I
Godila mi je ta kišica na povratku . Kiša me uvijek vjerno dočikala i ispraćala.
Uspjela sam zaobići par velikih lokvi, koje su se ispriječile pred ulazom u zgradu. Popela sam se polagano uz stepenice, koje sam znala prijeći i u snu, zatvorenih očiju. Poznavala sam njihove sitne zamke i nepravilnosti. Iako sam nosila, tri puna kofera, uspela sam se posve tiho. Starih se navika teško odreći.
Hm.. tko zna, jesu li u ovim stanovima još uvijek isti ljudi?!
Puno je bilo nepoznatoga. Jedino u što sam u ovom trenutku bila sigurna je, da u mome stanu nema nikog. Naravno, osim „tajnih podstanara“ kojima sam ga prije deset godina ustupila bez najamnine. Sigurna sam da su do sada sve zidove prekrili svojim fascinantnim mrežama. Uvijek sam se divila tim krhkim paucima – koji su s toliko strastvene virtuoznosti pleli svoje sne.
I sama sam to jednom pokušala – ali…
S dozom strahopoštovanja uvukla sam ključ u bravu. Kod prvoga okretaja, nije se dogodilo ama baš ništa. Zatim sam smijući se, još jedanput okrenula ključ, ni sama ne vjerujući da sam mogla zaboraviti činjenicu, kako sam uvijek ključala dva puta. Bože, koliko se toga zaboravilo i promijenilo.
Iza vrata me dočekala tišina. Kurtoazno sam je pozdravila i zamolila da me ne ometa u prvim koracima povratka. Bila sam svjesna da je načiniti korak, značilo vratiti si nebrojeno koraka unatrag.
Možda zvuči nevjerojatno, al u jednom trenutku prostorom se prolomilo bezbroj tonova, šumova, glasova, taktova… Ne, nisu to bili glasovi nepoznatih utvara… Bio je to njegov glas.
Odvažila sam se i desnom rukom potražila prekidač. U trenu, preda mnom se prostrla prošlost – gotov prozirna. Sa strahopoštovanjem sam se osvrnula oko sebe i pogledom pohodila najljepši i najdraži životni prostor! U biti, ovaj je stan jedino što sam u životu mogla nazvati svojim.
Soba je bila u konstruktivnom neredu (koji me uvijek inspirirao), pod prekriven požutjelim zgužvanim papirima, koji su bili prekrivni „nedovršenim redcima“ …Šalice od čaja, s likovima popaja, štrumfova, crvenkapice, pepeljuge i drugih junaka iz bajki, bile su prepune suhih i hemijksih olovaka, mog besprijekorno poslušnog „oruđa i oružja“.
Bila je tu i najdraža vaza. Zelena, od murano stakla, koja je nekoć bila premalena da u sebi zagrli sve ruže. Prelazila sam ovlaš rukom preko tih stvari, u strahu da se od moga dodira ne pretvore u prah. Jer, ruke su bile prepune emocija. Naočigled sve je bilo tu – a opet nije bilo ničega…
Moja radna soba, izgledala je usnula ispod naslaga paučine, pod kojom su spavali soneti prošlosti. Na stoliću kojeg smo kupili u Egiptu, stajale su požutjele čaše, par bočica laka za nokte, nekoliko Balaševih cd-ova i dvije njegove knjige…
Zanimljivo, nakon toliko vremena nije se osjećao onaj teški miris ustajalosti… Ili mi je subjektivno, vlastita prošlost mirisala na ruže. U stvari, pitanje je može li čovjek biti objektivan u procjenjivanu „mirisa i okusa“ vlastite prošlosti?!
U jednom trenutku, osjetila sam potrebu za bijegom, od stana, od uspomena… No, poznajući besmislenost dosadašnjih bjegova, odlučila sam ostati i ostvariti svoj naum. Toj odluci doprinijela je i činjenica, da sam teškom mukom dobila dva mjeseca neplaćenog odmora i vratila se u Zagreb. S ciljem, da napišem priču o ljubavi koja je živjela punih sedam godina i ni dana više. Odlučila sam objaviti je (pa taman je nitko nikada ne pročitao), jer bila je previše bogata i lijepa, da bih je tek tako prepustila sjećanju. Nije bilo vremena za očaj. Na kraju krajeva za njega se ne uzima neplaćeni odmor. Očajavati možeš i u radnom vremenu.
Prije nego sam raspakirala stvari, otišla sam do obližnje trgovine, kako bih nabavila preparate za čišćenje. Blagajnica je bila šokirana iznosom na kasi, no da je znala koje naslage prošlosti treba očistiti – drugačije bi razmišljala. Nakon dosta truda i muke, kroz očišćene prozore, stidljivo se promililo sunce i prisjetilo se antiktnog namještaja na kojem je nekad ponosno stanovalo. Nakon dva dana pospremanja, stan je bljesnuo starim sjajem.
Trećega dana, računajući na pravilo o „trećoj sreći“, odlučila sam otpočeti s pisanjem. Ne želeći si krasti od vremena, naručila sam dostavu za sva tri obroka, napravila termosicu kave, navila Balaša, otvorila laptop i…
Pojavila se prva nedoumica. Koji naslov dati priči, u kojoj je rođenje jednog djeteta, značilo smrt jednoj ljubavi. Na koji način tu priču ispričati, a da istovremeno ne ispadneš bahat i sebičan?! Nakon kraćeg razmišljanja, odlučila sam započeti s pisanjem, a naslov ću dodati na kraju. Iako sam bila svjesna svojih spisateljskih sposobnosti, iznenadila me bujica riječi koja je izvirale iz mene. Za nepunih sedam sati, negdje oko pola pet bilo je gotovo prvo poglavlje.
U njemu sam opisala ratna događanja početkom devedesetih, granatiranje Zagreba, strah, zebnju i neizbrisivu molitvu na usnama. Samo su Bogu znane; nade, vapaji, molitve, suze, dani i noći iščekivanja njegovog povratka. Najedanput, u nosnicama sam osjetila miris njegove uniforme. Bože, što bih dala da ponovno osjetim te ruke i u njegovom zagrljaju probdijem sate tišine.
Neočekivano, rijeku riječi, zamijenila je rijeka suza. Nisam se više pitala zašto, jer nije bilo nikoga da mi odgovori. No, to će pitanje vječno ostati na mojim usnama. Ponovno sam prošetala alejama boli, između postaja tišine i kajanja. Svjesna, da sam u trenutku kada sam imala pravo birati – svjesno odbrala da te izgubim. A sve zbog tog djeteta, tog „slučajno“ začetog života, koji je uništio moj život. Preblag je pojam uništilo, možda je prikladnije reći izbrisalo moj život.
Jer, ne poznajem život poslije tebe.
II
U novome svitanju, rodio se novi optimizam. Jutro je mirisalo na proljeće, iako je do njega bilo više od čitavog godišnje doba.
Ispijajući na balkonu jutarnju kavu, udahnula sam jutro punim plućima. Vjerojatno su protekli dani, te emocije koje sam istresla na papir, olakšali moju umornu dušu. Stoga sam odlučila, danas ne pisati. Jutarnje zrake sunca obećavale su vedar dan. Iskreno zaboravila sam osjećaj vedrine i danas sam ga htjela ponovno oživjeti. Na kraju krajeva zaslužila sam barem toliko – živjeti, mada taj glagol nužno ne nosi sa sobom i sreću.
Neplanirano, noge su me dovele do Kamenitih vrata.
Pogled mi je prvo pao na svijeće, koje su i danas gorjele istim optimističnim plamenom. Sjećam se, kako mi je jednog jesenjeg jutra nalik ovome, javio da sa svojom postrojbom ide braniti Vukovar. Za nekih sat vremena, kupila sam sve voštanice koje sam našla u gradu, došla ovdje i palila ih jednu po jednu pred Bogorodičinim likom. Kao da je bilo jučer, sjećam se sućutnog pogleda starice koja mi je pomogla zapaliti na desetke svijeća. Ništa me nije pitala. Iz mojih suznih očiju i koljena izranjenih od klečanja, shvatila je da samo ljubav može plamtjeti takvim žarom i bdjeti tolikom molitvom. Sigurna sam, da i danas deset godine poslije, postoje ostaci tih voštanica. Promatrala sam svijeće i šutjela. Jer, nisam više imala, ni molitvi ni pitanja…
Klupe u parkovima, bile su „ukrašene“ nekim novim grafitima. No, bilo je tu i starih zapisa i imena urezanih ključem. Bilo kamo da koracnem, imala sam osjećaj da je miris prošlosti, sjena sadašnjosti. A ja sam, ne znam iz kojeg razloga bila sigurna, da ću je poput mudrog ribara zahvatiti i smjestiti u par stranica priče. Nepojmljiva je snaga prošlosti. Ima u njoj nečeg fatalnog, da ti je se bude teško i odreći. Stigne te, kamo god da kreneš.
U Gornjogradskoj ulici, pronašla sam prodavača kestenja. U njegovom pogledu, na jedan trenutak mi se učinilo kao da me je prepoznao. Izgledao je propalo, pa i siromašno, no i danas je ljubazan kao u ta dobra vremena. Miris kestenja, dozvao je neke nove dijelove priče, koje ću ostaviti za neku priču s naslovom…
Iako je jutros izgledalo drugačije, sunce se ipak nije uspjelo usprotiviti jeseni. Na kapcima sam osjećala kišu. Ne znajući kamo se od nje skriti, osjetila sam se kao stranac u vlastitom gradu, za kojeg sam bila sigurna da ga poznajem kao dlan svoje ruke.
Plima različitih osjećaja, istovremeno me zbunjivala i nasmijavala. Uzevši u obzir činjenicu da sam se vratila kao heroj, prihvatila sam kišu kao prvi test. Sjela sam na stari zidić i prebacivši nogu preko noge, ponosno izložila lice oblacima. Na kraju krajeva, igrala sam se ja i s većima od njih. Nisam razmišljala o čemu razmišljaju prolaznici dok gledaju, kako se s osmjehom izlažem kiši. Ta otkuda su mogli znati da me nebrojeno puta grlila zajedno s tobom. U naše valcere na kiši, bili su nekoć zaljubljeni i pločnici Zagreba. Bože, kako je s tobom sve bilo tako lijepo, tako lako, pa i u sjećanju.
Ne znam koliko sam vremena provela sjedeći tako pokisla na proputovanju kroz sjećanja, kada mi je prišla jedna zabrinuta starica. Vjerojatno je mislila da sam strankinja, te mi je gestikulirajući pokušavala pojasniti kako mi želi posuditi kišobran. Zahvalila sam joj se osmjehom i krenula dalje. Kući sam se vratila mokra, pomalo i promrzla jer već je padalo predvečerje. Al nekako sretna, kao da me ta kiša umila, isprala jedan sloj gorčine.
Dani koji su uslijedili bili su ispunjeni mirisom limuna i čaja.
Priča je strpljivo čekala…
Sve je čekalo moje buđenje, moje vlastito proljeće.
III
Bolovala sam puna tri dana. Bilo je vrijeme za nastavak priče. Ponovno sam pročitala ispisane stranice, te po ko zna koji put shvatila, da ga ni zbog čega na svijetu neću prestat voljeti. Nikada. Takva ljubav ne gasne.
S obzirom da sam poprilično opisala ratna događanja, prepuna ljubavi, straha i strepnje. Odlučila sam naredno poglavlje napisati u sretnijem štihu. No došavši do teme – on, ja i sreća nisam znala odakle početi. Ta naša ljubav se i ne može drugačije opisati, već kao sreća. Znam da iz današnje perspektive to paradoksalno zvuči, al doista je bilo tako.
U prilog toj tvrdnji…
Bilo je Valentinovo, te davne 1992 godine. Za čudo božje toga jutra nije bilo niti jedne uzbune. No, predvečer dok sam se pripremala za počinak, susjedi su usplahireno galamili pred mojim vratima, prepričavajući zadnje vijesti u kojima su građani upozoreni da prenoće u skloništima. Istina, prijedlog mi se nije sviđao, no činjenica da sam stanovala na 12 katu, natjerala me da siđem dolje. Iskreno, bila sam otupjela i na strah i na sirene. Činjenica da je on svakodnevno na prvoj liniji bojišnice, bila mi je strašnija od informacije koju su i dalje prepričavali. Nakon nepunih sat vremena, predsjednik kućnog savjeta ponosno je priopćio da više nismo u opasnosti i da možemo ići. Cijela mi se priča činila izmišljenom, no…
Dok su se ostali žurno trpali u liftove, odlučila sam krenuti stubama. Došavši do stana, začula sam glazbu, a bila sam sigurna da sam pri izlasku sve pogasila. Otvorivši vrata, u mračnom hodniku susrela sam se s njegovim pogledom. Stan je bio prekriven svijećama i ružama… Na stolu večera… Ma koliko željela, ne mogu se sjetiti što se zbivalo između tih 22.30 i 05 sati kada je otišao. Zastalo je i vrijeme, i srce i suze… ni san, ni java više nisu imali pravo glasa…
Nakon njegovog odlaska, po stanu sam našla nekoliko u vrpcu uvezanih pjesama, koje mi je napisao na ratištu. Stihovi su bili prepuni ljubavi, odanosti, čežnje.. Smijala sam se i plakala nad tim stihovima, zamišljajući kako ih piše potajice, uz plamen svijeće. Nikada nije skrivao svoje osjećaje, al zato je skrivao svoju plahu ranjivost, koju sam ja tako ponizno i dostojanstveno znala prepoznati, zagrliti i obraniti.
Jer, nas dvoje nismo bili polutke cjeline, mi smo bili jedno. I bez obzira na kasnija događanja i ovo danas, sigurna sam da on nikada nikome neće pripadati. Jer je bio i jeste samo sa mnom, u meni.
U nastavku priče opisala sam naš život nakon rata…
Naš boravak u Veneciji, proslavu mog 30-tog rođendana u Parizu, odmor u Egiptu itd. Te predivne dane, u kojima nismo bili svjesni ničeg drugog osim naše ljubavi. Uz svaku od tih priča mogla bih priložiti album fotografija. No, ti albumi su opet zasebna priča.
Naime čisteći stan, jednu sobu – onu gostinjsku, sam u potpunosti zaobišla. Ukratko, ta je soba bula muzej naše ljubavi. U njoj su boravili svi njegovi pokloni, slike, čak i njegova uniforma. Imala sam osjećaj, kada bih ušla u nju, da bi me zauvijek progutala.
No, bila sam sigurna da još uvijek miriše, na brilijantin.
IV
I kao što to obično biva, pročulo se da sam u Zagrebu. Neki stari prijatelji, htjeli su popiti neke nove kave. Osjećala sam se dužnom udovoljiti im, tako da sam nekoliko dana provela kao „posljednji boem“ po poznatim zagrebačkim bircevima. I kao što sam ja zaobilazila pojedine kafiće, tako su ljudi zaobilazili spomen njegovog imena. No, bila sam sigurna da je svatko od njih u džepu krio najmanje dva tri pitanja na tu temu. Temu o davnoj, velikoj, prekinutoj ljubavi. Valjda se s godinama čovjek zasiti i tih izlazaka, buke u kafićima i nevještih konobara. Zadovoljivši određena očekivanja, odlučila sam preostali dio vremena posvetiti sebi. Pa na kraju krajeva tu sam radi naše priče, a ne nekih novih/starih priča.
Kao gratis, odlučila sam današnji osunčan jesenji dan posvetiti voljenom gradu, a zatim u preostala tri tjedan dovršiti planiran posao. Od Maje sam doznala da je na gradskom trgu otvorena nova slastičarnica, s profinjenim delicijama. S obzirom da sam se i dalje, do dvanaestog kata uspinjala stepenicu po stepenicu, mogla sam si priuštiti taj „luksuz“. Slastičarna je nadmašila moja očekivanja. Bila sam oduševljena kako tortom, tako enterijerom i osobljem. Sve je bilo na zavidnoj razini. Ono što mi se najviše dopadalo, bio je izostatak glazbe. Tako da je svatko za sebe, mogao u tišini uživati u okusima nepca. Vladala je takova tišina, da se moglo čuti otresanje cigarete. A upravo taj zvuk, u jednom trenutku, možda na pola kolača, narušio je moj mir. Za par stotinki vremena u meni se pojavila veća uzbuna, nego za vrijeme devedesetih. Nisam se morala okretati. Osjećala sam da je tu, tik iza mojih leđa. Nisam se usudila tražiti njegov lik na ostakljenim površinama. Razmišljala sam kako doći do izlaz , a ne sresti ga. Iz paničnog razmišljanja trgnulo me pitanje:
– Ispričavam se gospođo, jesu li novine slobodne?
Pogledavši ga u oči, shvatila sam da je to bilo zadnje što je želio. Jer, susresti se s mojim pogledom, značilo je susresti se s vlastitim grijehom, izdajom, bolom…
Šutjeli smo, zatečeni trenutkom. Dok ga je kćer čupala za rukav, nastojeći privući njegovu pažnju, mi smo se uhvaćeni u zločinu zvanom emocije, nijemo gledali. U jednom trenutku zagrlio je djevojčicu, kao da sam mu je htjela ukrasti. Jer, znao je da je ona meni ukrala njega i u njemu čitav život.
Ne znam, gdje sam pronašla snagu da dozovem konobara, platim račun i izađem na čisti zrak.
U meni su se miješali osjećaji; nevjerice, tuge, gorčine…
Konačno sam znala kako izgleda lice djeteta zbog kojega sam izgubila sve.
V
Tako se detaljno sjećam tog svibanjskog popodneva, na blagdan gospe Trsatske, kao da je bilo jučer. Za ručak sam pripremila njegova omiljena jela, očekujući da će on donijeti vino. Jer, sve naše godišnjice, proslavljali smo s bocom Pošipa. A sedma je to definitivno zaslužila! Stigao je prije dogovorenog vremena. Od njegovog uleta u stan, ugasile su se i svijeće na stolu. Izgledao je izgubljen, zbunjen, prestrašen… U bujici nesuvislih riječi, pokušavala sam pronaći odgovor. No, nisam nalazila ničeg osim njegovih suza u kojima se utapao. Kad sam ga napokon uspjela uhvatiti i zaustaviti, kao u bunilu, netrepnuvši rekao je: „Tanja je trudna.“ S obzirom na činjenicu da je Tanja je bila sestra našega vjenčanog kuma (barem je to trebao biti) ali nitko bitan u mome životu, ta mi se informacija činila suvišnom.
No, dok mi je jecajući grlio koljena (ni danas ne znam kako) dosjetila sam se jednog jedinog razloga, zbog čega je ta činjenica tako tragično bitna…
Do zore smo se prepirali, svađali, plakali…
Molio me da mu oprostim, da nastavimo dalje, da se vjenčamo, a da će se on brinuti o djetetu…
Iako se ljubav i razum uopće ne druže, tog jutra, tog uplakanog svibanjskog svitanja – bila sam sigurna da zaslužujem SVE od ljubavi – jer sam sve za nju dala. Bez obzira što sam ga voljela više od života , odlučila sam ne biti žena između…
Između dvije žene, između dvije suze … između dvije sudbine …
VI
Ako sam u nešto bila sigurna, to je da se nas dvoje nikada više nećemo sresti, ali…
Nakon neprospavane noći, otečenih kapaka,odlučila sam živjeti tišinu. Zastorima sam se skrila od sunca, kao da se krijem od sudbine.
Telefon je zvonio svako dvije minute. Nekada smo tako zazvonjavali jedno drugome, a zvuk zvona u prijevodu je značio; nedostaješ mi, trebaš mi, volim te… No, u meni nije postojala ni mrvica znatiželje. Bilo mi je svejedno tko zove, zašto zove…
Jednostavno, ima dana kada ti je svejedno i to što ti je svejedno!
Nakon prvog dana tišine uslijedio je drugi, zatim treći. Trebalo je vremena da se sedam godina bola utopi – u suzi, u tišini…
Al nakon svake tišine, slijedi kreativni monolog razuma. Barem kod mene.
Konačno sam smogla snage i otvorila vrata „muzeja“. Bilo je potrebno dva pakiranja velikih vreća za smeće, da u njima zavežem sve što je iole podsjećalo na njega. Zagonetno je to gdje čovjek pronađe snagu, u trenutku kada pomisli da ju je izgubio.
Nisam očajavala, tako je očito trebalo biti…
Stvari ću pospremiti u smeće, osjećaje u priču i konačno ću biti slobodna.
VII
Kraj pisanja priče i odmora, savršeno su se poklopili.
Putne torbe su bile spakirane. Do leta za London, preostalo je punih pet sata. Tako da sam imala dovoljno vremena, da napravim posljednje preinake na knjizi.
Stol je izgledao profinjeno, opremljen u stilu velikih majstora pera.
Istina umjesto držala i pera tu je bio laptop.
Kako bih nazdravila završetku priče, iz neispijene boce od prije deset godina (da, sačuvala sam je) usula sam si čašu Pošipa. Moram priznati da sam uživala u toj profinjeno poetskoj atmosferi. Prizor sam fotografirala, kako bih ga iskoristila za naslovnicu knjige.
Da, skoro sam zaboravila navesti, kako je taj savršeni ambijent upotpunjavala njegova fotografija. Jedina preostala.
Ruku na srce, zaslužio je nazočiti ovome završetku.
Dok sam prilagođavala font i veličinu podnaslova, začulo se zvono na vratima.
Otvorivši ih, susrela sam se s najljepšim očima, skrivenim između nepoznatih bora.
Izgledao je tužno, zbunjeno…
Jednom je rukom grlio kćer, a u drugoj buket ruža. Crvenih. Trudila sam se u tom prizoru pronaći simboliku, al iskreno – nije mi se dalo.
– Možemo li ući? Bar na tren?
Izmaknula sam se i dopustila da zakorače u moj svijet.
Pokušavajući započeti razgovor, dodao mi je ruže.
Kako bih dobila na vremenu, otišla sam potražiti vazu.
Dok sam slagala ruže, začulo se pucanje stakla uz povik:
– Tata, gle – tvoja fotografija.
Ne znam kojim riječima bi se mogao opisati zatečeni prizor.
Dok se djevojčica prestrašeno skrivala u očevu zagrljaju, po laptopu se razlijevalo vino pomiješano s komadićima stakla. Ekran je treptao nekim čudnim bojama, kao da će se rasplakati.
I ja sam htjela, no suze su bile šokirane prizorom.
Najedanput, sve je utihnulo i nestalo.
Bez riječi sam promatrala lice uplakane djevojčice.
Nisam nalazila način da joj objasnim,
kako sam nekoć zbog nje
izgubila sedam godina ljubavi,
a danas,
sedam poglavlja knjige .
Knjige, kojoj nisam stigla dovršiti naslov.
4,743 total views, 2 views today
