeklo vjetra
i prijetim vam svojim sjećanjem
 
Pisaću
ruci što se spušta na plahtu umirućeg
suzi što teče duž lica zore
pogledu koji osta da leti nakon odlaska 
 
Čuvaću
ostatak svjetlost
za bahatost dana
za pepeo poraženih
 
Pokloniću
miris poplavljenih šuma
kamenu
onima što ne vide tvoje oči
fatamorgani riječi u sjeni
 
Smisliću
molitvu na terasi
mojim prolaznim snima o miru
vašem bogu bez penisa i vagine
i svim kukavičkim ratovima
 
I opet ću pisati
nebo je iznad mog stola
onome što je poželio iscrtati riječ sloboda
na brdašcima tvoga tijela

Hladno

Samoća nalikuje na svjetiljku

ako ti ne osvjetljava noć treba je razbiti.

Što učiniti s našim noćima?
 
Nestalnost remeti intimni trenutak
Sumrak
i pomrčina blijedi
        na kraju jedinog puta
 
Volim poprskati veče  
što produžava tvoju sliku
na vrhuncu što prolazi kroz tišinu
 
Tad se iznenadiš svojim likom u ogledalu
i iznenada
odlaziš od mene
 
U tajnosti treba pomaći mladost
vratiti se uspomenama
još brže
i na pola puta
pregledati sjećanja
             koja odolijevaju
 
Sve se ubrzava
Vjetar prošlosti se diže
To je rijeka u ispisanom
i odjednom tonem u vlažnu tišinu
Čekam nekoga
                ko ne dolazi.

 

Bodljikava žica
 
Nakon iscrpljenosti rose
divlja zvijer izvučena iz jazbine
baca se na život
 
U njoj
buka beskrajnog pljuska
pod zvijezdom strijeljanih
prekida toplinu čekanja
 
Kao i ona
protegnuću svoje godine uokolo
ka gorostasnoj tutnjavi što se na vjetru diže
koju skrivaju oblaci
i zadimljena jutra
 
Ka tom ranjenom vojniku na povratku
na putu do bitke
iza njega
ravnica dokle pogled seže
i ispred njega
moje tijelo što hladni trenutak
prepusti čoporu
 
U njemu
varka se diže
al uskoro
moje sjećanje biće zakopano
               s mojim drugdje u njegovom naručju.
 

 

Sanjam te
 
Ruke ostale u plamenu
Nisu donijele ljeto
grlici smrznutoj od bola
 
Sanjam te
u nedogled
godišnja doba umiru od sna
tišina s usnama na tvojim kapcima
 
Sanjam te
glas ore čekanje i odgoni prašinu osjećanja
u dubini riječi
 
Sanjam te
mjesec se nespretno hvata za vrhove palmi
sjećanje na širine
poput noći okružene zaboravom
 
Oblaci migriraju
Vuku ih iskre
na žalost vrtloga
koji se izdvajaju od svjetlosti
 
Sanjam te o usporenom vremenu sna
ponesen vihorom bijelog pijeska
 
Sanjam te sad kroz pjesmu
kraj tebe i daleko od tebe  
 
O životu koji mi bacaš u lice
 
Sanjam te
mjesec moje majke, rođen iz sjemena ništavila
njen slučajni život 
Njen život što uzdiše između Pariza i Bagdada
pred razvaljenim vratima
 
Sanjam te
dijeleći gorki snijeg
a tvoja zora
bdije nad izgubljenom misli  
 
 
Sanjam te u svojoj opkoljenoj duši
u ovom malom Bajramu izgubljenom prije progonstva
u ovim koraima koji prelaze
jedan truli kontinent
 
Sanjam te
utapa se noć
kad dan više nije dan
 
Sanjam te u ovom trenutku mučenja
u pauzi smrti
 
Sanjam te u svom hladnom krevetu
u stepama mojih usta
u ovom nebu u visini krila
koje se prelijeva preko besmisla
 
Sanjam te
u tami koja mi se lijepi za prste
lokva krvi na lokvi noći
i sanjam, protiv razapetosti
 
Sanjam te u ovom oblaku vrtoglavice
s druge strane
ponora koji vijuga u jecaju
 
Sanjam te, ljubavi
u žaru koji kuje riječ
kao i u borama  
u ljudskom srcu
Nek se nasmiješe najazad  
ti napušteni ljudi !
 
Sanjam te do boli,
u pjeni gubitka
ovoj jeseni,
ovom nadolazećem svršetku
 
*
Sanjam te
u ovom tužnom pogledu
koji ćeš jednog dana spustiti na mene
u fontani koja će šiknuti 
na ostarjelom drveću
u izvoru do beskonačnosti
u teško utkanoj tajni
u sjenci sebe same
 …

Konji crni

Pustio sam oca da čuva nacionalne zidine
s dna njegovog groba i njegove poslušnosti
kao i prozračno lice njegova boga bez olakšanja
Danas
Grub sam prema širinama
Uzgajam jedinstvene svemire u sirotinjskoj četvrti
Čuvam pjesmu od kaosa
i sjećanje od gorčine
Konji crni tog mog drugdje
moraju se održavati u životu
koliko u mitovima, toliko i u svakodnevici  
   Udaraju kopitima zadivljujuće
   da i zmaj puca    
Još juče
prešao sam mrtvačnicu hladnog sumraka
s druge strane doline
gdje magla leži u dosadi
   Daleko od žaljenja
   pustio sam da šuma pobjegne s njezinim krikom
   Naslikao sam pohlepu tišine
   s vjetrom i njegovom pričom
   Rano ujutro
   vidio sam majku
   samu u zaraznom ratu
   drhtala je skupa sa gradom  
   Što učiniti ako mi pobjegne želja za povratkom
   i opet se javi na stranici ?
  Izgubio sam oca na granici
  sa njegovim ropskim okovima
  ostavio majku da pokupi krhotine vremena
  i lažna obećanja njenog boga
  A onda sam na kraju zapalio horizont.

 619 total views,  2 views today

Komentariši