Posve slučajno, kao što to obično biva, zašao sam jednom zgodom u arhivu Slobodne Dalmacije i u njezin sektor fotografija. Tek donekle složen i očito nehajno vođen, na jednoj polici je imao fotografije iz praktično svih većih jugoslavenskih gradova, što me nagnalo da grozničavo potražim Mostar, bez ikakvog jasnog cilja. U toj nevelikoj kutiji, pored svih razgledničkih motiva, fotografija austrougarskih dijelova grada u izgradnji i hrpi neselektivno složenih i potresnih slika ratnog užasa koji je poharao Mostar, jedna se izdvojila snagom životnosti i prepuna simbolike. Na toj fotografiji iz proljeća 1994. godine dvojica vojnika Armije BiH sjede na podu u Starom gradu, na onom malom proširenju tik uz zapadni ulaz na Stari most i ispod Čardaka i igraju tavle. Starog mosta više nema, kamen je izranjavan gelerima, lica im ne vidimo, samo uniforme i grbove na rukavu i jedan detalj koji je govorio sve. Kraj jednog od igrača stajala je kutija crvenog Marlbora i na njoj zippo upaljač s grbom Armije BiH. Ta je fotografija nekom neupućenom promatraču mogla označavati tek trag života u besmislu rata ili ništa više od uhvaćenog detalja, no pravom poznavatelju Mostara otkrivala je čitav svijet i brojne priče.
U tom času, u kojem grad još uvijek živi stvarnost uličnih borbi i u kojem su te dvije ulice na zapadnoj obali Neretve, između Bulevara i rijeke, rušenjem Starog mosta potpuno odsječene od ikakve pomoći, u tom strašnom ghettu s kraja dvadesetog stoljeća, jedva 150 metara od prve linije fronte, dva čovjeka sjede na podu i igraju tavle. Malo je vjerovatno, ako uopće, da su to radili iz prkosa ili zbog snimatelja. Igrali su tavle, zato što je to doba godine kad se tavla igra, zato što su bili u Starom gradu, zato što su jednostavno željeli i dalje živjeti normalan svakodnevni život i zato što su bili tipična gradska raja s ulice. Sve navedeno, s ovolikim odmakom i sviješću o posljedicama istovremeno biva i tužno i patetično, no to ne vrijedi za njih dvojicu u tom času. Oni su znali da nijedna kataklizma, ma kakva ona bila, ne može biti toliko snažna da ubije strast i život. Koliko god se oko njih svijet već odavno srušio, dok su oni čuvali da se njegovi ostaci ostataka ne raspu do kraja u pepeo, sve skupa je imalo smisla dok su igrali tu autentičnu mostarsku igru, koja je jedino u tom gradu zaživjela u ovim krajevima. Točno kao u Đonijevim stihovima, bili su ‘dvojica na ulici, sami protiv svih’ i nije ih bilo briga. Da se pokušalo osmisliti i izrežirati najmostarskiju fotografiju iz rata, ne bi se uspjelo dobiti ništa autentičnije od ovog istrgnutog isječka života. Upravo kroz nju je svatko mogao shvatiti kako su ti ljudi, opsjednuti i gotovo nenaoružani uspjeli obraniti taj uski pojas između Bulevara i Neretve od napada HVO-a. Ti su ljudi branili život kao takav i dušu svoga grada, dok su je ovi s druge strane nastojali poraziti i poniziti. To se točno vidjelo i u poslijeratnom odnosu prema toj eminentno mostarskoj igri. Grubo je to reć, ali ona se jedino u Mostaru ukorijenila ponajprije zato što je za to trebao grad sklon dokolici i jebivjetarenju, svim vrstama pretjerivanja, općem uličnom teatru i u sebi je nosio dovoljnu crtu grubosti i poželjnog primitivizma, da nije smatrao zazornim čitave skupine ljudi svih generacija, koje su se pred haustorima i po zidićima posvećeno okupljale oko dvojice igrača, čekajući svoj red i pljucajući svuda naokolo po ulici. Tavla nije ostavljala prostor za razmišljanje ili ne daj Bože brojanje polja. Igralo se napamet i po instinktu, a tko to nije znao bio bi pokopan zauvijek. Naravno, najbolji igrači bili su ujedno i ulični heroji, posebno nama mladima, koji smo u njima gledali uzore u svemu onome što smo željeli postati. Ti naši heroji bili su igrači Veleža, fantastični u lopti, klikerima i tavli. Rat ih je naravno, kao i svakoga od nas, rasuo na sve strane i obilježio ih svim mogućim sudbinama, a tavlu je trajno izgnao iz zapadnog dijela grada. Iako je igrana i po zapadnim kraljevskim dvorovima, s obzirom da je bila percipirana kao primarno turska igra, ali u prvom redu iz razloga što je bila eminentno mostarska, osvajački hrvatski nacionalizam nije je mogao smisliti. Doživjela je tako sudbinu Veleža, partizanskog i jugoslavenskog nasljeđa te svih onih koji se nisu uklapali u poželjni jednonacionalni nacionalistički narativ. Zahvaljujući svemu navedenom, prognana je s ulica, pa se tako danas na čitavoj dužini gornjeg dijela Avenije, na zidiću ne može uočiti nijedan igrač, a kamo li skupina ljudi, a isto vrijedi i za obližnje haustore. Stidljivi nagovještaj povratka uslijedio je osnivanjem par tavla-klubova, čiji su interijeri izgledali poput underground ilegalnih klubova. Tako je ta vedra mediteranska igra s otvorenog prostora prognana u mrak i u skloništa, izgubivši sve čari sociološkog i antropološkog momenta jednog urbanog tkiva. Stjerana u ghetto izgubila je čak i pravo na ime, s obzirom da su je nove generacije zvale njenim zapadnim imenom backgamon, što se u prijevodu na vulgarni mostarski izgovaralo kao ‘pegemon’. Zaželivši se tavle, lutao sam tako jednog teškog srpnja s bratom po gradu, kad smo se čudnim stjecajem okolnosti, prvi put nakon rata obojica našli u vlastitom gradu, u potrazi za prilikom da odigramo par partija. Nakon dugog ispitivanja ljudi po ulici, čuli smo da ima negdje u Centru 2, zavučeni pegemon-klub, koji je ujedno bio i kladionica. Sami, u sumornoj atmosferi i duboko, u mraku kluba, na neprirodnim plastičnim stolovima, igrali smo tavle, svjesni da blijedo imitiramo izumrli ritual i na neki način ga komemoriramo. Taj mali znak pažnje i počasti, u umornom i napuštenom gradu pod uobičajenim ljetnim vrućinama, bio je krik poraženih utopljenika jedne nestale civilizacije i iskaz autentične samoće onih koji su nekim čudom preživjeli. Između fotografije dvojice igrača u Starom gradu iz 1994. i prizora nas dvojice u Centru 2 iz 2012., ukazao se veći ponor nego između dva zaraćena i zauvijek antagonizirana dijela grada. Dok su njih dvojica u potpunom besmislu živjeli život jednog grada, mirni, opušteni i sretni, bez obzira na sve ono što ih je okruživalo i bez obzira na smrt koja ih je mogla baš u tom času zadesiti, nas dvojica smo taj život osamnaest godina kasnije pokušali imitirati, u sred jednog rezigniranog i pustog Mostara od kojeg su ostale samo kulise i nagrđena arhitektura. Dok su oni istinski živjeli, mi smo pokušavali oživjeti iluziju u koju više ni sami nismo vjerovali, nakon čega smo teškim koracima odšetali do zgrade u kojoj smo odrasli i u kojoj više nikoga nismo poznavali.
12,164 total views, 3 views today
