Piše: Jasna Šamić
Prevod: Jasna Šamić
Salah Al Hamdani je francuski pjesnik i glumac rođen u Bagdadu u Iraku, 1951. Od 1975. godine živi u Francuskoj gdje piše najviše na francuskom,ali i na arapskom jeziku. Kao protivnik diktature Sadama Hysseina, bio je protivnik i englesko-američke okupacije Iraka.
Salah Al Hamdani je upoznao torturu u zatvoru u Iraku, pa je zato i emigrirao u Francusku, najviše pod uticajem Alberta Camua, čiji je poklonik, naročito njegovog eseja Mit o Sizifu. Autor je brojnih knjiga napisanih i na arapskom i na francuskom jeziku, raznih žanrova (romana, poezije, novela) od kojih su mnoge prevedene na razne jezike.
Kao glumac, igrao je u više francuskih filmova, kao i na daskama čuvenog pariškog Teatre Chaillot. Kao režiser, adaptirao je na francuskim scenama, poeziju Yannisa Ritsosa « Tišina nije roza, nego bijela », (Le silence n’est pas rose, il est blanc , 1985.), a istovremeno je adapritao za scene u Španiji svoje vlastite tekstove pod naslovom El Hombre Rectangulo, 1986.
Među njegovim djelima, pomenimo tek ona posljednja : J’ai vu, poèmes, (bilingue français-arabe), Éditions La Kainfristanaise, Lieusaint, 2023 ; L’arche de la révolte, poèmes, Éditions Le nouvel athanor, Paris, 2022 ; Ce qu’il reste de lumière suivi de Au large de Douleur, poèmes, Les Éditions Sauvages, Quimper, 2020 ; L’arrogance des jours, poèmes (bilingue arabe-français), Editions Al Manar, Paris, 2019, Le veilleur, poèmes, Editions du Cygne, 2019 ; La sève et les mots, poezija, 2018 ; Contrejour amoureux, Pariz, 2016 ; Je te rêve (poema), Pariz, 2015 i mnoge druge.
Zovu me strancem
Zovu me strancem
Koji samuje u večernjim arenama
Zar ne čujete zvižduk duha uličica u meni?
Jednom nogom u potopu
drugom pod gràdom
budim se bez prestanka
dok skakavci djetinjstva
proždiru mokri beskraj
žrtve se množe
pod nebom oskrnavljenim sušom
Zovu me strancem
Prosijavam mrtve i ožalošćene
šuštanje stepe koja plače
kao i to „drugdje“
koje blijedi u sjećanju
Zovu me strancem
u mojoj priči i u ovoj glini postoji praznina
unatoč mom sjemenu posijanom u kori svijeta
Zazivam golotinju zrcala
raširenih ruku
Kao što čine i ruke sretnog izbjeglice
u potrazi za bljedolikim svijetom
I grlim srce noćnog cvijeta
kada misao teče dalje
sve dok se tinta ne skameni
Nestabilna rijeka
od zrelog ječma na vjetru
destiliram vrtloge u rasutom stanju
i šuplju fatamorganu u mojim arterijama
Zovu me strancem
trgovcem zvijezdama
zbog majke što je ostala u ratu
U daljini, u dosadi, u beskrajnoj rani
ugledah je
vrelog daha
nju skupa s ovim slijepim putem
među palmama moje uspomene
Pjesma sam što klizi
na visokoj srebrnoj julskoj travi
koja odgovara na zvona gluhoga samostana
S oceanom metafora
Arlekin-riba sam u ovom trenutku vječnosti
Umjetnost sjećanja
Izgleda da sam prepustio noge
da se slobodno njišu u kadi,
kao da sjedim na panju palme
na obalama neke drevne rijeke
Ništa nema da pomete moje roditelje na zidu dnevne sobe
osim portreta oca i imena Allah
Tako sam napokon shvatio
zašto je moje djetinjstvo bilo tužno
Poslije podne
otišli smo bez razloga
gledati kako sunce nestaje u moru
Smjestili smo se na kamenom stepeništu
djevojčica tu, ja kraj nje, drugo dijete nešto podalje
pitajući se gdje su nestali naši
I psi su se vratili svojim domovima
a nama je pijesak skrivao ono što je ostalo od vjetra
A onda sam ponovo ugledao roditelje kako trče
pod bombama
sjetio sam se jučerašnjeg dana
i opet na tebe mislio, ljubavi
Ispod kapaka prepunih suza i prašine
i u ranim danima mog djetinjstva,
jedno zrcalo je presijecalo dan
A iz mene
šiknula pustinja.
Kada se neki drugi dan rodi
Ja više neću biti tu
moje lice je samoća
moja leđa, prepuštena izdajama.
Vidljiva udaljenost
Život nije podložan
niti izrađen po mjeri
na putu do zime
i bez porijekla
Hoće li se prepoznati u toj odsutnosti?
Stranica je već na hladnoći
smola vjetra
smola
smola i riječ
napadaju dan
poput istrošenog zidnog časovnika.
Izvrnuto ogledalo
Moja noć je od pijeska na staklenom stolu.
Mirišem na izgnanstvo
ovdje je moja kuća od gline
bez vrta, bez šume bez palme
moje nebo je izvrnuta rijeka
a moje riječi plove
iznad neke daleke zemlje
gdje ljudi traže smjer dana.
Trčao sam tokom svih tih noći
sve dok nisam stavio brnjicu na osjećanja i iscijedio oblak
To mi je smirilo dušu.
Je li moj život, što zjapi, prepušten opet valovima bez povratka ?
A šta je sa tvojim životom
o čemu sanja ?
Kratke pjesme
4
Dok prelazimo tamo
crtajući brojne rijeke
kao i oplakivanje polja
naša tijela su otvorena
čuvaju želju za prošlošću
U svojoj sobi zagrlio sam oluju
i bio onaj što oplakuje svoj život
u pukotini zrcala.
7
Živjeti naopako
živjeti prikovan
za krajičak papira
na kraju končića
djeliću oblaka
udarajući u prozor.
16
Nikad nisam razmišljao da jašem vjetar
da dođem do brda
da promatram godine
i razumijem kako čovjek
tamo
njeguje svoju ranu
Mislim na zatvorenike
na one što naseljavaju groblja
i one druge
koji zbog nedostaka grobova
za pjesmu se hvataju.
Samo je stari tepih cvao na podu
Kuća je promijenila adresu
moja fotografija promijenila mjesto
sto je bio sklopljen iza vrata
stolica mog oca takođe
Samo je stari tepih cvao na podu
Napokon sam te našao
u golom vrtu
ogrnutu svojim velikim crnim šalom
sa duhom koji luta
u tvojim molitvama
sa godinima urezbarenim na tvom licu
Mislio sam da grlim umiruću palmu
A onda u svojim rukama
Prepoznao majku.
Pisaću ti
Zar nisam onaj dječak tetoviran snima
što za sobom vuče egzil i samoću pustinje
Izgovorio sam riječi što u propast vode diktaturu
prvi sam koji odlazi u izbjeglištvo
Držao sam horizont u ruci
sve do staze što ka svjetlosti vodi
a stepa je čuvala vlastitu prašinu
Brbljivac o mjesecu
ali nikad bjegunac
dijete krajnje bijede
otkrivam porijeklo vjetra
i prijetim vam svojim sjećanjem
Pisaću
ruci što se spušta na plahtu umirućeg
suzi što teče duž lica zore
pogledu koji osta da leti nakon odlaska
Čuvaću
ostatak svjetlost
za bahatost dana
za pepeo poraženih
Pokloniću
miris poplavljenih šuma
kamenu
onima što ne vide tvoje oči
fatamorgani riječi u sjeni
Smisliću
molitvu na terasi
mojim prolaznim snima o miru
vašem bogu bez penisa i vagine
i svim kukavičkim ratovima
I opet ću pisati
nebo je iznad mog stola
onome što je poželio iscrtati riječ sloboda
na brdašcima tvoga tijela
Hladno
Samoća nalikuje na svjetiljku
ako ti ne osvjetljava noć treba je razbiti.
Što učiniti s našim noćima?
Nestalnost remeti intimni trenutak
Sumrak
i pomrčina blijedi
na kraju jedinog puta
Volim poprskati veče
što produžava tvoju sliku
na vrhuncu što prolazi kroz tišinu
Tad se iznenadiš svojim likom u ogledalu
i iznenada
odlaziš od mene
U tajnosti treba pomaći mladost
vratiti se uspomenama
još brže
i na pola puta
pregledati sjećanja
koja odolijevaju
Sve se ubrzava
Vjetar prošlosti se diže
To je rijeka u ispisanom
i odjednom tonem u vlažnu tišinu
Čekam nekoga
ko ne dolazi.
Bodljikava žica
Nakon iscrpljenosti rose
divlja zvijer izvučena iz jazbine
baca se na život
U njoj
buka beskrajnog pljuska
pod zvijezdom strijeljanih
prekida toplinu čekanja
Kao i ona
protegnuću svoje godine uokolo
ka gorostasnoj tutnjavi što se na vjetru diže
koju skrivaju oblaci
i zadimljena jutra
Ka tom ranjenom vojniku na povratku
na putu do bitke
iza njega
ravnica dokle pogled seže
i ispred njega
moje tijelo što hladni trenutak
prepusti čoporu
U njemu
varka se diže
al uskoro
moje sjećanje biće zakopano
s mojim drugdje u njegovom naručju.
Sanjam te
Ruke ostale u plamenu
Nisu donijele ljeto
grlici smrznutoj od bola
Sanjam te
u nedogled
godišnja doba umiru od sna
tišina s usnama na tvojim kapcima
Sanjam te
glas ore čekanje i odgoni prašinu osjećanja
u dubini riječi
Sanjam te
mjesec se nespretno hvata za vrhove palmi
sjećanje na širine
poput noći okružene zaboravom
Oblaci migriraju
Vuku ih iskre
na žalost vrtloga
koji se izdvajaju od svjetlosti
Sanjam te o usporenom vremenu sna
ponesen vihorom bijelog pijeska
Sanjam te sad kroz pjesmu
kraj tebe i daleko od tebe
O životu koji mi bacaš u lice
Sanjam te
mjesec moje majke, rođen iz sjemena ništavila
njen slučajni život
Njen život što uzdiše između Pariza i Bagdada
pred razvaljenim vratima
Sanjam te
dijeleći gorki snijeg
a tvoja zora
bdije nad izgubljenom misli
Sanjam te u svojoj opkoljenoj duši
u ovom malom Bajramu izgubljenom prije progonstva
u ovim koraima koji prelaze
jedan truli kontinent
Sanjam te
utapa se noć
kad dan više nije dan
Sanjam te u ovom trenutku mučenja
u pauzi smrti
Sanjam te u svom hladnom krevetu
u stepama mojih usta
u ovom nebu u visini krila
koje se prelijeva preko besmisla
Sanjam te
u tami koja mi se lijepi za prste
lokva krvi na lokvi noći
i sanjam, protiv razapetosti
Sanjam te u ovom oblaku vrtoglavice
s druge strane
ponora koji vijuga u jecaju
Sanjam te, ljubavi
u žaru koji kuje riječ
kao i u borama
u ljudskom srcu
Nek se nasmiješe najazad
ti napušteni ljudi !
Sanjam te do boli,
u pjeni gubitka
ovoj jeseni,
ovom nadolazećem svršetku
*
Sanjam te
u ovom tužnom pogledu
koji ćeš jednog dana spustiti na mene
u fontani koja će šiknuti
na ostarjelom drveću
u izvoru do beskonačnosti
u teško utkanoj tajni
u sjenci sebe same
…
Konji crni
Pustio sam oca da čuva nacionalne zidine
s dna njegovog groba i njegove poslušnosti
kao i prozračno lice njegova boga bez olakšanja
Danas
Grub sam prema širinama
Uzgajam jedinstvene svemire u sirotinjskoj četvrti
Čuvam pjesmu od kaosa
i sjećanje od gorčine
Konji crni tog mog drugdje
moraju se održavati u životu
koliko u mitovima, toliko i u svakodnevici
Udaraju kopitima zadivljujuće
da i zmaj puca
Još juče
prešao sam mrtvačnicu hladnog sumraka
s druge strane doline
gdje magla leži u dosadi
Daleko od žaljenja
pustio sam da šuma pobjegne s njezinim krikom
Naslikao sam pohlepu tišine
s vjetrom i njegovom pričom
Rano ujutro
vidio sam majku
samu u zaraznom ratu
drhtala je skupa sa gradom
Što učiniti ako mi pobjegne želja za povratkom
i opet se javi na stranici ?
Izgubio sam oca na granici
sa njegovim ropskim okovima
ostavio majku da pokupi krhotine vremena
i lažna obećanja njenog boga
A onda sam na kraju zapalio horizont.
1,243 total views, 2 views today
