Nova knjiga Naide Mujkić, Kad sam padala u travu, refren je (o) neizvjesnosti. Još od same naslovne sintagme, knjiga sugerira neizvjesnost, nepredvidljivu ponovljivost samoga pada, ali i trajanja života. Jer, i život i smrt nerazdvojni su dijelovi istog fenomena; iz ljudskog života naposljetku izrasta upravo trava, tako da naslov može biti čitan i kao oznaka samoga života, ljudskog svjesnog trajanja, a uz to tijesno povezane, pri tome nepredvidljive, ranjivosti, samoće ili boli, te moguće radosti. Knjigu otvara zapis koji melanholično obnavlja sumnju u mogućnost saopćavanja/prenošenja svog iskustva drugome, ali premda sve počinje (sa) sumnjom, sa običnim ako, to nije zastupljeno kao alibi za odustajanje od drugog, jer bez drugoga ni „ja“ nije dokučivo. Zato se u ovoj knjizi promišlja o temeljnoj ljudskoj međuovisnosti, o povezanosti s nepoznatim drugima (ne uvijek blagonaklonoj međuovisnosti, štaviše, često čak i dramatičnoj), ali i povezanosti sa (različitim) sobom, kroz vrijeme. Međutim, ne postoji u ovoj knjizi sažeta svijest o vremenu, niti prostoru – spominju se gradovi, spominje se rat, miješaju se jezici, kreće se kroz vrijeme, kao i kroz emocije, privremeno se nastanjuju vozovi, učionice, hotelske sobe ili drugi javni prostori, ali prostora/mjesta pa ni vremena s kojim bi se moglo identificirati nema, osim onoga mjesta i vremena koje je u nama, koje je, barem, u nama nekada bilo. Otuda je ova knjiga (i) poziv na komunikaciju sa vlastitom nutrinom, tihi hommage introvertnosti koja, premda često stigmatizirana kao neprihvatljiv narcizam, sada (ili pak nikada?) zapravo ne isključuje niti unesrećuje druge, naprotiv, za drugima poseže potpuno ogoljeno, kroz inverziju. Ta inverzija opet zahtijeva i propitivanje samoga jezika, do mjere da je moguće govoriti o maloj privatnoj mitologiji koju, ponavljajući neke motive i simbole (poput kiše, naprimjer), Naida Mujkić razvija u ovoj knjizi, a zbog koje je sasvim daleko od poetike stvarnosnog izraza. (Auto)poetička neizvjesnost združena je s onom žanrovskom. Već prepoznatljiva kao pjesnikinja, Naida Mujkić ovom knjigom poeziju preobražava u međužanrovsku formu – „n/i lirika n/i proza“ – što istovremeno i podriva tradicionalno (institucionalno) znanje o lirici ili prozi, ali i omogućava da se to znanje rekonstituira u nekom novom svjetlu, izvan hegemonih narativa. Knjiga, naime, sugerira i neizvjesni otpor hegemoniji odraslih, jer u travu, doslovno, padaju još samo djeca, najvjerovatnije bosa, sposobna za neposredan odnos sa svijetom, sposobna za nekritičku ljubav, nekontaminirana onim što je obavezujuće, programsko, ideološko, metajezičko… Ova knjiga je upravo (i) neizvjesni proces prevođenja, ali i priznavanja tih otuđenih, potisnutih obrazaca ponašanja i doživljaja svijeta (prije svega, žene) koje vrtlog društvenog života niječe i lišava smisla, smatrajući ih djetinjim i naivnim ili neprimjerenim, ali koji nas, poput i svih drugih izvanjskih normi, neprestano oblikuju kao ljudska bića.
Anisa Avdagić
7,953 total views, 1 views today
