NENAD RIZVANOVIĆ – ODLOMAK IZ ROMANA U NASTAJANJU

U srijedu, 24. maja, Pen BiH i Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono održat će književnu večer sa hrvatskim piscem Nenadom Rizvanovićem. S Nenadom će razgovarati Ahmed Burić, a razgovor će moderirati Amela Balić.

Književna večer počinje u 20.00 sati. Dobro došli!

U međuvremenu, predstavljamo uvodni odlomak piščevog romana u nastajanju radnog naslova ‘Svijet oko nas’.

Piromani ne padaju s neba

Nije on, Taras Leto,  te 1980. godine  pomišljao na noćne piromane, kao uostalom  ni na poplave ili  recimo na najezde skakavaca. Možda je bio pomislio na kakav manji potres,  možda, jer su  tada  potresi bili u modi: sigurno je  mogao zamisliti  stakleni luster kako se njiše u dnevnoj sobi, no piromani mu sigurno nisu padali na pamet. Po čemu bi  bili tako posebni da bih  mislio na njih? Jesu li bili ružniji, pametniji ili interesantniji –  zanimljiviji – od drugih zločinaca, prevaranta i nasilnika?

Ipak  17. rujna u 20 h u ulici Republike izbio je požar iza četverokatnice, koja je, sagrađena 1950-tih, stršala u nizu zgrada izgrađenih još prije rata.  Prvi požar je naravno uznemirio stanovnike. Vatrogasci su  odnekud doletjeli i dugo zaljevali vatru golemim vodenim mlazom sve dok se  gust kovitlac dima nije nadvio nad južnom stranom ulice Republike.

Svi su najprije pomislili da je požar izbio slučajno: poremetio se negdje neki red, istrunula je neka spojka  o kojoj nitko vodio računa nije. Iako, ljudi znaju da se iza takvih događaja uvijek krije neki proces, svakako dugotrajan, ili pak nečiji nemir: teško da je to samo obični propust ili nepažnja. Slučajnosti ionako ne postoje, barem je tako mislio Taras: na ovom svijetu sve  ima svoje uzroke i posljedice, samo što su nam ti uzroci često nepoznati ili neshvatljivi  pa ih onda proglašavamo slučajnostima. U jedno možemo  biti  sigurni: piromani ne padaju s neba.

Sutra ujutro dok se muvao po stanu, još dok su mu  blijede sunčane trake plesale  na sljepoočnicama,  Taras pomisli, ni sam nije znao zašto, kako je sinoćnji događaj ipak  po nečemu  poseban i  tajanstven.

Kupaonica  je kao i svakog jutra blistala čista, frižider Obodin dobroćudno  je tandrkao, no Tarasu se ipak činilo kako se ostaci jučerašnjeg dana još vrzmaju negdje u blizini:  kao da  noćni duhovi  nisu isparili na jutarnjem svjetlu, niti je noćašnji događaj nestao poput mlaza vode u zahodskoj školjci. Na ulici je konstatirao  kako  je od Šipadovog skladišta ostala samo tužna strvina oko koje sada njuškaju  inspektori i novinari, znatiželjnici i besposličari. Negdje među tim siluetama  učinilo mu se da je vidio i  Pavelovu figuru.

Navečer su se stanari  na sjevernoj strani ulici Republike nadlaktili  na prozorska okna  kao  da su u teatru i  kao da čekaju na početak predstave. I nisu morali dugo čekati i gotovo da su zapljeskali kad je opet  planulo, kad je vatra poskočila poput veselog kazačok-mahera  opet točno u 20h.  Jedni druge su zapitkivali  da li sad gori skladište knjižare Vladimir Nazor ili možda poljoprivredna apoteka Osijek? Možda gori papir ili čak knjige – strašno bi bilo da knjige ponovno gore! – ili je možda  planulo među insekticidima, herbicidima i gnojivom? Najvažnije je ipak da gori. Važna je vatra: zuriš u plamen kao luđak, u njegov tamnozlatni kovitlac koji  sune u crno nebo i ispari. Vatra u tebi uvijek probudi nešto divlje, glupo i primordijalno.

No Taras je ipak  zurio u tamnu i trapavu spodobu, u svog vlastitog  oca, Faika Letu, koji je ispred svjetlucavog televizijskog ekrana analizirao novu reklamu za Faks-Helizim, o kojoj će sutra sigurno razgovarati  s drugim direktorima u Saponiji.  Kad je napokon uočio  plamen u prozorskom oknu, Faik je hitro, samo u čarapama, istrčao na balkon i Tarasa  je zapljusno talas vrućine i uzbuđenja kad  je vidio da  se njegov otac, Faik Leto, opasno  ljulja na  ogradi.

Pavica Švaler Leto,  gospođa mama,  odranije je  stajala na balkonu i buljila u vatru, zaboravivši na propuh i opasan zimski zrak, kao i na slojeve prašine koji uvijek iznenade na policama i lusterima, na otoke neopeglanog veša i neukrotive rojtice na tepihu u dnevnoj sobi, koje je, Taras, morao češljati sve dok ne budu poravnati kao vojnici u stroju. Pavica  je stajala  na vjetru i zurila u te  mutne jezičce,  u plava titrava svjetla koja su prijetila četverokatnici iz 1950-tih. Tada je  na balkon izašao i Taras i jeziv dim paljevine napao mu je  nosnice.

Na ulici su muškarci u uniformama  trčkarali  oko crvenih vozila.

-O kako su samo bili smiješni ti hromi i zdepasti vatrogasci u plavim uniformama! –  mama  je otirala  suze dok ih je gledala, ne samo valjda  od dima koji joj se potajno uvukao u oči.  O kako samo trčkaraju ti vatrogasci amo-tamo kao  glumci u nijemom filmu: jednom ispadne šmrk, drugome kaciga; treći se spotakne i padne.

Vatrogasni kombiji i kamiončići poredali su se oko zgarišta  kao dječji automobili na kauču. Najbliži je bio veliki crveni  kamion DVD Mursa, dok se na repu kolone, poput kalfe, nalazio kombi s natpisom IMV Gasilec na leđima. Vatrogasci su ispaljivali vodene mlazove iz golemih crijeva na velike i vitke plamenove kao da ih ispaljuju iz spolovila.  I opet: kako su samo smiješni bili  ti muškarci  sa svojim golemim crijevima u rukama.

Faik je  mirovao poput vrtnog patuljka nakon što je požar ugašen  i mislio bogtepitaj što, ako je mislio išta uopće, a razumna je pretpostavka da nije mislio ništa i da su u njemu kolale samo naplavine starih nespokoja.

Vatrogasna kola su Tarasa  plašila oduvijek, i na ulici i na igralištu. Kad bi protutnjala ulicom, on bi odmah vidio komšije – Klajna i Klajnovicu, Jovića i Jovićku, Uglješića i njegovu trapavu ženu i još trapaviju kćerku, čak i pijanog Vinkeševića –  kako stoje ispred zgrade u ulici Republike 4a. Tko bi drugi zapalio nego Taras! On je taj koji je zaboravio ugasiti plin na štednjaku i plamen je sunuo stanom i polizao kuhinjske zavjese i bacio se na ofucani regal i  poljubio uramljene porodične slike i Willerove goblene – njih je smazao s posebnim žarom –  i smežurao tepihe, poklao  uštirkane košulje i sivu posteljinu i progutao kompletnu ušteđevinu, brižljivo sakrivenu na dnu ormara, i na kraju, kao  novu poslasticu novi  Grundigov televizor.  Naposljetku je eksplodirala plinska boca i od svega je ostala samo spaljena porodična krama. Ali neka samo gori vatra!  Toliko puta  je  Taras poželio potpaliti vatru: stavio bi papir ispod povećala i usmjerio ga prema suncu kako bi se  sunčeva zraka  spustila na papir, no kad bi se naposljetku zacrnio, on bi zgazio papir vrškom cipele, a povećalo spremio u ladicu. Nije Taras bio ni piroman ni vatrogasac već najobičnija kukavica.

-Vidi Taras, možda je to noćas stvarno bio piroman – rekla je zamišljeno mama.

Možda zaista  piroman hoda Blok centrom s Molotovljevim koktelom u džepu i crnom maskom na licu i u elastičnom crnom odijelu  i onda baci koktel i nestane u tamnoj noći. I takvom neprijatelju bi se  sad trebali suprotstaviti  vatrogasci? A što ako vatrogasci  ipak nose u sebi fitilj neke odlučnosti i što ako u njima čuče sakriveni Superman, koji spašava svijet od piromana.

U međuvremenu  u vatrogasnom domu organiziraju čajanke: postave  gramofon Tosca 25,  zvučnici i ploče s evergrinima. Dunja Rajter i Kićo Slabinac. Zbog jedne crne žene i zemlja plavuša.  Djevojčice iz unutrašnjosti dolaze na popodnevne  vatrogasne čajanke. Divne su, blijede i plahe, djevojke iz Belišća, Valpova i Našičkog Markovca. One  nastupaju  u trapez hlačama, njihovi dugi reveri se spušteni  niz šarene cvijetne košulje. Ispod košulje nose čipkane prslučiće. Ispred DVD Višnjevac stoje kao u redu ispred kina. Skliske su plavuše i crnke iz provincije, začas ti iskliznu iz ruke. O da znaš samo kako je daleka, čudna i sluzava bila planeta hihotavih djevojaka! Vatrogasci s djevojkama igraju šah, stolni nogomet možda čak fliper, ali na kraju uvijek  slijedi ples i akcija. Vatrogasci djevojčicama iz Belišća i Valpova skidaju čipkane prslučiće u kancelarijama ili  kamionskim kabinama ili  zahodima i one pjevaju u njihovim zagrljajima.

Nenad Rizvanović je rođen u Osijeku 30. studenoga 1968. Završio studij hrvatskog jezika i književnost i južnoslavenske i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i doktorski studij Društvo znanja i prijenos informacija na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kritiku i prozu piše od 1985. Od 2001 radio kao urednik u VBZ- u i Nakladi Ljevak. Član je Hrvatskog društva pisaca. Vanjski je suradnik Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Bibliografija:

Autorske knjige

Trg Lava Mirskog. 2001.Zagreb: HenaCom.
Dan i još jedan. 2003.Zagreb: HenaCom.
Zemlja pleše 2006. Zagreb: BNZH.
Sat pjevanja 2009. Zagreb: Profil.

 11,639 total views,  3 views today