Tetralogija mog vjerovanja – 4. VJEČNI ŽIVOT
Nikada ranije nisam pomišljao da vječni postoji život, onaj nakon života, poslije smrti. Istina, nekad davno, u mladosti, čitao sam o faraonima koji su u to vjerovali, mislili da će njihovo tijelo i duša trajati beskonačno pod uslovom da ih se zamota u dovoljan broj zavoja, namaže kojekakvim smolama i mirisima, opskrbi hranom, pićem i ženom vlastitom, na smrt osuđenom, pa sve to zajedno zaključa u nekoj odaji u srcu kamene palače bez krova i bez prozora. Čitao, ali nisam vjerovao u vanvremensko postojanje, to je bilo rezervisano za njih, faraone.
Tom pitanju sam se slučajno vratio prije nekih desetak godina, i tek nakratko. Potakla me propovijed što je čuh u jednoj pulskoj crkvi, u koju zavirih tokom ljetovanja u Istri. Kazivaše govornik da ćemo svi mi koji oči usmjerimo prema Gospodu i koji štujemo Njegove zapovijedi nakon smrti postati blaženima, postati kao anđeli, ući u Kraljevstvo nebesko, za obilatu trpezu bezbrižno sjesti zdesna Isusu Kristu koji zdesna moćnog Boga već sjedi. I doda još sijaset detalja o sretnom životu koji nas objeručke na nebesima čeka ako mi objeručke, i valjda bez razmišljanja, prihvatimo sve što nam taj svećenik besjedi. Ja pomislih: “Šta je sad ovo, gdje to ima, sva ta ljepota? Zvuči predobro, gotovo nevjerovatno. Meni skroz naskroz nevjerovatno”. Potom na sve to odmahnuh rukom i razočaran riječima s oltara požurih van da se prepustim čarima ovozemaljskim, ljepotama ljetnog jutra pulskog.
Niti par godina kasnije, na ovu temu me na sličan način vrati jedna čitulja u Oslobođenju. Umro čovjek, porodica pokojnika javlja žalosnu vijest rodbini i znancima da im on ode, ali na način kao da mu hoće zaželjeti sretan put. Kao, ide on dalje, nije preminuo. Pa onda nabrojaše čitav niz onozemaljskih blagodeti koje mu Stvoritelj po njihovoj želji treba priuštiti: džennetske bašte naslada gdje se samo svila i zlato nose, gdje ljepotice – hurije voće po izboru služe i gdje rijeke vina i meda teku[i]. I sve tako nekako. Kad to pročitah, nađoh se u čudu. To mi nekako ispade kao da rodbina misli da će pokojnik ponovo moći uživati u onom čega se na zemlji nije nasladio. U čemu? Čime i kako? I u trenu me sve to ponovo podsjeti na zabludu faraonsku, onu od prije tri hiljade ljeta. Pomislih kako mu jedino nedostaje njegova žena-udovica, pored njega živa sahranjena, pa da mu džennetski ugođaj bude potpun. A onda zastadoh, shvatih da će me ovakva razmišljanja odvesti u ćorsokak. Pa snažno zatresoh glavom nekoliko puta s namjerom da iz nje odagnam te bajkovite mi priče o životu zagrobnom. Potom pustih Lennonovu Imagine, meni najmiliju pjesmu, da me povede u draga mi maštanja o raju, ovom ovdje, na Zemlji.
*******
Moja nevjerica u život vječni pratila me je cijeli život skoro. A onda, ne tako davno, dođe preokret. Nakon svih tih godina tokom kojih sam promišljao o esenciji života, o toj najvažnijoj tajni, o putu i načinu kako je dokučiti, ja postah konvertit. Od ljutog oponenta ideji zagrobnog života, postao sam njenim zagovornikom i propovjednikom. Štaviše, počeh da vjerujem u život vječni. Svim srcem i dušom. I nastavih tako sve do dana današnjeg.
Šta se to desi da zamijenih nevjeru za vjeru? Šta me navede da povjerujem kako je vječni život ruci nadohvat? Šta mi dade nadu da ću potrajati unedogled? Evo, reći ću sve, i to odmah. Priznat ću kako se to zbilo.
Cijeli svoj život sam bio istraživač po profesiji, radoznao po prirodi. U neko doba sam počeo posmatrati ljude. Očima i srcem, pa onda samo srcem. I otkrih da svako od nas, baš svako, nosi ljubavi u sebi. U srcu. U srcu koje jedni zatvore prislanjajući ruke na grudi, drugi opet naprave betonski zid oko njega, treći ispletu čeličnu mrežu i ograde ga. A sve iz straha da će nam neko drugi zaviriti u srce i vidjeti šta je u njemu. Zbog tog straha ne pokazujemo svoju istinsku prirodu, pravo lice. Lice nekoga ko može da voli, ko je spreman razumjeti i saživjeti se s patnjom drugoga, ko ima potrebu darivati, praštati i zaboravljati. Ko istovremeno hoće biti voljen, grljen, prihvaćen.
Ograde i oklope oko srca su nas naučili praviti dok smo još bili djeca, dok smo odrastali. Govorili su nam da je svijet zao, pričali priče o vuku i Crvenkapici, plašili nas mrakom i vukodlakom. I od tog straha se naše srce skupilo, stisnulo svu ljubav u njemu, gotovo je prignječilo. A oko zgrčena srca se vremenom stvorio hladni bedem od betona i čelika. Srećom, ne baš neprobojnog.
Koračajući kroz život vidio sam da onaj ko otvori srce, razmakne beton i čelik nataložen povrh i oko njega, pruža priliku da ljubav u njega uđe, da nas taj dašak božanski ispuni, oplemeni. Iz takvog, širom otvorenog srca ljubav je uvijek slobodna da izađe napolje, da zakorači na svjetlo dana, da bude pokazana i darovana. I šta onda biva, šta slijedi? Evo šta – pokreće se lavina. Lavina ljubavi koja se kotrlja unedogled. U beskraj.
Voleći druge, sadimo sjeme ljubavi u srca njihova. To sjeme onda u njima klija i raste da bi je oni kada nabuja (nju, ljubav) darovali drugima koji će je opet proslijediti dalje, novim ljudima i novim naraštajima. Shvatio sam da naše sjeme ljubavi tako postaje dio neprekidnog lanca koji nastavlja da živi i raste po sopstvenoj inerciji, baš kao grudva snijega zakotrljana niz strminu. Da se uvećava i umnožava u beskraj i u vječnost.
Mi postajemo dio tog lanca čim otvorimo srce, ljubav pokažemo i damo drugima. Slijedeći logiku snježne grudve koja se uvećava unedogled, mi postajemo dio nedogleda i vječnosti – trajemo sve dok se naša ljubav nastavlja prenositi s jedne osobe na drugu, s pokoljenja na pokoljenje. Trajemo beskrajno. Kroz ljubav i s ljubavlju što je nesebično dadosmo, a koja je jedino istinsko blago kojim nas Otac svijeta obdari, postajemo besmrtni, vječni baš kao što i On je.
Meni ova spoznaja dade i daje nadu, pruža radost neslućenu. Osjetim sreću kada god pomislim na naše beskrajno trajanje kroz ljubav koju poklonismo drugima da je oni nakon nas dalje nose i daruju. Posebno sam radostan što je to vječno postojanje oslobođeno onog sebičnog ja, što se ono ne nastavlja u našem tijelu, a niti pod našim imenom i prezimenom. Ono, to naše posthumno postojanje, teče u beskraj kao bezimeno, lišeno svega našega, svega onoga što ne bijaše perfektno kao što jeste ljubav koju smo darovali drugima. Samo ta i takva ljubav, taj najbolji dio nas traje u vječnost, besmrtan postaje. Taj dio mene ja želim da me nadživi, dugo, zauvijek. To je vječni život u kojeg ja mogu da vjerujem, to je vječnost koju ja sebi poželjeti hoću.
Eto, to je moje priznanje cijelo. Tako je to sa mnom danas. Tu u srcu i od srca počinje moje vjerovanje u zagrobni život. Tu počinje moje vjerovanje u život. Tu je moja vjera. Jedina. Sva.
———————————-
[i] Navedene opise onozemaljskog života sam kasnije potražio u Kur’anu i našao ih na nekoliko mjesta. ‘… džennetske bašte naslada (sura 37:43), rijeke od vina i meda (47:15), ljepotice-hurije, očiju krupnih što sliče biseru, voće po izboru i meso ptičije služe (56:22), gdje se narukvice zlatne i biserne i svilene odore nose (22:23).’ – izvor: Kur’an, izdanje MIZ u Srbiji, Novi Pazar, 2011.
———————————-
* Ova priča je preuzeta iz autorovog romana (www.srcemdobeskraja.com). Roman je satkan od 25 intimnih ispovijedi o autorovom životu, o njegovom traganju za Smislom i Istinom. Roman je 2016 objavljen u BiH (Dobra knjiga-Sarajevo), a protekle jeseni i u Hrvatskoj (Synopsis-Zagreb).
9,351 total views, 2 views today
