Fincijev uvod u lektiru

Dok pisac piše, tekst mu je sugovornik, pisac diše sa svojim junacima, stihovima, idejama, riječima, ne odvaja se od njih, živi ih. Moja imaginacija je stvorila stvarnost teksta, koji se odvojio od mene i postao tekst za Drugog i po Drugom. Sada ga i sam čitam kao da sam Drugi.

Predrag Finci, O književnosti i piscima

U svojim zrelim godinama, Predrag Finci, filozof i književnik, iz godine u godinu objavljuje značajna djela, uglavnom iz svoje primarne oblasti, filozofije, još uže rečeno estetike. Napisana u njegovim zrelim godinama, ona odražavaju upravo sve vrline te zrelosti, promišljenost i jezičko bogatstvo. Nastavljač izvrsne sarajevske estetičke tradicije (Ivan Focht, Kasim Prohić, Predrag Finci), mada sam mogao reći i škole, on se sve više posvećuje i književnosti, kojoj je sada podario i knjigu svoje odanosti literaturi. U njoj je sintetizovao svoje veliko čitalačko i filozofsko iskustvo, stvorivši djelo istovremeno i beletrističko i udžbeničko. Mislim da je ovo gotovo savršen uvod u lektiru. Nastavnici i profesori naprosto nisu obučeni u svom redovnom studiranju književnosti kako da uopšte priđu lektiri, otuda djeca uglavnom ne vole kapitalna djela ne samo nacionalne nego i svjetske literature. Na stranu uopšte odabir lektire u kome je politika na prvom mjestu, tek potom dolazi primarni kriterij, onaj estetski. I tim se problemom bavi Finci. On svojom knjigom nudi provjerene kriterijume, nudi zreo pristup djelu, nudi izbor onih djela koja su bila bitna u njegovom/našem životu, na kraju nudi i opravdanje književnosti i njen značaj u ljudskom društvu, njen doprinos civilizaciji.

Knjiga O književnosti i piscima sastoji se od šest poglavlja: Pričati o priči, Umjetnost kao nadgradnja, Ima li smisla pisati?, Katalog, moj,  Granica pisanja, Budućnost književnosti. U svakom poglavlju Finci odgovara na bitna pitanja književnog stvaralaštva. Uvodno poglavlje nam podastire piščevu namjeru, želju i htijenje, uglavnom da se ponovo susretne sa njemu dragim knjigama, da u gotovo kroki, blic opisu iz svog sjećanja izvuče razlog zašto su te knjige  a ne neke izvan ovog skupa bile i ostale bitne za njegov život, za njegovo odrastanje i stasanje. Bez prevelike filozofije, ali ne bez uticaja filozofije na njegov, možda ne baš izbor, nego odnos prema lektiri. Napisati naprosto svoj katalog te zamišljene biblioteke i opisati univerzum zvani književnost.

Drugo poglavlje se već bavi temeljnim pojmovima književnosti. Kroz vijekove čovjekovog stvaranja, ali i razmišljanja o suštini stvaranja, nakupilo se mnogo znanja, još više zabluda – svaka generacija pokušava da se provuče kroz to da bi stigla do djela, kao princ do uspavane ljepotice. Naša generacija nosila je u svom naslijeđenom književnom rancu teret zvan nadgradnja, jednako kao sliku stvarnosti, odraz vremena. Da li smo to zaista ostavili iza sebe kao scenografiju jednog pogrešnog društvenog opredjeljenja? U svijesti našeg prosječnog intelektualca, čak i pedagoga, umjenost je i dalje nadgradnja. A baza je ono „od čega se živi“. Logično je, po takvoj tzv. materijalističkoj logici, da umjetnost dolazi na kraju, kada čovjek zadovolji svoje elementarne potrebe. A te se elementarne potrebe kroz vrijeme samo povećavaju. Školski marksizam potcrtavao je tu vezanost umjetnosti za proizvodne odnose i sve što uz to ide. Finci raskrinkava takvo razmišljanje stavljajući umjetnost u konstituente ljudskog bića. Umjetnost nije i ne može biti tek potreba sitih, ona je dio bića jednako gladnih i sitih. Ona je sama za sebe manifestacija čovjekove ljudskosti, njegovog odmicanja od životinjstva. Istovremeno, on podvlači značaj Marksovog razmišljanja o odnosu te tzv. materijalne strane života na umjetnost koja u to vrijeme nastaje. To nikako nije crno-bijeli odnos, ali on svakako obilježava umjetnost nastalu kako u vrijeme procvata društva, tako i u vrijeme društvenog potonuća. Uticaj baze na umjetnost nije jednostavna i jednosmjerna, kao što djetetov um u času rođenja nije tabula raza, kao što se, tada učilo. Zablude marksističkog učenja ne mogu da ponište ono što je vrijedno u Marksovom djelu, pa i odnos baze na društvenu nadgradnju, jer zaista, kako Finci napisa: Književnost je individualni proizvod, a društveni fenomen.

S druge strane, dolazila je tvrdnja o umjetnicima kao pticama nebeskim, koje pjevaju i kada nemaju šta da jedu. Ta se tvrdnja stvarala gotovo kao mit, prvenstveno od onih koji su bili dobrostojeći, buržoazija prvenstveno, koja određuje društvenu vrijednost umjetnosti, a pridružuju im se oni veliki stvaraoci, poput Getea, koji govore o stvaranju ne za danas, nego za vječnost. Pri tome oni su živjeli kao miljenici vladara. Ili su naprosto bili bogati kao Tolstoj. Finci to sjajno apostrofira:

Jedno vrijeme je cinizam moćnih i bogatih (moćnih bogatih) razvijao teze o tome da su najbolji umjetnički pravci nastali iz neimaštine, i dokazivao da se ljudska pamet razvijala kada je bila ugrožavana i proganjana, što je zapravo bilo pravdanje ropstva, eksploatacije, progona i zločina. Otuda je svako bogaćenje umjetnika smatrano izdajom društva „prokletih pjesnika“, a kasnije sponzoriranje umjetnika od strane bogataša uvijek objašnjavano potrebom bogatih za stvaranjem vlastitog dobrog imagea i poklanjanjem novaca „u plemenite svrhe“, jer bi inače novac otišao poreznicima.

Finci završava ovo poglavlje odgovorom na postavljeno pitanje o smislu samog pisanja, poslije svega i usprkos svemu, jednostavnim određenjem: U pisanju pisac ostvaruje sebe i komunicira sa svijetom Drugog. U napisanom se ostvaruje „zemlja ljudi“. Ne narušavajući smisao ovog određenja, dodao bih i ono što je u samom poglavlju Finci izvrsno obrazložio a meni se čini suštinskim kada opravdavam svoje pisanje, samim činom pisanja pisac ostvaruje komunikaciju sa sobom. On ne može da razumije svijet dok ga ne opiše. Ne može da ima jasan stav ni o čemu, čak ni o pročitanom, dok svoj stav ne napiše. Zato je on pisac, kao što slikar može da tvrdi da on svijet vidi tek kroz svoju sliku. Zato je umjetničko djelo samosvojno, nikako odraz stvarnosti, ma koliko  stvarnost prepoznamo u tom djelu. Ako je istinito u sebi, kao tvorevina, ono je biće jednako svim zemaljskim bićima. Zaseban entitet. Finci skreće pažnju na velike savremene filozofe, Benjamina i Adorna, koji su umjetnost stavili u utopijsku budućnost. Zato su često njihovi zahtjevi prema umjetničkim djelima gotovo romantični, nestvarni i utopijski. S druge strane, ali blisko marksističkom poimanju „društvene koristi“ od umjetničkog djela su stvaraoci i teoretičari poput Sartra, ili Brehta, koji su zastupali tzv. „angažovanu književnost“. Finci podsjeća da  Marksovo učenje o dualitetu materijalnog i duhovnog, koji najčešće nisu usaglašeni, liči na Dekartovo učenje o stalnom trvenju tijela i duše. S tim što Dekart veće značenje daje duhovnom nad tjelesnim, dok je kod marksista obrnuto. Iz toga je i proisteklo da su čak i školski programi bili politički određivani, naročito lektira u kojoj je trebalo da budu zastupljeni pisci po političkom a ne vrednosnom ključu. Iz svega ovoga, proizilazi da je i svjetska književnost, po marksističkim stanovištima, kolonijalni izum. Ona se nameće malima i slabije razvijenim od strane bogatih i razvijenih. Finci zaključuje: Tek je u novije vrijeme narasla svijest o „svjetskoj književnosti“ kao skupu svih književnih vrijednosti, nastalih u različitim nacionalnim i kulturnim sredinama.

Treće poglavlje, pod gotovo pesimističkim naslovom-pitanjem: Ima li smisla pisati?, jednako je zanimljivo kao i prethodno. Iako je odgovor na njega krajnje individualan, ono podliježe raspravi, potrebnoj danas i ovdje nama ali i budućim stvaraocima. Na primjer, o neostvarenim piscima (umjetnicima uopšte): Mnogi od takvih su zapravo bili svoje vlastite žrtve, žrtve svoje lijenosti, malodušnosti, alkoholizma, nestabilnosti ili (a to je najteže priznati) nedostatka dara, iako je izgledalo… Ni sami sebi nisu smjeli priznati: gdje nema volje da se djelo ostvari nema ni dovoljno dara. Istinski dar je imperativ bića i mora biti ostvaren. Demon koji stalno goni, ne da mira. Dar je sprega zanosa, umijeća i volje. Dokazuju to biografije mnogih velikih pisaca, koji su često ostvarili i iskazali svoje „usprkos svemu“.

I još dva fragmenta, procijeđena kroz vlastito iskustvo.

Pišem, iako bi mi bilo lakše, možda i ljepše da samo čitam. Kada pišem, izlažem se; kada čitam, sakrivam se. Kada pišem, otkrivam sebe; kada čitam, otkrivam Drugog. I sebe u Drugom i drugačijem. Naše su najbolje misli već upisane u mudrosti velikih filozofa, naše tuge u poeziji velikih pjesnika već rečene, naše radosti u lijepim pjesmama opjevane. Ipak bismo svoje htjeli reći, jer je svaka riječ posebna, svaka bol za sebe, svako djelo po sebi, jer bi svako svoje htio, morao reći. I sada ponekad pomislim da je pisati besmisleno, ali sve i da jest, to je postao besmisao bez kojeg ne mogu, smisao mog postojanja, „fatalna privlačnost“.

Živim u tuđini. Kada takvo što zadesi pisca, onda nastoji ponovo uspostaviti izgubljeno, okupiti sve što je bilo i pomiriti s onim što jest, sve poredati u tekstu, u djelu koje je sjećanje na razbijenu cjelinu i žudnja da se stvori nova. A tada tekst postane istinska domovina pisca. (Pišem i dalje na jeziku koji je mojim susjedima nerazumljiv, većini, gotovo svima koje susrećem nepoznat, jeziku koji će možda nestati, ali ne odustajem, jer tako čuvam sebe samog. Mogao bih pisati i na nekom drugom, rasprostranjenijem jeziku, možda i bolje, i ljepše, ali ne bih osjetio da sam to ja, da to baš meni pripada. Heideggerova riječ da je jezik kuća bitka najveća je utjeha piscima za njihova neuzvraćena osjećanja. U jeziku sam kod sebe, u pisanju zaštićen: moj me tekst, i onaj koji pišem i onaj na kojem s radošću čitam čuva, izbavlja od straha, spaja s izgubljenim, spašava od smrti, brani od života. U njemu jesam).

Središnji dio knjige posvećen je onim knjigama koje su prošle ispit vremena, selekciju što je izvršena u Fincijevoj čitalačkoj posvećenosti, svodeći ovaj izbor na 123 pisca, kojima je posvetio kratke tekstove, gotovo enciklopedijske natuknice o njima i njihovim djelima. Iako je išao abecednim redom, prema prezimenu pisca, u više navrata stavio je prednost na naziv djela, ali i na neku temu koja mu se učinila bitna za njegov ukupan odnos prema lektiri. Finci je u više navrata odstupio od navođenja samo opštepoznatih imena, tu su i oni koji su manje poznati široj čitalačkoj publici, što ovom izboru daje potpuniji piščev pečat. Pred čitaocem je suva drenovina raspravljanja ili razmišljanja ili domišljanja o književnom djelu.

Izdvajam samo nekoliko rečenica o piscima i djelima koje autor ne mora ponovo da prelistava i čita da bi o njima pisao. Oni su naprosto povezani trajnim životnim vezama.

Otkrivalački tekst o Morisu Blanšu, duhovnom elitisti koga nisu mogli da slijede akademski usko usmjereni intelektualci. Blanšo je smisao pisanja doveo do kraja, u svojoj osami pisao je samo ono što dostiže krajnje da bi se čovjek suočio sa svojim nestankom, odlaskom u nigdinu. Nije brinuo o izdavačima, nije držao do objavljivanja, do slave još manje. Svoje je riječi vodio prema krajnjem, prema ništavilu. Za njega je književnost bila pripremanje za smrt, baš kao što je za Sokrata to bila filozofija.

Breht

Nije puno o sebi govorio. Samo je rekao da on pravi nakit za sirotinju. Tako je to Brecht rekao. Da pravi nakit za sirotinju. Ima li ljepšeg i točnijeg opisa pisca i njegova djela, ima li?

Herman Broh

Mislim da njegove tekstove nije moguće zaboraviti. A nije ih moguće zaboraviti jer pamtimo „duboko“ i „teško“, a ne veselo, bezbrižno, pozitivno (koje tako nesmotreno neki kvalificiraju kao „površno“), zato što ono „teško“, jednom usvojeno, ostaje trajno s nama, a u njemu ono „neugodno“ dovodi u pitanje smisao i svrhu naše egzistencije.

O kritici (jedan od tekstova u Katalogu pod slovom O)

Dobra interpretacija umjetničko djelo svom čitatelju „otvara“ i čuva izvorni smisao poetskog djela. U tome mu pomaže i sama pjesma, jer veliko djelo samo sobom svojeg čitatelja poziva, a ovaj mu se nakon svih tumačenja s radošću vraća. Kao što se svaki predan vraća izvornoj ljepoti poetike Friedricha Hölderlina.

Kafka

Zato je on suštinski pisac doba u kojem nitko nije i ne može biti spokojan. Opisao je nevolju koju je osjetio i nama ostavio. Neki o tome još uvijek samo slute, neke je to već zadesilo, neki o tome znaju, a oni koji ne znaju još im je gore.

Konfederacija budala

Desetine izdavača je odbilo njegov roman Konfederacija budala, pisac, razočaran, u trideset drugoj godini počinio samoubojstvo, ni godinama nakon njegove smrti ga nisu htjeli objaviti, ali je njegova uporna majka našla uglednog pisca, nekako ga nagovorila da rukopis pročita, on jedva pristao s nadom da će tekst odbiti poslije čitanja prvog paragrafa, možda stranice-dvije, i onda išao sve dalje i dalje, nije mogao prestati čitati to urnebesno djelo u kojem su se spojili u jednu osobu „ludi Oliver Hardy, debeli don Quijotte i perverzni Toma Akvinski“ Baš tako je zapisao Walker Percy nakon čitanja Kennedy Toolove knjige.

Govoreći o Stendalu, Finci piše:

Ideja „djela za sviju“ i „djela za narod“ paralelna je idejama političkog populizma i „kulture za mase“. Povijest nam je pokazala kako su te ideje okončale.

Pod novim poglavljem, Granice pisanja, Finci je napisao zaista odlične stranice o životu i djelu svakako izuzetnog pisca i čovjeka Prima Levija. Pokazujući svu svoju vještinu hvatanja suštine djela i spoznaje vremena u kome je to djelo i zašto nastalo, on nam pokazuje na koji se način može iskazati svoja privrženost nekom piscu i njegovim stavovima. Zaista tu ima stranica koje su za pamćenje. Na primjer:

Svačiji život je možda roman, ali malo koji treba biti napisan. A treba biti napisan samo onaj koji može biti napisan na izuzetan način. Zato je u svakom pisanju presudan pisac, a ne događaj. Po daru pisaca događaj postaje veliki. Ali, postoje izuzetni trenuci, kada se dogodi logos djela. Kada se riječ useli u pisca i mora biti rečena, kada je djelo sudbina svog pisca. Kada događaj stvori svog pisca. Takav jedan, presudni događaj stvori pisca, stvorio je Prima Levija.

Šesto poglavlje svoje knjige Predrag Finci je posvetio budućnosti književnosti. To su zaista izvrsne stranice o svim apsektima djela, nastanka i procjenjivanja vrijednosti, sadašnjeg trenutka i buduće potrebe za pisanjem, ali i za čitanjem. Jer bez čitanja nema ni pisanja. Tek čitanjem se opravdava pisanje. Djelo jeste autonomno, stvarnost sama za sebe, ali bez komunikacije s drugim ono je mrtvo, dakle nepotrebno. Evo samo tri pasusa u kojima se vidi lucidnost i dubina razmišljanja pisca o svijetu kome je posvetio svoju knjigu.

Neće djela mojih prijatelja pisaca zaboraviti zato što su ona loša. Zaboravit će ih nepismenost i neukost onih koji dolaze. Tamo gdje se gaji priglupost i slavi površnost, tu se stvara tlo za vlast nesposobnih i korumpiranih pljačkaša, a ukida vlastita budućnost. 

Kada bih htio o izvoru, o „bitnom porijeklu“ umjetničkog stvaralaštva najkraće što mogu, rekao bih da je umjetnost nastala zovom kozmičkog reda i nagovorom bogova (inspiratio), osluškivanjem bivanja i oponašanjem prirode (imitatio), stalnim započinjanjem i ulaženjem u tajnovitost stvaranja i postojanja (initiatio), uvidom u stvarno i nestvarno, u bit stvari (intuitio), preobrazbom stvarnog (transformatio) i stvaranjem vlastitog svijeta djela (creatio). Tako o svakoj umjetnosti, tako i o književnosti. 

Ocjena ili prosuđivanje vrijednosti nekog djela

…djela hvale i/ili kude iz različitih razloga: patriotskih, političkih, moralnih, nacionalnih, osobnih… Ni jedan od navedenih razloga naravno nije estetičke naravi, ni jedan nije o estetskoj istini, ali ipak svaki može utjecati na recepciju djela i kritičku ocjenu o njemu, a vrlo često bude odlučni razlog za pohvalu ili pokudu djela. A onda, kada mnogo različitih glasova i često iz različitih razloga i kutova stanu neko djelo hvaliti, to djelo odjednom postane „vrijednost“.

Poput sjajnog poljskog teoretičara Jana Parandovskog, pisca Alhemije riječi, Predrag Finci obradio je fenomen zvani književnost iz svih mogućih uglova ostajući samosvojan i inovativan. Knjiga koju vrijedi pročitati i povremeno joj se vraćati.