tetralogija mog vjerovanja – 2. MOJ SUSRET S BOGOM
Zbilo se to u ljeto 1981. godine. Mjesec august. Da, dobro se sjećam. Ivan je još bio beba, supruga me je trebala uz sebe i sina, a ja sam, pored svega, odlučio da održim zadatu riječ, ostavim ih i krenem s mamom na put. Naime, još prije nego se on i začeo, ja sam sebi rekao, a majci obećao, da ću je, kada mi Borjana podari potomka, kći ili sina, svejedno, odvesti na sveto mjesto koje bi ona najviše željela posjetiti. Obećao sam da ću joj to učiniti još prije negoli prinova napuni godinu i prohoda.
Zamišljao sam da će mati htjeti ići u Sinj, u Gospino svetište ili da će zaželjeti hodočastiti do Jajca, put crkve sv. Ive u Podmilačju. Mislio sam – bit će to tu negdje. No kada sam je jednog dana, onako iznenada, upitao gdje bi ona željela da pođe, koje sveto mjesto da vidi, ako bi joj se za to ukazala prilika, odgovorila je u trenu i bez ikakve dvojbe, spremno kao da je o tome godinama promišljala, da bi željela otići u Rim.
“Rim je jedino mjesto koje bih voljela za života vidjeti, Vatikan i crkvu sv. Petra! Time bi bili ispunjeni svi moji snovi o putovanjima, to bi bilo kao da bih se zaputila u Gospodnje dvore, u njegove najljepše vrtove”, pojasni mi sva usplahirena i u zanosu. Šta mi je drugo preostalo nego da joj obećam da će tako biti.
Tog augustovskog dana, rano ujutro, krenusmo iz Sarajeva put mora. Pošli smo automobilom, nova Zastava 101, tamnoplava. Moj prvi auto. I sad se sjećam registarskih tablica: SA 212 – 644. Išli smo ka Splitu, gdje stigosmo u rano popodne. Auto ostavismo na parkingu hotela Marjan, nakratko obiđosmo Dioklecijanov grad i, s prvim sumrakom, ukrcasmo se na trajekt za Italiju. Nakon što je brod cijelu noć brazdao po talasima, stigosmo u Peskaru, prelijepi gradić na zapadnoj obali Jadrana. Proveli smo tu jedan dan i prespavali u malom hotelu na rivi. Uživali smo šetajući po lijepom vremenu, razgledajući grad, odmarajući u restoranima i kafanicama. Na prvi pogled opuštena, mama je u suštini bila nervozna, nestrpljiva. Kao da se plašila susreta s gorostasom Rimom i dugo snivanim snom. Ne baš naspavani, sljedeće jutro krenusmo vozom put Vječnog grada.
Ta tri dana u prijestolnici svjetske kulturne baštine, a bastionu i izlogu moćne Katoličke crkve, ostat će godinama u mome pamćenju, u majčinom cijeli njen život, sve do smrti. Tačno tako. Do smrti je običavala da pregleda fotografije koje smo napravili za tog našeg putovanja i da lista turističke brošure pokupljene u Vatikanskom muzeju, Petrovoj bazilici, Sikstinskoj kapeli. Ona je tako u Rim hodočastila skoro pa redovno, obično u predvečerja, sjedeći u kuhinji, na otomanu u svom sarajevskom stanu i strasno pušeći omiljenu joj Drinu.
O maminom doživljaju Rima i svetih rimskih mjesta napisat ću kasnije još par redaka. Sada želim ispričati nešto drugo. Želim iznijeti svoje impresije koje sam stekao tokom te prve posjete drevnom gradu na Tibru, želim ispovjediti se o najneobičnijem susretu kojeg sam do tada imao. Želim ispričati o svome susretu s Bogom.
*******
Bilo je to u Sikstinskoj kapeli. Ulazimo mati i ja u to svetište umjetnosti, stotine ljudi se tiska po velikoj dvorani oslikanoj na svakom njenom pedlju. Michelangelo, taj genije kičice, prisutan je posvuda. Podignem glavu, kad Michelangelovo djelo i na plafonu kojeg je, prema predanju, oslikao kroz dugih sedam godina rada, a sve ležeći na visećoj skeli, na leđima, u jednom položaju. U sredini velike svodne freske koja lebdi nad našim glavama stoji On. Ne, nije Michelangelo, već Bog, naš Bog, glavom i bradom.
Pogledah malo bolje i prepadoh se. Neki mišićav starac, bradat, ozbiljnog lica, ljut, gotovo gnjevan stoji i prijeti nam. Prepadoh se i razočarah u isti mah. Ako je Bog već morao postojati – za druge, dakako, jer ja sam u ta doba bio ateista – trebao je izgledati drugačije. Po meni, najradije kao veseljak, neko ko zrači radost i toplinu. Intimno sam Ga zamišljao kao šarenu dugu ili plameno-crveno nebo pri ljetnom zalasku sunca, zamišljao ga kao nešto toplo, što māmi osmijeh na licu i grije srce.
Razočarah se u velikana kičice i pomislih: taj Michelangelo je bio ili slijep ili krajnje nepošten, a možda i oboje. Slijep da nije mogao vidjeti kako ništa hladno, namrgođeno i strašeće nije moglo doći u obzir da postane stvoritelj te čarobne harmonije, tog toplog sklada, te ljepote koja se prirodom zove. Bio je nepošten ako je mogao pristati da Boga oslika onako kako su željeli tadašnji crkveni autoriteti na čijoj je platnoj listi bio: da Ga predstavi kako unosi strah u ljude, plaši ih i čini pokornim. “Ja takvog Boga neću. To nije moj Bog. To moj Bog nikada neće biti” – izustih u jednom dahu. Pa brzo spustih pogled s tog jezivog stropa i požurih da izađem van. Gotovo istrčah iz kapele.
Dugo poslije toga sam se vraćao Michelangelu. Godinama sam pokušavao da odgonetnem razlog zašto Boga prikaza onako ljutog i strašećeg, nikako drugačije. Mučilo me posebno zašto je taj slikar nad slikarima baš čovjeka izabrao da nam pokaže Boga. Ako je htio da nas plaši i time upokorava po nalogu njegove crkve mogao je izabrati i nešto strašnije i efektnije – recimo jednookog Kiklopa, rogatog Minotaura, šestoglavu Scilu. Nešto nalik na opakog vatrenog zmaja. Ali ne! To se Michelangelu nije moglo potkrasti, shvatih odnedavno. On je tačno znao šta radi, on, taj pokvarenjak do srži. On nije samo podilazio crkvenim velikodostojnicima već i običnim ljudima i njihovim slabostima. Posebno onoj da vole sebe, da su zaljubljeni u svoj lik, zagledani u sebe, baš kao Narcis nagnut nad vodom jezera u kojem se utopio.
Michelangelo je znao da mi ljudi nismo htjeli i nećemo da sagledamo ko je Bog, kakav je i šta ga krasi. Znao je da se toga plašimo jer bismo se suočili s našom imperfektnom prirodom, zlim karakterom. Lakše nam je bilo da narcisoidno i nadasve arogantno zaključimo da, ako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, trebamo samo uzeti ogledalo da otkrijemo kakve sličnosti između Njega i nas ima. I onda smo Ga ugledali gledajući u sebe: vidjeli ga kao mudru osobu (tà, ko od nas ne misli o sebi da je dovoljno mudar), muškarca (i danas se tek rijetki usude pomisliti da je Bog ženskog roda), bijelca (svi vladari ovog svijeta su tada bili bijeli, vladar onog je mogao biti samo još bjelji) koji, dakako, ima oči, ima uši, nos, ruke, noge. Samo Ga još nismo secirali da pokažemo kako ima jetru i želudac ovaj naš ljudski, da ima i naš genetski kod, našu DNA. I počeli Ga oslikavati sebi i drugima držeći ispred sebe, a pored štafelaja, ogledalo.
Zaslijepljeni i zaokupljeni sami sobom nismo se ni trudili da skrenemo pogled sa sebe i pokušamo spoznati kako Bog stvarno izgleda. Slikali smo Njega gledajući u sebe, umjesto da gledamo u Boga i pokušamo odgonetnuti ko je On, šta je to namjeravao stvoriti kada nas je po sopstvenom liku pravio. Kakve nas je želio imati.
A On sam jasno kaže kako izgleda i kako treba da Ga vidimo. “Bog je ljubav”, poručuje nam se u Knjizi nad knjigama. On svaki dan suncem daruje i vuka i jagnje, kišu šalje dobrima i zlima. Takva nesebična i neuslovljena ljubav je Njegova suština, najbitnije mu svojstvo bez kojeg Bog ne bi bio ono što jeste. To je jedini Njegov lik, image u kojem nam se Bog pokazuje. I nas je stvarao takve, prema sebi i sopstvenu izgledu – da budemo isti kao On. Da volimo sve ljude, našu braću na Zemlji, da im činimo dobro, da im praštamo, zaboravljamo, dajemo i darujemo. Takve nas je Bog želio imati. Ali mi, sebični i arogantni kakvi jesmo, ne htjedosmo to postati. Bar do sada i za sada. Da li ćemo sutra to uspjeti, ne znam. Samo znam, ako budemo previše i predugo gledali u sebe, da ćemo se utopiti. To nam poručuje stara priča o antičkom ljepotanu po kojem je jedan prekrasni mirisni cvijet dobio ime.
*******
U Rimu sam bio još jednom, ne tako davno. Putovali smo supruga i ja, iz Dublina, gdje smo tada oboje živjeli. Pridružila nam se Iris, jedna od naših dviju kćeri. Bio je januar, uzela je par dana slobodno od studija.
Sjećam se, bilo je toplo i izuzetno ugodno vrijeme, neobično čak i za Rim u to doba godine. Bio je sunčan dan, šetali smo po trgu sv. Petra, zagledali lica prolaznika, uglavnom turista iz Filipina, Japana i tog dalekog svijeta. Kad odjednom poznat mi i drag lik! Znate koga sam vidio? ……. Kod fontane, zdesna obelisku što se uzdiže posred trga, u tankoj tirkizno-plavoj haljini kratkih rukava, u ljetnim sandalama i s povelikom kožnom tašnom ispod pazuha stoji ona – moja mama. Baš kao na fotografiji koju sam bio napravio jednog vrelog augustovskog dana prije tridesetak godina, a pronašao tek nedavno u njenom stanu u Sarajevu, kada sam joj dolazio na sahranu. Meni dođe nekako toplo oko srca. Drago mi da sam je sreo. I nije me napuštala sve vrijeme što smo ga supruga, kći i ja proveli u Rimu, šetajući po mjestima koje smo ja i mati nekoć već vidjeli. U meni se ta toplina razlijegala srcem svih naših preostalih rimskih dana.
Danas jedva čekam da ponovo krenem put Rima. Ne zbog još jednog susreta s onim strašnim Bogom, već zbog drage mi božice, moje mame.
*******
Odskoro mi se Michelangelo ponovo vrzma po glavi. Često pomislim da on možda i nije bio kratkovidan, a ni kvaran. Nego da je bio veoma oštrouman, pametan i mudar. Bio genijalan um, jednako kao i slikar. Mračnim Bogom, kakvog je naslikao, majstorski, da se razumijemo, želio se cinično nasmijati mračnoj crkvi tog doba. Ismijavao joj se na način da taj njegov jezivi kikot odzvanja i danas u kapeli gdje sjedi namrgođeni Bog, pa ljudi začepljuju uši rukama i prestrašeni trče van.
Ne, ne bježe oni iz kapele Sikstinske, tu su zbog Michelangela, već iz svih drugih kapela, crkava, džamija, hramova i bogomolja u kojima stanuje gnjevni i prijeteći nam Bog.
7,799 total views, 1 views today
