SAFIJA VEHABOVIĆ- DRVO LJUDI SLOMLJENOG SRCA

(Poezija iz zbirke Sapfini magijski harfovi, prvonagrađene na Ratkovićevim večerima poezije 2015.)

 

 

FIKCIJA

 

Gospodine Gvin, ti ljudi su zaboravili na smijeh,
lica su im zašivena i bačena u misaoni logor.
Ipak, genije ne stoji pred vratima.
Tog jutra, povela sam ga u šumu
i nije čuo
lagano izdisanje osakaćene vrbe,
niti vidio Medejinu kočiju u oblaku.
Gluhi slijepac je imao najljepša usta,
iz kojih su prštale priče,
poput raspuklih bobica nara.
Razdvojila sam usnice
i sažvakala posljednju,
Priču.
Ovoga puta neću gutati
Ništavilo.

 

 

DRVO LJUDI SLOMLJENOG SRCA

 

Kada smo se zadesili u jednom selu u Gvatemali,
u ruku si mi ćušnuo poetski začin.
Zvala sam se prosvijetljenom,
jer sam postala jednom od priležnica
Suncolikog gospodara.
Bili smo posljednji ljudi na Zemlji,
koji su koristili majanski kalendar
i vjerovali u ljubav.
Nakon nekog vremena,
lice šamana,
prestalo je sjajit,
a travka izlječenja izgubila se
u jednoj od pjesama.
Pridružujem se nekolicini seljana
i odlazim do Drveta ljudi slomljenog srca.
Na papirić ispisujem pjesmu o prapočetku,
vežem je za granu i molim
za iscjeljenje.

 

 

UMJETNOST EPILEPSIJE

 

U vrijeme opsade, Niyaz je razmišljala o estetici buke.
Topovi, meci, grmljavine, jauci,
sve skupljeno u jedan pulsirajući trenutak.
Onaj ružičasti hram povezali su kozijom dlakom i ljuskom jajeta,
u historiji beščašća bio je najizdržljivija utvrda.

Kada ti, kraljevski zapucaš trepavicama,
ja ti vidim samo leđa, baš kao i svaki put kada si napustio prostor
četvrte dimenzije.
Između četiri minareta, sunce se kotrljalo u ponor,
čovječanstvo je svog boga svakodnevno razapinjalo,
a nebo postalo enciklopedija zalutalih.
Moj krik skriven je od mene same.
On opstoji u dubini utrobe i proizvodi nove
halucinacije,
drhtaje
i jauke.

 

 

KAFKINO KLATNO

 

Klatno mog postojanja, njihalo je
Kafku u bešici.
U noći, kada su ribe padale s neba,
mi smo ležali u toplom domu,
ne znajući za vječnu putanju oblaka.
Ograničeni na četiri sigurna zida,
zataškivali smo beskonačnost.
Rasklopila sam kišobran i ponudila ti skrovište,
očima stranca ukazao si mi na metastazu beznađa.

 

 

MASAI

 

Zalutala sam u bolnički hodnik pun jadnika,
sasvim identičan onom unutarnjem.
Masai, uzviknuh i zagrlih divljinu.
Mijene su se odražavale u njegovom kaputu.
Danas je bio čist, kao hutba o kojoj je zborio.
Onomad na snijegu, iz kape je izvukao priču.
Disali smo istim slovima.
Taj čovjek, desetljećima dalek,
sa potpeticama za vratom
bio je moja druga polovica;
Srodnik po daljini.

 

 

NEKROPOLA LJUBAVI

 

Te zime stenjali smo poput ledenjaka s obližnjeg brda
i rađali svoju povijest.
Ja se sjećam svakog detalja;
prigušenih Tadićevih melodija,
poezije između ponora i strasti,
grobova koji su kao tumori nicali
na mjestu prvih jecaja,
tvoje napetosti i moje zaigranosti.

Pitala sam te:
Koliko traje ljubav?
Rekao si:
vječno
svaka se “na kraju” parkira među zvijezdama.
Kada nam je Prometej ponudio upaljač,
spirale dima pale su u zagrljaj.
Ti si moje drago biće,
ali ljubav u punom kapacitetu
ne smijem si dozvolit.
Iz posljednje ladice izvlačim Rota,
i smještam ga u nekropolu ljubavi.

 

 

 

 6,603 total views,  2 views today

Komentariši