Alma Muharemović – Malohodžić
RUKE
Mrzila je svoje ruke. Mrzila je djevojke koje su dolazile zbog njenih ruku. Mrzila je snishodljive majke koje su joj dovodile kćeri…
Mrzila je svoje ruke, osobito krupne šake sa smežuranom kožom išaranom ispucalim kapilarima. Poput zmija na suncu lijeno su raspoređeni po dlanovima željnim topline i neke kvalitetnije kreme. Kad bi se zagledala u njih vidjela je nesuđene staze za stope koje je uništila. Duboki ožiljci postali su stanovnici u koje često sa strahom i snebivanjem gledaju oni koji ih vide prvi put. Iskrivljeni prsti sa čudno raspoređenim mrtvim mesom na zglobovima otežavaju savijanje. Zbog toga se često povrijedi. Tako nastaju ožiljci kao svjedoci crne istine . Iako bez škole i znanja mogla je ispričati priču o svakom kako je, zbog koga, čega nastao. Kratki, izgriženi nokti nisu mogli izrasti. Grabila je svaku priliku da ih gricka. Najčešće je to bilo dok ne okusi slankastu krv i bol. Jedino bi ih bol umirio jer već odavno drhte. Kad god uzme vrbov prut u njih. Opomena su joj da prestane sa nečasnim poslom i pokaje se, ali nekad je pokajanje slabije od nužde.
Mrzila je djevojke koje su dolazile zbog njenih ruku. Drhte i djevojačke noge dok ih nježno razmiče kako bi približila nekad djevičanski otvor bliže sebi, izvukla maternicu i probola nutrinu. Ubila plod. Čarkala je po mekom tkivu kao što neko žaračem čarka po pepelu, brzo, oštro i stisnutih zuba u zamrznutom, neumoljivom pogledu. Jedina je razlika bila u tome što je njen pepeo imao dušu. Redovno je zapljusnula bjelina bedara koja nikad nisu osjetila toplinu sunčeve svjetlosti, ali zato jesu toplinu tvrdog, muškog uda.
Mrzila je majke koje su lažno skromnim pogledom blagosiljale njenu spretnost i znanje. Hvalile su njene zlatne i krvave ruke. Prijetvornost je mogla namirisati u zraku poput lovačkog psa koji vreba lovinu. Najprije se ukazivala na usnama razvučenim u plastično-srdačan osmijeh. Trebala je silna snaga da se od odbojnosti i gadljivosti nacrta nešto slično osmjehu. Iznad njega škiljile su oči najčešće oborene i prikrivene velom od trepavica. Jedine iskrene bile su suze olakšanja nakon završenog posla .
Nije to željela raditi. Nije vjerovala da se to godinama radilo, pogotovo u sirotinjskim kućama sve dok i nju nužda nije natjerala. Petero djece, a muž danima bez posla. Već odavno otupio od alkohola zaboravljao je na porodicu koja je trebala oca da se brine o njima, čuva, nahrani. Zaboravljao je i na ženu koja ga molila da se trzne jer su djeca gladna. Stalnim opijanjem će se ubiti. Nisu do njega dopirale suze, molbe, prijetnje. Znao je udariti rukom preko usta koja su se začuđeno iskrivila i zadrhtala, a nakon toga ušutila. Jedino bi se sjetio da ima bračnu družicu u noćima kada je posebno gorio od alkohola i lažne strasti. Privukao bi je sebi i brzo zadovoljio životinjski nagon istresavši u nju svu snagu i volju zaboravivši da je nekoliko sati prije mrzio i ignorisao molbe jer je imala pravo.
Kada je osjetila prvu jutarnju mučninu znala je da je ponovo trudna. Ovo će biti šesti put, ako ne računa ona dva spontana pobačaja prije tri godine. Gladna su joj i ova djeca jer je nedostatno ono što donese čisteći bogatije kuće. Sinoć su svi legli bez večere. I noć prije. Iskreno, nije se mogla sjetiti kad su posljednji put pošteno jeli. Djeca su zaboravila maštati o slasticama koje će jesti onda kad otac ode u selo da radi ili majka donese bogataške ostatke predobre za stoku, preloše za sluge, dovoljno dobre za njih.
Odlučila je da ne rodi. Ne više. Ona će se pobrinuti da tako bude. Bila je djevojka kad je kradom slušala starije žene kako su to one činile i bez imalo dvojbe odlučila uraditi isto. Morala je samo pronaći dobar vrbov prut, naoštriti ga i dobro napipati maternicu. Kad je probode i plod se otkine njene muke će nestati.
Rano se probudila. Svjedočila je kako se dan lijeno odvaja od noći. Sunce je sramežljivo pravilo prve nejake sjene dok je silazila prema rijeci. Kraj vode vrbe su bile najljepše. Lišće, pod prvim sunčevim zrakama , bogato je svjetlucalo. Prelivale su se rumene i žute nijanse, bljeskala voda. Na drugoj obali ugledala je srnu. Bezbrižno je pasla dok je lane veselo trčkaralo oko njenih nogu. Kako je sve u prirodi jednostavnije i čišće, mislila je. Išla je od vrbe do vrbe. Nekoliko puta se spotakla približivši se previše vodi i pokvasila rubove duge, žoržetne suknje. Šare na njoj davno su se isprale. Dugo je birala dovoljno dobar prut. Nije znala kakav da uzme: deblji ili tanji, manji ili veći. Zar postoji neki dovoljno dobar? Kući se vratila sa manjim snopom i počela ih oštriti. Tada su joj se ruke prvi put zatresle. Bilo je to od straha, neizvjesnosti i neznanja. Ma koliko se bojala onog što namjerava još više se bojala šta će biti ako to ne učini. Umorna je od gladnih pogleda, porođajnih muka, one krvi koja lipti iz nje, nervoznog plača , a nema nikoga da joj pomogne. Grozila se pogleda u kojima je čitala osudu zbog svog stanja jer se nije čuvala i odbijanje da joj daju bilo kakav posao. Nije prosila. Željela je pošteno raditi, zaraditi, ali u takvom stanju nije mogla.
Prstima je prelazila po oštricama koje je napravila starim kuhinjskim nožem. Da li su dovoljno oštre? Ili ne treba baš ovako, ovoliko? Pitanje za pitanjem, poput đerdana, nizalo se u mislima. Imala je samo pitanja bez odgovora. Nije slutila da će ih godinama biti samo više.
Povukla se u obližnje kukuruzište . Oštro lišće zatvaralo je stazu i činilo se kao da je pokušava zaustaviti da ne čini glupost. Nije se zaštitila i izbjegla šibanje po licu. Prijalo joj je kažnjavanje. Pustila je da joj ono bude prvi sudija. Od straha nije mogla pomjeriti ruke s pripremljenim oštricama. Usta su joj se osušila. Grizla je crvene, ispucale usne zatomljujući jauk koji se spremao da prokine. Čvrsto, skoro do boli, stiskala je oči, vjerujući da ono što nisi vidio, nisi ni uradio. Mislila je da će je ugušiti zli naum zbog kojeg se klečeći krila u klasju.
U jednom trenutku začula je muža kako je pijano doziva :
-Senija, Senijaaa, matora ludačo gdje si sad?
Nesvjesna šta čini samo probode nutrinu . Ugleda krv među nogama. Oštrice padoše kraj nje. Krvave. Sluzave. Sad joj se učiniše bezazlene. Nije se trebala toliko truditi oko njih. Obuze je, uprkos boli, nekakav sladak umor. Zatvori oči i leže. Učinila je to. Napravila je strašan, neoprostiv grijeh, ali i spasila djecu od gladi. Sad će opet moći raditi po kućama. Biće barem hljeba ako ničeg drugog.
A onda se sve otelo kontroli. Ispričala je to, vjerovatno da olakša savjest koja je nije puštala na miru, jednoj od žena kod koje je radila. A ona drugoj. Tada su počele diskretne molbe, pozivi da spasi i njihove neudane kćeri. Naslušala se mnogobrojnih prijetnji kako nikad više za nju neće biti posla, ako im sad u ovoj, ovako velikoj nevolji, ne pomogne. Neka ona, jednom za promjenu, pomisli na njihov život. Platit će joj dobro. Tako je počela.
Jedna po jedna djevojka dolazila bi u njene ruke. Ruke koje drhte. Znala je sada odabrati dobar, oštar prut. Znala je gdje treba ubosti i kako. Samo dva puta je pogriješila, ali niko je nije krivio. Djevojke su se previše trznule i iskrvarile. Stomak im je bio pun krvi. Posebno se sjećala prve djevojke. Kada je pokušala da joj namjesti maternicu, ona je jednostavno bila iskidana. Tkivo koje je, primijetila je, imalo nježnost svile razdvajalo se… Prsti su joj kroz njenu utrobu prolazili kao kroz želatin. Majke su progutale osudu. Lakše su oplakale smrt nego sramotu. Mnoge su ostale bez poroda. Bila je to cijena grijeha.
Mrzila je to što čini. I djevojke zbog kojih to čini. I majke jer dovode…
Već godinama sluša opravdanja. Obavezna su uvertira u problem. Momak je obećao uzeti, ali nije. Prevario je, a ona se malo zanijela. Njegovi ne daju da se uzmu. Potajno je željela da čuje drugačiju, originalniju priču zbog koje neće osjećati krivicu nego olakšanje .Zato je počela kradom promatrati omladinu na komšijskim sijelima kroz gustu ogradu s puta. Djevojke su bile zanosne u novim , gusto nabranim dimijama i stegnutim jelecima ispod kojih su pucale bujne grudi prekrivene tankim, bijelim, ručno tkanim košuljama. Njihova igra u kolu bila je poput plesa antilope prije parenja. Sitna igra uz taktove harmonike postaje brža, jača, silnija. Noge u pletenim opancima kao da ne dodiruju zemlju. Smjenjuju se boje dimija, vezova, šara, ispred posmatrača. Jedino oči-žeravice gore i zovu mladiće da ih ugase. A oni, omađijani ljepotom i strašću slijepo ih prate . Nisu znale da su imale nečujnu i nevidljivu sljedbenicu koja je puna prijekora išla za njima i slušala kako se glasno smiju šaputanjima mladića koji su se približavali sve bliže uzavrelim tijelima . Pozivale su na milovanja. Krivila ih je jer su slabe da se odupru i nisu ni pokušavale da se zaustave dok su ih vodili u obližnje sjenike i livade. Tutnjali su joj njihovi uzdasi u glavi, šuškanje sijena i prigušeni, pohotni smijeh uz grlene jecaje u ekstazi. Molila se da čuje „Pusti! Nemoj!“ jer bi joj bilo lakše, ali jedino je bilo: “Dođi. Uzmi .Voli me.“
Tada bi predvidjela za koliko će imati novu mušteriju i kakvu će molbu dobiti.
Majke bi je prvo previše revnosno pozdravile iz avlije, a onda pažljivo grabile priliku da je uhvate nasamo negdje u šumi ili kraj rijeke i zamole da im pomogne.
-Ali ne mogu. Ja to ne radim – pravila se nevješta .
-Senija molim te ko sestru. Ako onaj moj sazna ubit će nas obje. A i stariju će čojk otjerati iz kuće. Ona moja dušmanica povjerovala da će je oženiti. Mlado ludo zanijelo se. Senija ,tako ti djece pomozi mi samo ovaj put. A ja ću njoj batinama istjerati bubice iz glave.
-Ne mogu više. Ruke me izdaju. Nisam mlada ni zdrava.
-De sestro, dobro ću ti platiti…
Popustila je na nagovaranje jer je znala da mora. Niko je više nije zvao da radi bilo šta drugo. Sve avlije bile su zatvorene i strogo čuvane da u njih ne kroči jer se u prisnim sijelima među ženama šaputalo o njenom poslu. Biti javno viđen u njenoj blizini bila je sramota. Uvodile su je na sporedne ulaze, kroz voćnjake ili u sitnim satima otvarale ulazna vrata i skrivale dok ne bude sigurno da uđe i obavi svoje. Tako su ruke bile ujedno njeno prokletstvo i jedini izvor zarade.
Značilo je to da će još jednu noć imati more. Prije ni buka, ni silan umor nisu je sprječavali da zaspi. Sada se silno bojala snova. Oživljavali su najveće strahove koji su duboko potisnuti u podsvijesti isplivali na površinu. Sve ono čemu je oduzimala život vraćalo se noću po svoje. U zadnje vrijeme u san joj je dolazilo isto biće. Teško mu je od neke magličaste bjeline razaznavala oblik, ali bila je sigurna da je to dijete. Nerijetko nije imalo oči i pitalo ju je zašto mu ih je iskopala kad nije nikom ništa skrivilo. Ona se pokušavala opravdati, ali nikad nije imala glasa da nešto kaže u svoju odbranu. Namjeravala je progovoriti, ali sa svakim otvaranjem usta osjećala je kao da se guši u dubokoj vodi. Umjesto da pusti glas njoj je nešto nevidljivo i bolno šikljalo u usta i sprječavalo je da govori. Dijete se približavalo i kao da je pokušavalo praznim dupljama da se nadvije nad nju i uđe joj u dušu. Trzala se i izvijala, uprkos strahu, da zaviri u te duplje jer osjećala je iza njih nečeg ima. Kad bi vidjela šta je u dupljama možda bi shvatila zašto, ali ovako…
Često su je djeca budila jer su čula jeziv krik, krkljanje i cijukanje nekako istovremeno , iz majčinih njedara. Trebalo joj je dugo vremena da se smiri, poslije čega više ne bi zaspala. Samo bi tonula u svoj jad iza kojeg se nalazio čitav niz nerođene, bezimene djece. Poželjela je da može uzeti od muža onu njegovu šljivovicu, utopiti strah i tugu u njoj samo da na trenutak, poput njega, sve zaboravi .
U zadnje vrijeme priviđalo joj se i po danu. Vidjela bi samo bjeličaste sjene od kojih je jedna ličila na zametak sa praznim očnim dupljama. Brzo bi joj promaknula sa strane i pobjegla. Znala je ostaviti sav posao i krenuti za njima. Viđali su je kako luta poljima pognute glave kao da je nešto izgubila. Žurila je, zastajkivala, naglo okretala. Čak je i dozivala i molila da se pokaže pred njom . Nikad ništa nije uhvatila. Na kraju je shvatila da neće jer su zapravo strašne sjene pratile nju, a ona je bila ta koja bježi već godinama.
Poslije sinoćnje more odlučila je da to više neće raditi. Ne mora. Najstariji sin već je pri kraju vojnog roka nakon čega će dobiti posao. Mlađi sinovi ponekad nešto urade u selu. Donesu sitnu nadnicu. Pomažu. Jedino je brine što joj se kćeri ne udaju, čak i ne ašikuju. Drugarica nemaju. Kao da je zbog njenih ruku i njima uskraćena sreća.
Danas je posebno nevozna. Ovo je posljednja djevojka. Nema više obećanja. Čitavo tijelo joj drhti, a ne samo ruke. Sinoć je u snovima dijete krvavim suzama molilo da ga ne ubija. Nije joj ništa zgriješilo. Ovo je prvi put da je vidjela krv umjesto praznih duplji.
Djevojka pred njom nije se pravdala. Šutila je. Nije ni plakala. Noge je sama podigla i raširila. Crvene, zakrvavljene oči kazivale su da je vjerovatno oplakala svu tugu i ljubav.
-Koliko ima?-upita gledajući u stomak.
-Šest.
-Šta šest? Sedmica?
-Ne, mjeseci.
Ona ispusti pribor iz ruku na drveni, voskom uglancani, sto. Otvori vrata da pozove majku. Ova je stajala ispred njih brižljivo zamotana u sivkasto-plavu maramu. Sitni vez poljskog cvijeća na njoj ureza joj se u sjećanje. Negdje ga je ranije vidjela. Smetalo joj je što o tome razmišlja u ovom trenutku. Odmahnu glavom i pokaza na djevojku.
-Ovo neće moći. Previše je . Nisam nikad ovo radila sa ovakvom trudnoćom.
-Izazovi joj pobačaj. Ja ću se pobrinuti za ostalo – zapiska žena. Jedva sam onog mog danas otpravila iz kuće. Sve smo probale da otkine, i teret i trave… sve.
-Može umrijeti.
-Ma nek umre kad nije znala skupiti noge.
Djevojka je očajno pogleda. Borila se protiv sebe, majčinog bijesa. Odjednom prokinu:
-Rekao me oženiti. Čuvao me. Ja sam kriva. On će za sedmicu doći iz vojske. Uzet će me.
-Uzet će te. Ma kako da neće. Kad je još koji uzeo takvu curu? Već kad malo prizdraviš udaji se što dalje kad ne možeš bez muška. De nek žena završi svoj poso, kad je došla. Da joj nismo džaba platili.
-Nemoj Senija draga ubijati ovo dijete! – zavapi djevojka našta je mati ošamari, a ona kao da se trznu od udarca i dobi neku snagu. Prkosno uzviknu:
-Osjetila sam ga. I sanjala sam ga sinoć. Isti je Bego.
Slutnja se rasplinu tijelom.
-Bego? Bego, moj sin.
-Jesam li ti rekla da šutiš?!
Seniji zatitra pred očima. Umalo da ubije nerođeno unuče. Prenu se od pokreta kojeg osjeti i prije nego što ga ugleda. Poznata bjelina poče se spuštati sa tavanice i rasti pred njom. Jedino što je razaznala bile su duplje koje kao da su je htjele progutati. Bile su joj sve bliže i otvarale se. Mračno je. Unutra je čeka tama. Konačno je zavirila unutra. Pala je na oribani neprostrti pod. U tom trenutku prođe joj mislima da su vjerovatno tepih sklonili da se ne zaprlja krvlju.
…………………………………………………………………………………………………………………………………….
Selom se brzo raširila vijest da je Senija iznenada umrla. Jedino nikom nije bilo jasno kako je pri padu probola srce oštrim vrbovim prutom.
6,035 total views, 2 views today
