Autor: Edin Bajramović
“Progres je nepravda koju svaki naraštaj učini onome što mu je prethodilo.” Emil Cioran
“Vrijeme je jabuka ostavljena za teške riječi.” Enesa Mahmić
Strepeći od suočenja sa svim tim divnim stvarima koje su zaboljele, po rukama sam nervozno prevrtao materin telegram:
“Otac umire.”
Nakon šestosatnog truckanja, pri čemu se voz zaustavljao kod svakog većeg kamena primajući nove putnike, napokon su se sa prozora putničkog vagona, svuda na horizontu, po kotlini obasjanoj junskim suncem, počela ukazivati polja bostana i pšenice. Neomeđena su se zelena polja puzavice bostana polako smjenjivala sa klasjem žutih polja žita, a svako je malo, poneka kuća, ili skromna mahala, stidljivo provirivala kroz krošnje beskrajnih šljivika i voćnjaka. Ideš, ideš, pa kuća… krmeljavi krovovi razbacani po dulumima mukotrpnog rada.
Iako je željeznička stanica još bila uvjetno nova, jer su se ovdašnji kasabljani, teško podnoseći bilo kakve promjene, pa i one korisne, dugo opirali svakom napretku, pa su se, između ostalog, politikom “mani me se”, bunili i povodom prolaska željezničke pruge kroz kasabu, te iako je prošlo tek dvadesetak godina od kako su žene “položile” sijeno prvom vozu što se ovdje zaustavio, da ga “sustalog” nahrane, u malu provincijsku stanicu se već uselio vonj budži i mokraće, sveopće prljavštine i prašine, papazjanije i ciganluka.
Među uskomešanom svijetinom što je nahrupila stanicom stvarajući nesnosnu gužvu čim se voz zaustavio, odmah sam uočio nezgrapnog i neprirodno visokog Arpada. Ovaj Mađar, sa sahatdžijskim zanatom iškolovanim u Beču, bio je među prvima doseljenicima koji su, nošeni industrijskim progresom, došli u kasabu i svojim “šejtanlucima” unijeli “nemir među djecu”.
Mogućnost da se vrijeme – evropsko vrijeme! – nosi u džepu, ili da visi na zidu svakog ognjišta, dok se sa sahat–kula na uske mahale još uvijek spuštaju otkucaji arnautskog hatura, među kasabljanima je budila strah utrt petstogodišnjim turskim samarom i javašlukom.
Kada je doznao da ga Mađar razumije, odnosno da je svjestan toga u kakvom se vilajetu obreo, otac ga je priupitao:
“A ti štrkljavi, iz Mađarije si se doprtljao da nama ovdje ravnaš vrijeme?”
Arpad se, ispostavit će se kasnije, vrhunski majstor ovog prefinjenog, gotovo juvelirskog zanata, inače tih i plah poput djevojke, samo zacrvenio.
“A znaš li ti, dûgonja, mi ti se ovdje još po Turcima mjerimo i ugađamo?”
“Zato i jesam došao”, odvratio je stranac.
Taj stidljivi prkos možda i jeste glavni razlog što je Arpad postao jedini istinski prijetelj mog oca. Postali su nerazdvojni.
Arpad i željeznica su bili dokazi da se historija ne može zaobići. Ili zaustaviti.
Pa ni u Zenici.
Iako je na stanicu sigurno došao po materinom nalogu, da mi ublaži prvi kontakt sa zavičajem, Arpad mi se najiskrenije obradovao. Ostali me nisu poznali.
“Mater ti vileni od iščekivanja, ali prvo idemo u Džamliju, da se porazgovorimo, da se okrijepiš…”
Sišli smo u Čaršiju, do kahve Džamlije, jedinog mjesta gdje se točio alkohol i prvog mjesta gdje se nije morala skidati obuća.
U kahvi, prvo što sam ugledao… baba Greta‼ Za nju kao da nije vrijedjelo sveljudsko vrijeme. Oslovljavao sam je sa “baba Greta” od kada znam za sebe. Kao dijete sam imao utisak da je stvorena kao baba, da nikada nije ni bila dijete ili mlada žena. Nevjerovatno živa, i dalje baba, još je bila tu. Pred njom je i dalje stajao njen čokanjčić od kristala koga je dovukla iz rodne Istre: “Venecijaner”. Radila je ono po čemu je pamtim, po čemu je bila poznata: sjedjela je na minderluku u najprometnijem dijelu kahve, sama, tobože zamišljena, uvijek sa jednim uhom za drugim stolovima, pila jabukovaču, najvjerovatnije svoju, te gulila jabuke. Baš onakva kakvu je pamtim.
Dio njene slike ispunjavala je i njena kćerka Đina, koja je, tada djevojka, i ljepotica, dolazila u kahvu na svakih sat vremena. Donosila bi novu kantu crvenih jabuka, a odnosila oguljene. Od oguljenih jabuka je u avliji pravila slatko, šerbe, marmeladu, a na jesen i rakiju. Jednom sedmično, vukući na drvenim kolicima raznobojne tegle i flaše, robu bi vozom slala za Sarajevo. Sa svakom turom neoguljenih jabuka, donosila bi i jedan limun. Limun‼ Baba Greta bi ga izrezala na tanke kriške, kolutove, te ga ubacila u kantu sa vodom gdje je kasnije stavljala oguljene jabuke. Jabuke bi u toj vodi ostajale bijele, slatke pahulje, i friške, ne poprimajući onu smeđkastu boju izgaženog snijega. Dok je Đina sakupljala popadale oguljine, razgovarale bi na ladinu: dovoljno glasno, da ih svi čuju, u igri, pakosno, jer ih niko ne razumije.
Melanholični portret baba Grete bio je obojen ladinom, mirisom limuna i pahuljama bijelih jabuka.
Kada bi je pitali gdje troši te silne pare zarađene guljenjem jabuka, a uvijek bi se našao neko takav, spreman za zavitlavanje, odgovorila bi:
“Trećina u nekretnine, trećina u umjetnine, trećina u zlato i nakit.”
Onda bi, nakon kratke pauze, polako podigla glavu od posla, te gledajući drznika pravo u oči, šeretski dodala:
“Višak zašivam u slamaricu. Dođi, pa provjeri‼”
Drznik bi bio postiđen, tako mu i treba kada zabada nos u tuđa posla, još gore: u baba Gretina posla. Cijela Džamlija bi se smijala.
Htjedoh da joj postavim pitanje, da bar jednom budem dio šale, ali…
U mom životu, Gretina “trećina u umjetninama” igrala je posebnu ulogu – doslovno me obilježila. Njen pokojni muž je u Zenicu stigao među posljednjim doseljenicima iz Dalmacije, a sa čudnim pokućstvom je donio i nekoliko sanduka sa knjigama. Uskoro, kada je imovno ojačao, u “Malu Dalmaciju” je iz Istre dovezao i lijepooku Gretu. Mladice zasađenih jabuka nisu dale ni svoje prve plodove, a on je okopnio i umro. Mladoj je u amanet ostavio stomak do zuba, skromni kućerak, jabukov voćnjak i biblioteku. Greta je sama, bez muške ruke, podigla dijete, dozidala kuću, proširila voćnjake i stalno dopunjavala biblioteku. Ne znam da li je, niti kada, čitala te gomile knjiga napisanih na najraznobojnijim jezicima, ali ja jesam, bar ono što sam razumio. Dozvoljavala mi je da posuđujem njene knjige. Svoju pismenost i naučenost stekao sam upravo zahvaljujući njenoj biblioteci, a u njoj se krije i indirektni krivac što mi je Zenica postala tijesna.
I svoje prve “velike batine” od matere, zaradio sam zahvaljujući Greti. Jednom me je prilikom Đina zamolila da u Džamliju odnesem kantu mlijeka. Pristao sam na sitnu irgetsku uslugu, jer to je bila svojevrsna članska karta za njihovu biblioteku. Ali nesreća je htjela da su baš tada na Čaršiji, Zeničani trebali po prvi put čuti zvuk Berlinerovog gramofona koji je koristio ploče od tvrde gume. Bio je proizveden iste godine kada sam rođen, a trebalo mu je deset godina da stigne u našu kasabu. Tada sam shvatio koliko je svijet velik. Morao sam ga čuti: i gramofon i svijet.
Trčao sam, trčao i trčao… sve onako sa kantom, gonjen dječijom radoznalošću, da mi šta slučajno ne promakne. Kada sam sav znojan i zadihan pred nju stavio kantu sa mlijekom, baba Greta je skinula poklopac, a iz kante se po kahvi raširio kiselkast miris.
“Usirilo se”, rekla je bez velike reakcije, pa uzela nožić i, jer sam posao obavio polovično, dala mi pola oguljene jabuke, bijele pahulje limunkastog mirisa. Jabuku je na moje iznenađenje prerezala poprijeko, pa je srce jabuke izgledalo poput zvijezde.
Pojeo sam slasno “zarađenu” polovicu, čuo zvuke gramofona donešene sa drugog kraja svijeta, a navečer, kada stigoh kući, prebrojah i zvijezde. Naime, mater je saznala za “usireno” mlijeko. Vičući po kući, kandžijala me je debelom uzdom:
“Ono se balavo našlo da trguje sa Gretom‼ Sa zelenašicom crnom‼ Nju si našao da sklapaš poslove, majku li ti popašnu‼ Čekaj da ti otac za ovo čuje…”
I čuo je, mater se potrudila; a kada je čuo, potrudio se da moju dreku čuje cijela kasaba. I čula je.
Sjeli smo na slobodan dio mindera, a kahvedžijin šegrt nam je odmah prišao noseći na mašicama žeravicu tek skinutu sa mangale. Naručujući sokove od smreke, pripalio sam čibuk i osmotrio šaroliko društvo u Džamliji. Isti ljudi, u istim pozama, istim su sugovornicima, istim glasom i gestama, pričali iste šale, išaretili istim pogledima, pa se na isti način smijali. Sve je bilo isto, onako kako sam pri odlasku ostavio – jedino se rakija otvoreno pila.
Nevjerovatno je da se u kasabi od jedva sedam hiljada glava, u kojoj se šeširi miješaju sa fesovima i šnale od slonovače sa šamijama, a koja se neumorno opire bilo kakvim novinama, našlo toliko čudaka i osobenjaka.
“Šta kažu doktori?”
“Malo je ovdje doktora, još ih je manje s mozgom. Kažu da je okopnio…”
“I on…? Ih, i to mi je neka dijagnoza… Trebali su mi ranije javiti, otac je još mlad… Možda se nešto moglo i uraditi… Znači, nema mu pomoći?”
“Ne. Digao je ruke od života. Umorio se, kaže. Smrt buja i zrije sa svakim od nas, razlikujemo se samo po tome kako je pustimo kraju. Koliko se opiremo. A vi se opirete, prkosite joj, Balkanci se naročito opiru. Zato mi je i čudno za njega, onakvog, da se prepustio. Interesantno je vidjeti vas južnjake, Balkance pogotovo, kako tugujete i žalite umrle. Tako ste strastveni. Čak i kada vam umrli nije bio drag, kada ste ga čak i mrzili. Žene čupaju kose, vrište i nariču, zazivaju imena i svece, crninu nose godinama… S druge strane, muškarci piju, oblokavaju se, zalijevaju se rakijom, zalijevaju i grob, smiju se, pa psuju, a nerijetko se i pobiju… tuguje se danima, u agoniji… ili nasladi, ne znam. Gubitak se može namirisati na kilometar. Kod nas, glavno je pitanje kome ide nakit i imovina.”
“Nije mi to neka utjeha… Periferija je ovo, cijeli Balkan, kasaba do kasabe… tek smo se odvojili od vuka, još u nama vlada zakon čopora. A otac je otac… ma kakav bio.”
“Zenica je uvijek između dva stanja, uvijek negdje između ‘dobro je da nije gore’ i ‘šteta što nije bolje’, zarobljena između uspomena i nadanja… voz na dva kolosijeka. A to je dobro. Prednost.” Odjednom je jedan “došljo” branio mjesto gdje sam rođen. Imao je pravo, dovoljno dugo nas je gledao iznutra. “Ali hrabri ste, to vam moram priznati. Bez kalkuliranja, suzdržanosti, u svemu ste prvi: za radit’ i za zapjevat’, za bunit se, za pobit se, pa i za ratovat’… samo se propuha i promaje bojite kao gujavice, osjetite ih i kroz ključaonicu. To je tako… neobična igra grubosti i prefinjenosti…”
Danima sam mogao govoriti o problemima kasabe koja je tek prije dvije godine dobila električnu rasvjetu. Pitah se, da li su to ovi ljudi uopće primjetili? Kada smo ispili slatke sirupe, došlo je vrijeme da se suočim sa gorčinom roditeljskog pogleda.
Avlija je bila pusta. Samrtni mir se širio cijelim sokakom. Čak se i svjetlost povinovala nestajanjima i bila je tiha, prigušena. Suton, svjetlost smrti. Ulazna vrata su bila samo pritvorena. Ušao sam bojažljivo i nesigurno, a Arpad me je slijedio skidajući šešir i saginjući se. Bio je ona vrsta previsokih ljudi, “štrkljavi” kako bi reci otac, što se, ma koliko da je dovratak visok, refleksno saginju svaki put kada ulaze na vrata.
Mati je sjedjela sklupčana na podu pored peći. Potpuno sijeda. Starica. Gotovo je i ne primjetih. Na ulici bih sigurno prošao pokraj ne. Ne bih je ni poznao. Nije me ni pogledala.
“Otac ti je u sobi”, rekla je odsutno. Red hitnosti, ma kolike da su bile razmjerice između oca i mene, još je bio u korist muškaraca.
“Mati, želim i tebe da vidim.”
“Ovdje si radi oca.”
Okrenula se, kratko me osmotrila, klimnula, pa opet odvratila pogled:
“Eto, vidio si me… Idi sad vidi oca. U sobi je. Umire.”
Izostalo je sve ono što bi se od susreta roditelja i djeteta, majke i sina, ma kakav njihov rastanak bio, nakon deset godina izbivanja, očekivalo.
Otac je ležao u mraku. Sklopljenih očiju, ćamio je kao gudavac. Raspadanje je mirisalo intenzivno poput vrele pogače tek izvađene iz peći. Upalih obraza, smršao do neprepoznatljivosti, “okopnio”, perjanicom pokriven do vrata – činilo se kao da je postelja prazna. Ni traga od mog oca, od onog Oca!, Heeej Oca‼, od autoriteta kojeg sam se bojao, od koga sam se opirao, sirove snage protiv koje sam se borio, koja me je izgradila. Tu je ležao “neko”, mater je tvrdila da je “to” moj otac. Teško disanje je bilo ispresijecano otkucajima velikog zidnog sata, mehaničkog, Arpadovog poklona, jedine “novotarije” koju je otac dozvolio da se unese u kuću.
“Arpade… drugaru, ti li si…”, sipljivo je zavapio.
“Oče, ja sam…”
Osjetih blagi trzaj, naelektrisanje.
Otvorio je oči:
“Ah…”
Izvukao je ruku ispod pokrivača. Snage za stisak nije bilo.
“Narastao si… Kako je u Sarajevu? Snašao si se…”, pitao je sklapajući oči.
“Jesam. Gužva kao i inače… Dolazi nam nadvojvoda i prijestolonasljednik Franc Ferdinand. Dolazi sa ženom mu Sofijom. Grad je živnuo. Sve je okićeno, ljudi su veseli. Sprema se svečanost, veliki doček…”, brbljao sam besmislice, pasioniran, neumorno kaneći ugušiti svaki mogući krik neprijatne tišine.
“Znači, sve je isto…”
“Da.”
Zidni sat je premjeravao očev život. Kantar prolaznosti je nepogrešivo sjeckao vrijeme.
“…još se zamajavate glupostima.”
Ponovo je dobio bitku.
Onda osjetih stisak njegove šake:
“Slušaj me sad mazdrpane, ma kakve da su ti skitnje pod nogama, ovaj hâtur ima da mi istjeraš kod one ti zvrndave matere. Nek’ se okane bostana, nek’ pređe na ‘šenicu. Lakše će spavati. Spavat će… Lakše je to za sâmo žensko. Na jesen plati radnike i rahat. Treba ići u korak sa svijetom… sa vaktom… dolaze mašine… bit će lakše… bit će joj lakše… a i svi se više vole najest hljeba nego bostana… bostan samo nadima i propiša…”
Dok mi je u amanet ostavljao svoj “hâtur”, sjetih se odgovora kojeg je dao kada je Arpad primjetio da se u Bosni jede previše hljeba: “Znaš, hljeb jedemo da se najedemo, a ostalo jedemo da nam nije svaki ručak isti.”
Klimnuo sam.
Puštajući mi ruku, zakrenuo se zidu. Razgovor je bio završen. Cijela kuća je učas postala vlažna i ljepljiva. Kao živo blato. Imao sam bezbroj pitanja, plavila su me nemilosrdno, tonuo sam, ali sam ipak izašao iz sobe.
Mater i Arpad su bili tamo gdje sam ih ostavio.
“Gdje su sestre?”
“Udale se po selima… o svom se jadu jadnice zabavile. Dvije se bore sa bekrijama i batinama, dvije sa po četvero djece.”
“Navraćaju li?”
Nije odgovorila.
“A kumovi?”
“Ah, kumovi k’o kumovi, pola ih pomrlo, uglavnom ono što je valjalo, a pola ih se razbježalo čim ti je otac dotjerao cara do duvara.”
“Od čega bježe? Kao da su se kuge poplašili?”
“Jok! Kažu, gore u Jevropi se zakuhalo”, pokazivala je prstom u nebo. “Čak i Židovi bježe južnije.”
Ustala je i provirila u očevu sobu, nešto rekla kroz odškrinuta vrata. Ponovila. Ponovila još jednom, a onda ušla i zatvorila vrata.
Kada je izašla, mirno je rekla:
“Dobro je. Stigao si na vrijeme. Nema više našeg oca.”
Zagrlio sam je. Njoj je zagrljaj više trebao. Značio.
“Neka”, odgovorila je. “Trebalo bi kupiti svijeće. Za bdijenje.”
Iz očeve sam sobe mogao čuti kucanje zidnog sata. Zaglušujuće glasno.
U kući punoj gostiju, koji su prolazili izražavajući nam saučešće, noć se spustila vrlo brzo. Na bdijenju sam ostao sâm vrlo rano. Arpad je otišao hinjeći starost, a odmah za njim i mater. Nije se potrudila dati ikakav razlog. Nakon četrdesetak godina braka sa tersom od mog oca, jedna noć više–manje joj ništa nije značila. Po mom mišljenju, imali su dobar brak: ne samo da su se uspješno trpjeli, nego su se i vješto klonili jedno drugoga. Bdijenje je namijenila isključivo meni, da se “izmirimo”. Posljednji kontakt koji sam sa njim imao, pamtim, desio se 1906. godine. U koverti se nalazio samo novinski članak pod naslovom “Krvavi dani u Zenici”, a govorio je o tome kako su na prvomajskim demonstracijama austro–ugarski žandari ubili četiri naša čovjeka, štrajkača, te za taj čin bili novčano nagrađeni i odlikovani Srebrenim krstom. Na margini ispod teksta, velikim štampanim slovima, otac je dopisao: “Evo šta nam ovi tvoji rade‼”. Mene je, oduvijek, krivio za sve.
Jedne godine, moglo mi je biti dvanaest, otac je, jer nije mogao ostaviti posao na njivi, poslao mater do Mostara da kupi nove mladice bostana. Mater je, “zvrndava” kakva jest, imala nesreću da posao sklapa sa isto tako “zvrndavom” ženom trgovca rasadima. Velevažna “Turkinja” od moje matere, od još velevažnije “Bečanke”, trgovčeve žene, tražila je “bóssstan”, otvoreno iskazujući prezir prema svemu novom i drugačijem. Za kaznu su, na našim poljima “bóssstana”, nekoliko mjeseci kasnije, rodile tikve, “stámmmbolke”. Od tada joj je bilo dozvoljeno jedino da bostan zalijeva, ali isključivo noću (“Da mladice bostana ne ofuri sunce!”) i bez fenjera (“Samo nam još fali da sve ovo zapališ, pa da svi fino idemo u lijepu materinu‼”). Ovim poprilično jednostavnim trikom, materi je bio ukinut svaki ulazak u polja, a ja sam bio kriv što nisam dovoljno uzrastao za “muške” poslove.
Ali eto, njegovim zadnjim “hâturom”, doživio sam da obavim i jedan “muški” posao: da se riješim bostana, zauvijek. O tome bih mogao pisati… o tome ću i pisati: o bostanu, o stvarima koje nestaju, koje jede sveopća industrijalizacija. Ovim ljudima, što istovremeno odbijaju svaku novinu i zaboravljaju sve vezano za zemlju po kojoj hodaju, potreban je neko da im sačuva uspomene. Pa i stvori sjećanja. Da ih veže za prostor i vrijeme. Makar i prisilno.
Međaši: huk sove i kukurikanje pijetla; te nagomilane praznine popunjene otkucajima mehaničkog sata.
Nemirne misli bdijenja bile su obasjane treperavom svjetlošću titravog plamena svijeće. Noć mi je prošla brzo, naredni dani su ostali u mraku. Jesmo li se “izmirili”?
Oca smo sahranili na dan kada je prijestolonasljednik sa ženom paradirao sarajevskim ulicama.
Dva dana kasnije, sjedajući na voz, u rukama sam držao telegram od urednika:
“F.Ferdinand ubijen. Objavljen rat. Povratak. Hitno.”
Jutro je bilo mrklo i hladno. Zrakom se širio kiselkast industrijski miris ostavljajući na nebu otrovnu ružičasto–zelenkastu boju.
Slušajući zaglušujuće klaparanje točkova o tračnice, dok se vidokrug iza mene sijenčio pepeljastim dimom zahuktale vozne mašine, zauvijek sam napustio polja lubenica.
K R A J
(Zenica, septembar 2017.)
6,638 total views, 2 views today
