Tetralogija mog vjerovanja – 3. PAKAO
I danas se sjećam časova helenske filozofije i kulture koje nam je u gimnaziji držao profesor Milanović. Na njima nije bilo gurkanja, šuškanja, slanja ljubavnih pisama i ceduljica ispod stola, igranja “potapanja brodova” ili sličnih đačkih rabota. Na njegovim časovima bili smo smjerni kao sveci. Hipnotisani njegovim ugodnim glasom, slušali smo bogata i nadasve zanimljiva predavanja o životu, ratovanju i mirenju građana Tebe, Sparte i Atene i njima upokorenih gradova antičke Grčke. Učili smo i o njihovom vjerovanju, o bogovima kojima su se klanjali.
Nekoliko interesantnih časova profesor je posvetio teogoniji, rađanju i životu grčkih bogova s obje strane Stiksa, rijeke koja dijeli podzemni svijet pakla od onog gornjeg, rajskog. Zeus gore sa svojima, na Olimpu, a Had dolje, s druge strane Stiksa, bez struje i u mraku. Had, da baš tako se zvao pakao i njegov gospodar kojeg su se nasmrt plašili stari Atenjani, Spartanci i svi oni koji su živjeli između i oko tih dvaju suparničkih gradova. U njemu su carevala podzemna božanstva što su utjerivala strah u kosti, posebno bog smrti Tanatos, onaj u crnom plaštu s crnim ledenim krilima koji je rezao kosu umirućima i odnosio im duše. Tako nam je pripovijedao naš dobri profesor.
Spominjao nam je sijedi profesor i njihovo vjerovanje u podzemne božice Kere koje su ubijale ljude na ratištima i sisale im krv. Među sotonskim božicama bila je i neka Empuza, koja je smrtila nedužne ljude na raskršćima, te Lamija, koja je majkama ubijala djecu u snu. Iz podzemnog mraka su izranjale i Srde, neumoljive božice kletve i osvete.
Žitelji antičkog svijeta samo su nagađali o mukama koje su ih čekale s onu stranu Stiksa, veoma malo su znali o Hadu jer se, baš kao ni iz raja, iz njega niko smrtan nikada vratio nije. Vjerovali su da svi grješnici završe u jednoj od podzemnih rijeka: rijeci plača, rijeci vatre, rijekama jadikovanja i boli, rijeci mržnje ili nekoj drugoj od opasnih ponornica. Tako nam je besjedio umni profesor Sreto, tako nas je pripremao da bismo jednom postali intelektualci širokog profila i svakojakog znanja.
Meni su ove priče o paklu i podzemlju bile zanimljive. Budile su moju maštu i radoznalost, podsjećale me na djetinje dane, kada sam iz očevih usta slušao bajke o strašnim zmajevima i nemanima što su gutali malu neposlušnu djecu, nakon čega bi mi se tata okrenuo licem, napravio veliki mig okom i nasmiješio se, kazujući mi tim gestama da se ne plašim i da je to sve samo izmišljotina. Njegova.
Kasnije, u svojim tridesetim, opet sam slušao o paklu, ali na način da su htjeli da me uvjere kako on uistinu postoji, i da bih to trebao shvatiti i prihvatiti. Slušao sam to od religioznih znanaca, pa i od sveštenih lica raznih denominacija. Svi su se plašili svog boga, živjeli u strahu od božje kazne i pakla kojim on njima prijeti za grijehe počinjene. I zbog straha od te kazne birali su da budu dobri i poslušni, tako bar rekoše. Meni, iskren da budem, nisu izgledali mnogo drugačiji od nas ateista.
Prijatelji muslimani tada mi kazivaše da vjeruju u džehenem koji je sličan hebrejskom ge-hinnomu. Pričaše mi kako se u Kur’anu, svetoj knjizi islama, nalaze doslovni opisi užarenog pakla. Spominjaše i da je podijeljen u više nivoa, svaki s različitim mučilištima. Smrtnika bi zapadao njegov, po pravdi i pravici, a zavisno o lošim djelima, od težine počinjenog grijeha. Podzemne rijeke ključale, vatre sumporne i lomače što se nikada ne gase, samo su neke od strahota koje sam čuo iz njihovih usta, a zapamtio ih.
I moji znanci kršćani spominjali su pakao kao doživotnu hapsanu s vječnom kaznom za one koji odbijaju biti pokorni zakonima Božijim. Većina njih reče da vjeruju kako se prokletstvo odmetnika i osuda njegova na pakao dese odmah po nastupanju smrti. Drugi tvrdiše da se to ima zbiti tek nakon Sudnjeg dana, u kom će sav svijet u vatri i ognju nestati, izuzev nešto pravednika, onih što primjernim životom poštedu zaslužiše.
Čuo sam kasnije od hinduista da i oni strahuju od gnjeva Božijeg i da vjeruju kako ljudi što grijeh počine u podzemlje bivaju deportovani. Bog Yama, taj neprikosnoveni gospodar smrti, kralj je sveg pakla i onaj što kaznu određuje svima. Pa mi spominjahu ubacivanje u ulje ključalo, mučenje svakojakim alatima nakaznim i to u različitim odajama paklenim. Niko za Yamu savršen nije, kod njega svako makar jedan grijeh zabilježen ima. Zato svako bar jednu muku paklenu proći mora, bar jednu od bezbroj soba mračnog Hada pohoditi. Pa tek kada plate i okaju grijehe svoje, ponovno bivaju rođeni, a sve u skladu s njihovom karmom.
Slično je i s budistima. Znanci, sljedbenici ove religije rekoše mi da među njima postoje razna vjerovanja o paklu i kazni paklenoj. Većina ih priznaje postojanje paklova raznolikih, a najmanje dva: pakla hladnog i pakla vrelog. Svi oni vjeruju da su to mjesta velike, a zaslužene patnje za one koji loša djela činiše. Boravak u tamnom podzemlju je, srećom, privremen jer uvijek slijedi reinkarnacija, ponovno rađanje u novom okruženju, u drugom liku i obliku, što Budinim sljedbenicima daje šansu za rehabilitaciju, daje nadu da će jednom živjeti u svjetlu božanskom. Istina, tu šansu nije lako zaslužiti.
Pažljivo sam slušao ove ispovjedi, godinama i decenijama, ali ih nisam mogao ozbiljno shvatiti ni prihvatiti. Stalno sam se nadao da će mi na kraju njihove besjede o paklu namignuti okom i nasmiješiti se, baš kao onomad moj otac, i poručiti mi da je to sve ipak izmišljotina njihova. A kada bi to izostalo, ja bih pakosno uzvraćao. Pričao bih im da imam prijatelja speleologa koji je obišao sve vrtače, špilje i pećine po Prenju i Velebitu, ali da u tom podzemlju nije našao ničega strašnog osim par malih poluslijepih daždevnjaka i poneku embrioliku čovječju ribicu.
Ili bih im kazivao da mi ni rudari iz Kaknja, s kojima sam proveo jedno ljeto u njihovu sindikalnom odmaralištu u Gradcu na moru, nisu spominjali nikakve kazane sa uzavrelim uljem, đavle s ostima uperenim u ljudsko srce ili ognjene podzemne rijeke u kojima grješnici vječno izgaraju. Nisu to sretali ni u rudničkim oknima tamnim što leže na hiljadu metara ispod zemlje. Istina, pričali su mi o prokletoj ugljenoj prašini koja suši grlo i peče nosnice, pa o domaćoj šljīvi koju, nakon posla, nemilice ispijaju u kafani naspram rudničke kapije. Ona, rakija, tu paklenu prašinu najbolje sapire, istina nakratko, tek do novog jutra i ponovnog ulaska u Had rudarske jame.
Ja vjerujem kakanjskim rudarima. U pakao ne vjerujem, a ni u podzemna mučilišta i Had svakojaki. Ja ne vjerujem ni u Danteovih devet krugova paklenih, čak ni u onaj prvi, u kojem kazne kao da i nema. Ja ne vjerujem u Boga koji hoće da kažnjava, koji je uputio zloglasne Crne legije i Princ Eugen divizije da spaljuju žive ljude, deru im kožu i prže ih u tavama i loncima kojekakvim. Ja ne mogu da prihvatim da ljudi vjeruju u takvog Boga, u Boga koji ima spreman koncentracioni kamp za nevaljalce, mučilište za neposlušne, stratište za zle i kvarne. Ja ne mogu da prihvatim okrutnog i osvetoljubivog Boga. Ja zbog toga ne mogu da se priklonim niti jednoj religiji svojih rođaka, prijatelja i znanaca. Ja se takvom njihovom Bogu ne mogu klanjati.
Moj Bog je drugačiji, onaj što Ga odnedavno sebi nađoh. On ne kažnjava, samo nagrađuje. Svako mi jutro pokloni novi dan i čitavih 24 sata. I svako jutro ja iznova spoznajem da mi na taj način daruje najvrjednije i najljepše što za me ima – život i ljubav. Nudi mi radost kroz ljubav koju mi poklanja i kojom me uči šta s njom da činim. Pokazuje mi da je trebam darivati, kaže mi da je proslijedim dalje. On me svako jutro podsjeća da hoće da ja budem dio te podarene čudesne energije koja sve stvori i još uvijek stvara, koja je moćna i nadmoćna, a koja se ljubav zove. Istina, ponekada mi došapne da to ne činim kako treba, da nešto od te energije kriomice zadržim za sebe, pa me onda upozori. Skrene mi pažnju da, kada tako radim, činim sebi na štetu. Svaka utaja ljubavi koju učinim, svako uskraćivanje topline drugome je, ustvari, krađa i otkidanje dijela radosti koji bi meni pripao, potpune radosti koju je On meni namijenio. I to moje zakidanje sopstvene radosti, to je taj pakao što mene može zapasti, Had koji svojom sebičnošću sam sebi izaberem i podam.
Ja vjerujem u Boga što prašta i zaboravlja, koji nas hoće k sebi. Kako god veliko da je učinjeno zlo, moj Bog je spreman da oprosti. Bar ja tako mislim i osjećam. On nema razloga da kažnjava. On samo čeka da spoznamo kako srce vene kada nije davano, da umire kada je sebično i zlo. On zna da nam je to dovoljna kazna, da veće kazne ne trebamo.
Živeći naopako, puni zlih misli, zgrčene šake i blindirana srca, ne možemo upoznati život u njegovoj punini, pravi život. Živimo isprazni, mrtvi, živimo najgorim mogućim životom, i još znamo da ga takvog živimo. To hoćemo sakriti drugima, ali sami sebi ne možemo zatajiti svoju nesreću. Smiješak imamo na licu, ali samo za druge. Nama preostaju žuč i gorčina da nas jedu i izjedaju. Živimo u paklu sopstvenom, onom koji je tu oko nas, koji je u nama, paklu kojeg smo sopstvenom sebičnošću stvorili. To je istina: kad god ne podarimo ljubav, kada je uskratimo drugima, dobijemo pakao i to odmah. Hell now! Pakao već danas, još mnogo prije kliničke smrti naše. Onaj odgođeni, posthumni pakao bismo mi nekako i prihvatili, ali ovaj sadašnji, ovozemaljski, koji nas načisto ubija, to ne možemo podnijeti. On je tu, svuda među nama, posvuda u nama.
Što je najgore, taj pakao našeg egoizma nas onda počinje usisavati, povlačiti dnu. Zavist, oholost, mržnja i grabež postaju stanovnici našeg srca. Sva zla i opačine postaju dio života našeg. Pa onda tonemo sve dublje, kroz jaruge i krugove Danteovog Hada. Pokušavamo mu se oduprijeti, tom paklu našem unutarnjem. Potežemo za čašicom, za tabletom, za kojekakvim zamamnim travama i prahovima. Pijemo, duvamo i šmrčemo ne bismo li zaboravili svoj pakao, a budimo se svaki put u dubljem paklenom krugu, svaki put padamo niže, dolazimo sve bliže dnu nesreće i patnje. Dante ih je vidio devet, tâ šta je to u usporedbi sa svih 365 krugova beznađa i kazne koje prolazimo svake godine, godinu za godinom. Taj pakao je višestruko strašniji od onog gdje navodno čekaju kazani vrela ulja i gdje giljotine prekidaju žile kucavice u mahu i odjednom. Tamo u zagrobnom paklu, kako moji znanci već vjeruju, tamo ćemo biti s istogrješnicima, s buljucima prijatelja koji su, isto kao i mi, odveć voljeli sebe. Dijelit ćemo našu muku s njima. A to je mnogo lakše negoli živjeti ovu sadašnju muku i pakao sasvim sami, zatvorenog i prestrašenog srca koje ne smije da se otvori i podijeli strah i patnju s drugim zatvorenicima sopstvene sebičnosti i sopstvenog pakla.
Srećom, u svakom zlu ima ponešto dobroga. Tako je i sa paklom ovozemaljskim. Za razliku od onog Danteovog, iz ovoga se može izaći, ovaj ne mora da traje doživotno i vječno. To sam odnedavno spoznao, na sopstvenoj koži iskusio. Vidio sam da, čim prihvatimo da se mijenjamo, pa dozvolimo da naša sebičnost ustupi mjesto altruizmu, empatiji i ljubavi, naš pakao počne da iščezava. Topi se kao grudva snijega na toplom dlanu, nestaje kao jutarnja magla usred ljeta. I, za divno čudo, to samovoljno ukidanje našeg ovosvjetskog pakla nije jedino čudo. Ako nastavimo voleći druge kroz život naš koračati, ako sa žarom krenemo samo vrline u ljudima otkrivati, pa onda uspijemo iskru te iste vatre u nekim od njih zapaliti, otpočet ćemo živjeti radost golemu. Odškrinut će nam se vrata raja. Potom i širom otvoriti. I to opet za ovog života i tu, na Zemlji. Paradise now! Sada i ovdje, među nama.
———–
Ova priča je preuzeta iz autorovog romana- prvijenca (www.srcemdobeskraja.com). Roman je satkan od 25 intimnih ispovijedi o autorovom životu, o njegovom traganju za Smislom i Istinom. Roman je 2016 objavljen u BiH (Dobra knjiga-Sarajevo), a protekle jeseni i u Hrvatskoj (Synopsis-Zagreb ).
8,949 total views, 2 views today