Tekst je preuzet sa stranice Prometej.ba
Pred nama je novi Nacrt zakona o visokom obrazovanju koji bi trebao biti dopuna i popravka prethodnog zakona. U toku je i rasprava o Nacrtu. Međutim, zbog prethodno ustanovljene integracije Univerziteta u Sarajevu taj zakon ipak ima značajnih promjena i prve reakcije nisu pozitivne. Pokazuje se da Zakon ima značajne omaške. Po Vašem mišljenju, da li je ovo pomak u odnosu na stari zakon? Tribina na Filozofskom fakultetu je iznjedrila zaključak da su dosadašnje prakse, koje su bile na granici legalnog, ovim zakonom legalizirane. Komentar?
Ćurak: U Vašem pitanju prisutna je jedna vrlo važna lingvistička i sadržajna omaška. Zašto? Vi ste rekli: U toku je rasprava o Nacrtu zakona o visokom obrazovanju. I kad tako kažete, u svakoj uređenoj državi ne bi trebala nikakva nadopuna, jer se zna da je visoko javno obrazovanje obaveza države i društva, stvar države i društva po sebi. Kada ste Vi to rekli kako ste rekli, podrazumijeva se, apriori, da govorimo o Zakonu o visokom obrazovanju u BiH. Nažalost, moramo staviti jednu važnu ogradu koja je u velikoj mjeri uzrok mnogih problema koji se tiču visokog obrazovanja. A ta važna ograda je da mi govorimo o Zakonu o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo, jednoj od 13 kvazidržavnih provincija Bosne i Hercegovine. I da budemo još precizniji, iako nominalno se taj zakon zove Zakon o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo, on se suštinski tiče, prije svega, Univerziteta u Sarajevu. U iznimno maloj mjeri taj zakon se tiče drugih visokoškolskih institucija u Kantonu Sarajevo, poput privatnih univerziteta, iako i njih tangira. Ipak, dominirajući predmet rada ovog zakona je Univerzitet u Sarajevu. Zašto je važno to naglasiti? Zato što je UNSA, par excellence, opće dobro, a u uzornim, razvijenim demokracijama, u društvima znanja, državni univerziteti se podrazumijevaju kao opće dobro, kao naročita ustanova zajednice. I ne samo da se podrazumijeva, nego je, faktički, javni univerzitet proizvod jedne intelektualne emancipacije kroz historiju koja je dovela do razumijevanja univerziteta kao javnog dobra koji se svojom suštinom udaljio od toga da bude poluga bilo koje političke moći a naročito one koja je na vlasti.
To je toliko postalo notorno, izuzev u ovako nedovršenim, zarobljenim državama, da ne bi trebalo da uopće postoji potreba to isticati i govoriti. Ali ovdje, budući da o univerzitetu sve odluke donose kantonalne vlasti među kojima ima i donositelja odluka nesposobnih da konstruiraju dvije do tri prosto proširene rečenice, a kamoli da znaju šta znači javno dobro, šta je evropski prostor visokog obrazovanja, šta znači akademska sloboda i akademska autonomija, važno je, ma koliko to bio Sizifov posao, educirati donositelje odluka u smjeru razumijevanja visokog obrazovanja koje je s onu stranu postojećih, šizofrenih, u sebi suprotstavljenih normativnih propisa i praksi koje često poprimaju formu patologije. Valjda ćemo dočekati da jednoga dana imamo kreativne i pametne donositelje odluka u visokom obrazovanju koji će biti s onu stranu inspektorsko-isljedničke svijesti kao krucijalnog neprijatelja bilo koje, pa tako i akademske slobode.
Koji su, po Vama ključni nedostaci predloženog Zakona?
Naš veliki problem je što politika univerzitet ne smatra javnim dobrom nego inkubatorom discipliniranja i preduzećem koje je, de facto, u razini drugih javnih preduzeća. Želim da naglasim još jednom, univerzitet je institucija koja korespondira sa državom na način da je država obavezana od strane svojih građana da omogući ne samo prostu nego i proširenu reprodukciju znanja kao moći i da kao označeni titular vrši transparentnu kontrolu utroška javnih sredstava. Uloga države nije da misli za univerzitet, nego da stvori sve potrebne uvjete da univerzitet misli. Predloženi zakon negacija je ovog principa koji je i u nerazvijenijim demokracijama od naše zadobio pravo prvenstva. Samo u Kantonu Sarajevo pomoćnik ministra za visoko obrazovanje misli za univerzitet. Toliko je milosrdan da je na svoja krhka pleća i to preuzeo. Takva svijest i političari čija je on produžena ruka ne razumiju, da je, samo zbog trenutnog institucionalnog dizajna dejtonske države, visoko obrazovanje spušteno na nivo kantona. To ne znači da je visoko obrazovanje kantonalno, nego se kanton pojavljuje kao instrument koji će u novim uslovima zadržati i razviti sarajevski univerzitet kao bosanskohercegovačko mjesto znanja, kao univerzitet države Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog društva. No, umjesto da se univerzitet tretira baš tako, on se tretira kao da je kantonalna nahija, samoproizvedeno vlasništvo skupine birokrata, političara i njihovih akademskih sluga. Da budem veoma otvoren, ovaj nacrt zakona, čak i ako neki ljudi imaju dobre namjere, a znamo da je put u pakao popločan dobrim namjerama, pokušaj je, da se poslužimo metaforama iz biznisa, neprijateljskog preuzimanja univerziteta od strane oligarhijskih skupina ljudi koji bez moralnog zakona u sebi hoće da sarajevski univerzitet banaliziraju i provincijaliziraju kako bi, korak po korak, izvršili i ideološko preuzimanje. Bio bih tu još precizniji, od strane nekih oligarhijskih skupina, operativni instrument, koji bi trebao biti potpuno u funkciji univerziteta, kantonalno ministarstvo obrazovanja, ovdje se pojavljuje kao neko zbog koga postoji univerzitet a ne da ministarstvo postoji i zbog univerziteta, odnosno zbog proizvodnje znanja i sveukupnog napretka naše zajednice.
Nacrt zakona je pun nedorečenosti, kontradikcija i nepreciznosti da on u startu zaslužuje, kao takav, da se odbije. Međutim, imajući u vidu da mnogi donositelji odluka upravo to žele da čuju, jer će se, bez obzira na takav stav, oni opredijeliti da pokušaju donijeti zakon, onda uprkos tom nezadovoljstvu treba pokušati i kroz amandmane djelovati na taj zakon da se vidi da postoje akademski radnici kojima je stalo do akademije i koji će preko amandmana, legalnim i institucionalnim putem, pokušati nešto učiniti, unaprijed računajući da u ovoj oholoj reprodukciji moći amandmani unaprijed služe da se njima otare ljudska pozadina. Ipak, tim amandmanima imamo i argument da želimo spasiti ideju akademije koja je suštinski ugrožena.
Zašto bi trebalo u cijelosti odbaciti ovaj Nacrt i koji je to uvjet pod kojim bi ga trebalo odbaciti?
Ovaj nacrt ima smisla odbaciti pod uvjetom da to znači potpunu promjenu paradigme o visokom obrazovanju i u visokom obrazovanju. Ako nema te promjene paradigme, – u smislu da se država, u ovom momentu predstavljena kroz kanton, pojavljuje kao instrument koji je snažna institucionalna podrška boljem, naprednijem, znanstvenijem, inovativnijem, kreativnijem, profitabilnijem, transparentnijem, nekorumpiranom Univerzitetu oslobođenom političkog utjecaja, – odbacivanje ovog nacrta bila bi samo neka vrsta pirove pobjede, odlaganje intelektualne tragedije. Promjena paradigme bi značila da donositelji odluka shvate da se ne može sa visokim obrazovanjem igrati kao sa finansijskom i ideološkom riznicom trenutnih obnašitelja vlasti, baš kao da je sarajevski univerzitet njihovo porodično, interesno, oligarhijsko i asabijsko leno. Imam dojam da upravo prisustvujemo tome. O visokom obrazovanju odluke donose ljudi koji, vrlo često, uopće nisu upućeni u to, mnogi ne pročitaju važna pravna dokumenta a legitimitet interesno-stranačkoj postavci zakonske norme daju akademici kojima to očigledno nije problem, mada same univerzitetske nastavnike niko ne pita da li su za izbor ljudi iz akademije koji ih, navodno predstavljaju u različitim komisijama pa tako i tzv. ekspertskim skupinama koje trebaju dati znanstveni dignitet totalitarnoj zakonskoj normi koja nam se prodaje kao najevropskiji i najreformskiji zakon o visokom obrazovanju. Istovremeno, taj nacrt Zakona ne zadovoljava ni po jednom kriteriju načela UNESCO-ve Svjetske deklaracije o visokom obrazovanju za 21.stoljeće, Okvira za prioritetne aktivnosti s ciljem promjene i razvoja visokog obrazovanja, Lisabonske strategije i iz nje izvedenog operativnog dokumenta Evropske komisije o mobilizaciji pameti Evrope…
Univerzitet Sarajevo mora postati zbiljski konkurentan na tržištu znanja, inovacija i novih ideja. Predloženim nacrtom Zakona, to nikako nije moguće postići. Ja podržavam da Univerzitet ne bude previše zavisan od državnih sredstava, ali to implicira najširi prostor institucionalne slobode i autonomije, a ne eventualno uskraćivanje ili smanjivanje sredstava uz istovremenu dodatnu etatizaciju, stravičnu normativnu inflaciju koja onemogućuje Univerzitet da uopće tržišno djeluje. S jedne strane, vlast se ponaša neoliberalno (smanjivanje sredstava) a uspostavlja zakon koji je najbliži dobu dogmatskog etatizma (onemogućavanje Univerziteta da samostalno djeluje).
Uputili ste niz zamjerki. Analogno tome, zbog čega nedovoljno glasna reakcija ostalih? U izradi nacrta je učestvovalo nekoliko dekana, članova fakultetskih uprava i općenito akademskih radnika. Tačnije, radi se o 15 ljudi koji su se sastali 17 puta. Možemo ustvrditi da je većina fakulteta uz studentskog predstavnika učestvovalo u kreiranju Nacrta. Očito da oni misle kako je Nacrt, odnosno, novi zakon, dobar.
Na to pitanje sam već djelomično odgovorio. No, kako može biti dobar zakon koji ima izuzetno važan član – član 5 koji govori o neupitnoj akademskoj slobodi i autonomiji univerziteta i potom imate cijeli zakon koji je negacija tog člana! Toliko imate dokaza za to, ali dovoljno je reći da je dokaz sam nacrt zakona, cjelinom svog užasavajućeg, depresivnog hipernormativizma. Ova hiperbirokratizacija zakona je strašna a Vaše pitanje implicira sljedeću tvrdnju pred kojom stojim kao pred golemom tugom: Volja za nemoć se pojavljuje kao jedna od ključnih odrednica prosječnog univerzitetskog nastavnika danas u BiH. Volja za nemoć, a ne volja za moć koja je rezultat znanja i na njemu stečenog zvanja. Ta volja za nemoć se očituje u jednoj proizvedenoj inerciji posljednjih godina koja uopće ne proizvodi pitanje kod univerzitetskih radnika – da li je to što radi vlada sa univerzitetom ispravno? Ne, već se po inerciji sve što dolazi prihvata kao utilitarna norma o kojoj nema šta da se raspravlja. Jedan od najvećih protivnika zbiljske autonomije univerziteta je sam univerzitet.
Da li možemo onda zaključiti da je navedeni nacrt neka vrsta bumeranga koji već godinama putuje i koji se na kraju vratio akademskoj zajednici kao posljedica šutnje, nedostatka društvenog pritiska?
Kad imate volju za nemoć, tada politička birokracija to koristi da nametne svoju moć. Moć koja je sada prisutna kada je u pitanju visoko obrazovanje, od strane ministarstva obrazovanja, nema veze sa ulogom i mjestom ministarstva u visokom obrazovanju. Bilo bi najbolje kada bi visoko obrazovanje imalo, unutar ovakve političke i institucionalne konfiguracije, svoje ministarstvo, ministarstvo za znanost i visoko obrazovanje, odvojeno od ovih drugih, te da tu dođu najbolji i najkreativniji, organizaciji skloni a moralnim normama odani ljudi iz akademske zajednice i akademskog menadžmenta koji razumijevaju mjesto i ulogu akademske zajednice u jednom devastiranom, antiintelektualnom, provincijaliziranom ambijentu, kako bi se pokušalo popraviti šta se popraviti može. Ovako, ministarstvo obrazovanja kao jedno veliko i moćno sveobuhvatno ministarstvo, sa značajnim sredstvima, vrlo često postaje jedna instrumentalizirana poluga. Čak je fakultet na kojem radim (Fakultet političkih nauka, prim. ur.) imao jednu nagaznu minu. Vi ćete se sjetiti pokušaja da se jednim iracionalnim i divljim upadom u autonomiju fakulteta ova institucija pokuša proglasiti lopovskom. Ustavni sud BiH, kada je donio presudu u našu korist, u obrazloženju je napisao, parafraziram, da je neshvatljivo koliko se vlada miješa u autonomiju univerziteta, umjesto da stvara uvjete za bolje obrazovanje, oslobođeno iracionalnih birokratskih stega. Šta je posljedica te naglašene uloge ministarstva i hiperbirokratizacije? Posljedica je da mi nemamo vladavinu zakona nego vladavinu ljudi. Šta je zakon? Zakon je apstraktno bezlično načelo koje se, apriori, jednako odnosi na sve. Međutim, kada je u pitanju visoko obrazovanje mi imamo, u stvari, zakon kao vladavinu ljudi. Odnosno, o visokom obrazovanju se kreira zakon od jedne oligarhijske skupine koja ne pravi zakon po potrebama univerziteta nego po svojoj potrebi. Ako dobijemo zakonsku normu koja nije apstraktno bezlično načelo, nego subjektivizirani normativizam, tada će se pozivati na taj zakon da bi se uništilo visoko obrazovanje. Da je moj fakultet izgubio spor, da naša apelacija nije usvojena, moguća posljedica bi bila da bilo koji student bilo kojeg fakulteta tuži svoj fakultet za istu stvar i da UNSA uzročno-posljedično bude uništen. Za mene bi čovjek, koji je za to najodgovorniji, u liku pomoćnika ministra visokog obrazovanja, u tom smislu, počinio čin izdaje. A takvi ljudi su glavni u visokom obrazovanju. Kada govorim o promjeni paradigme, govorim o tome da moramo dobiti strukture unutar obrazovanja koje su u potpunosti s onu stranu takvih ljudi. Nama su potrebni ljudi koji razumijevaju akademsku autonomiju a ne da se bave tim da u zakonu propišu sve živo, da de facto budu profesori umjesto profesora, važniji u obrazovnom procesu od samih nastavnika. Politika je dozvolila i kreirala uvjete da pomoćnik ministra visokog obrazovanja postaje najjači čovjek u obrazovanju, da je, de facto, sila iza zakona koja je, na osnovu svog lika i karaktera kreirala osnove zakona u kojemu je Univerzitet Jozef K. izložen trajnom procesu imaginarnog suđenja za nepostojeće kriminalno djelo. Zakon je toliko prenormiran, bavi se glupostima i onemogućuje kreativnost i jednu stvaralačku emancipaciju znanosti. To je veliki problem koji će se usložnjavati zbog trijumfa banalnosti i antiintelektualizma. Antiintelektualizam caruje, gotovo da je ulaznica za visoko društvo. Primitivnim ljudima koji imaju političku moć ništa ne znači 22 godine škole da dođete do doktorata znanosti, godine i godine rada, pisanja, objavljivanja, služenja općem dobru, sve je to ništa, mnogo je važnije ići na ideološke džume, mise, u centrale stranaka… e onda ćete biti priznati kao znanstvenik, kreativni umjetnik, akademik, onda se otvara prostor za pravovjerne istraživačke projekte itd. Da, živimo u zemlji u kojoj je horda klimoglavaca u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti važnija od ljudi koji proizvode znanje i educiraju mlade ljude. Nažalost, toj atmosferi u velikoj mjeri doprinijeli su ljudi koji su ušli na akademiju bez elementarnih uvjeta da budu članovi akademske zajednice i snažno su doprinijeli ovom urušavanju i antiintelektualizmu. Sveti zadatak vlade, u odnosu sa akademskom zajednicom, treba biti, prije svega, transparentna, nepersonalna kontrola utroška javnih sredstava a ne argusovska kontrola svih procesa i tokova odlučivanja, investiranja, istraživanja, projektiranja i slično, naročito kada znamo da su sredstva koja Univerzitet dobija dovoljna tek za prostu reprodukciju a nikako za inovativne iskorake u inovacijskom smislu, koji, ako ih ima a ima ih, prije su rezultat individualne strasti i snalažljivosti istraživača nego institucionalne podrške.
Crvena linija, na kojoj akademska zajednica pokazuje da li zaslužuje da bude priznata kao društveno relevantan igrač, kao zajednica koja ima dignitet, tiče se upravljačkih prava koji su ovim zakonom Univerzitet sveli na slugu političkog naloga. Prijedlog da Upravni odbor ima mnogo veću institucionalnu moć od Senata, svođenje Senata na englesku kraljicu i neuobičajeno devastiranje autonomne volje Univerziteta, je brutalan udar.
Ovom mojom intervencijom, kao i intervencijama drugih kolega pokušavamo da spasimo smisao i bit Univerze. Volio bih da svakog nastavnika i suradnika vrijeđa, na ljudskoj osnovi, prijedlog u Nacrtu zakona o strukturi i načinu odlučivanja u Upravnom odboru. Taj prijedlog je neprijateljska gesta. Snažno jačanje upravnog odbora dovodi u pitanje integritet UNSA. Zamislite: 11 članova, od toga samo četiri iz akademske zajednice, a donošenje odluka prostom većinom.
Da li je to način da se uvede centralizacija i puna kontrola?
To je kantonalni etatizam i neprijateljsko preuzimanje te slanje poruke totalnog nepovjerenja akademskoj zajednici jer gdje u svijetu postoje uvjeti da upravni odbor donese odluku o akademskoj zajednici a da ta akademska zajednica ne može nikako na to utjecati. Tako taj upravni odbor može donijeti odluku o ukidanju nekog fakulteta a da akademska zajednica ne može ništa učiniti. Ovim je ozbiljno ugrožen dignitet univerzitetskog nastavnika i akademije.
Ponizno molim donositelje odluka da se ovakav pristup promijeni. Ozbiljni univerziteti imaju Savjete a ne Upravne odbore kao centralne komitete, u koji su uključeni predstavnici najšire društvene zajednice, privreda, kultura, civilno društvo i vlada a mi ćemo usvoji li se ovaj zakon, imati potpunu političku kontrolu iako je Univerzitet javno a ne političko dobro. Molim uvaženog rektora da mu ovo bude crvena linija i da ponudi svoju ostavku kao kriterij: ili će se promijeniti način odlučivanja u upravnom odboru i struktura upravnog odbora, ili ćemo kao univerzitetski nastavnici proizvesti dozvoljene zakonske geste pritiska da bi se izborili za stvarno egzistiranje člana 5 o akademskoj slobodi i autonomiji.
To su toliko važne stvari da ne mogu vjerovati da akademska zajednica može preći preko toga. Zamislite da u kantonalnoj skupštini, gdje SDA ima većinu, sve odluke donosi neki drugi x faktor bez obzira na tu većinu. To bi bilo isto kao da u skupštini sve odluke donosi opozicija. Pitam genijalce koji su predlagali ovakav sastav i način odlučivanja u Upravnom odboru – da li se slažu da u njihovu porodicu uđe neka izvanjska sila i regulira potpuno odnose u toj porodici. Ako smo mi spremni preći preko ovakvog definiranja upravnog odbora, smatram da zaslužujemo prezir. Molim da ljudi koji nemaju akademsku svijest, koji su opskurne birokrate sa kožnim šinjelom kao identifikacijskim kodom napuste visoko obrazovanje. Uništit će viziju i misiju sarajevskog Univerziteta. Molim donositelje odluka da im nađu druge pozicije, tamo gdje je taj hipernormativizam možda važan. Potpuno je nevjerovatno čime se bavi pomoćnik ministra obrazovanja koji je u jednom momentu imao i moć ministra a možda je i sada ima za sferu visokog obrazovanja. Smatram da ovi zahtjevi imaju punog smisla. Ne govorim iz pozicije ohole moći jer sam autsajder, ali je odgovornost univerzitetskog profesora da ove probleme iznosi. Da li mi sa ovakvim zakonom šaljemo poruku da gradimo društvo znanja? Mi šaljemo samo poruku o jednoj strašnoj argusovskoj kontroli koja će samo gledati da li se nešto radi po zakonu a pri tome taj zakon nije bezlično apstraktno načelo nego volja jedne oligarhijske skupine. Ili ćemo kreirati društvo znanja u kojoj je akademija jedan važan i relevantan faktor.
Spomenuli ste da će ovim zakonom akademsko osoblje biti primorano, iz egzistencijalnih razloga, da fokus svog rada usmjere na razmišljanje da li će se zamjeriti zakonu donesenom od strane oligarhija…
Tačno. Pitanje je da li tu onda ima akademizma. Tu postoji samo jedna spirala ovisnosti u kojoj nije moguća komunikativna zajednica istraživača. Tu imate samo hijerarhiziranu strukturu u kojoj nedostaje istinska debata, kao i što sada nedostaje istinska debata o ovom nacrtu.
Debata izostaje zato što intelektualci šute. Možemo li ih uopće zvati intelektualcima?
Intelektualci su tu pojmovno pogrešno postavljeni. Ogromna je razlika između znanstvenika i intelektualca. Znanstvenik je čovjek koji proizvodi znanje u određenoj oblasti i njegov doprinos društvu može biti vrhunski, epohalan i vrijedan poštovanja, ali on ne mora biti intelektualac. Intelektualac je onaj ko po prirodi svog poziva vrši kritiku društva. Intelektualac mora pronalaziti sve ono što je loše da bi pozitivnom dekonstrukcijom stvorili uslove za progresiju. Međutim, mi smo antiintelektualno društvo. Antiintelektualizam je konačan u našoj zajednici. Da naše društvo nije takvo, tada bi ljudi iz visokog obrazovanja diljem BiH stvorili minimum konsenzusa da, bez obzira na politiku i institucionalni dizajn države, nastupe kao esnafska zajednica koja zahtijeva iste uvjete za formiranje Univerziteta, za napredovanje nastavnika, za plaće… i to uvijek pod najstrožim kriterijima koji se ne bi razlikovali u Mostaru, Banjaluci, Sarajevu, Vitezu, Travniku, Trnovu, Harvardu, New Yorku, Manchesteru, Berlinu… Kada bi stvorili uslove za jedinstven svijet akademskih kriterija za cijelu BiH, tada bi i započela primjena mnogih stvari o kojima sam govorio u ovom intervjuu. Kako od toga nema ništa, nužno je da nastavnici koji drže do svoje profesije, razvijaju komunikacijske prakse, pojavljuju se u javnosti i postepeno transformiraju volju za nemoć u volju za moć. Neemancipirane balkanske politike reaguju samo na moć. A politika je vidjela da je visoko obrazovanje jedna željena samonemoć i takvo stanje koristi. Ja recimo nisam siguran, čak ako iza toga stoje dobre namjere, da je mudro, u sferi donošenja odluka iz oblasti visokog obrazovanja i znanosti, pretežirati bilo kakvu partikularnost, jer to upravo svjedoči nemoć i nezaintereseiranost Akademije. Mi sada imamo uvaženog premijera sa DIF-a, (Fakultet sporta i tjelesnog odgoja), uvaženog ministra obrazovanja sa DIF-a, uvaženog prorektora za nauku sa DIF-a. To je jedna trijada unitarne moći. To nije dobro sve i da su najbolje namjere, jer je to jedna partikularna reprezentacija znanstvenog svijeta i svijeta Univerze. Vjerovatno se to desilo slučajno, ali nije fer favorizirati kroz razne organe odlučivanja samo neke fakultete i samo povlaštene koridore moći. Ipak se nadam da će kad tad, u pitanjima visokog obrazovanja, argumenti umnosti biti jači od argumenata silnosti.
Studenti su dosta razočarani u profesore i to je jedan od razloga zašto studenti vjerovatno neće podržati profesore povodom zamjerki na navedeni nacrt. Posvetimo se sada malo studentima. Gdje i kako je prekinuta veza između studenata i profesora? Druga stvar, nismo je spominjali, neke odredbe zakona poput prelaska u samofinansirajući status bez mogućnosti da barem jedna obnova u ciklusu bude odobrena u istom statusu, statusu redovnog studenta, ukidanja zabrane profesorima da prodaju svoje knjige studentima. Ukinuta je i odredba o maksimalnoj i minimalnoj normi profesora. Da li bi onda poželjan način borbe bio grupisanje profesora i studenata gdje bi se pronašao zajednički interes bez da se na jednoj strani govori o autonomiji a na drugoj strani o studentima. Trenutno imamo jednu percepciju gdje se to sve razdvaja i negativno utječe na studente.
U akademskoj zajednici radikalno nedostaje jedan čin akademskog prijateljstva. Ne moraju to biti interesne grupe, nedostaje čin iskrenog akademskog prijateljstva. To nedostaje zbog toga što je jedan od protivnika zbiljske akademske autonomije sama akademska zajednica. Ipak, ne možemo zbog tog nalaza, a neko može smatrati da nije ispravan, pristati da zbog trenutnog odnosa snaga negiramo historiju akademije, historiju univerziteta, pojam o tome šta znači univerzitet i šta bi trebao biti. Nažalost, konzervativna revolucija je prodrla na univerzitet i ona je dovela do pada emancipatorskog potencijala, kako kod nastavnika, tako i kod studenata. Volio bih da su studenti radikalniji, radikalniji u emancipatorskom smislu. Ako ljudi sa dvadeset godina neće biti ljevičari i anarhisti, kada će biti? Kod nas su ljudi sa dvadeset godina konzervativni kao da im je 70 godina. Provociram studente da budu radikalni u suprotnom smjeru od konzervativnih revolucija koje trenutno trijumfuju u BiH, ali i u svijetu. Trenutno imamo ambijent gdje trijumfuju rigidne ideologije.
Dozvolite mi jedan subjektivizam. Dok sam bio student, živio sam u studentskom domu u Nedžarićima. Bio sam jedan od lidera studentskih protesta u komunizmu. Razlog protesta – imali smo epsko trovanje hranom u menzi. To je bio okidač za pobunu. To je bila ozbiljna stvar. Centralni komitet Partije poslao nam je Hamdiju Pozderca da kao sjajni narodni tribun i govornik pred masom studenata otupi tu pobunu u čemu je zbog svog retoričkog umijeća u određenoj mjeri i uspio. Ipak, imali smo nekih rezultata. Mogućnost prenosa ispita u narednu godinu je jedan od darova te pobune. Do tada nije postojala ta mogućnost. To su bile demonstracije koje su imale svoju socijalnu i političku težinu. Studentski dinamizam, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je ozbiljan i respektabilan. Danas je jedan etno-klepto svjetonazor postao dominirajući na način da je trijumfirala skolastika. Kriterij vjerovanja je postao dominirajući nad kriterijom sumnje. To je negacija znanosti. To dominira i kod velikog broja studenata, ali i profesora. Pluralizam podrazumijeva različite svjetonazore i s tim nemam nikakvih problema. Problem je što nema debate i autentičnih i teorijski moćnih predstavnika konzervativizma pa da razgovaramo. Međutim, imate samo aroganciju, neuvažavanje argumenata i kada su u pitanju studenti, način organizacije koji je krajnje diskutabilan. Podilazi se prosjeku umjesto da na čelu studentske organizacije budu najbolji studenti, koji unaprijed zahtijevaju studentsku organizaciju bez političkog utjecaja stranaka, koji imaju osjećaj za pluralno a ne samo za rigidno, preovladavajuće, dominirajuće… Ali, ne mogu ja biti student. To je pitanje za Vas. Borio sam se kao student za svoje ideje a sada se kao profesor borim za svoje ideje i tragam za istinom. Možda u tom traganju prema nekome nisam nježan. Uglavnom prema onima koji ne zaslužuju nježnost. Naša vlada i naš Univerzitet ne zaslužuju nježnost. Smisao Akademije nije da bude odani sluga političkog naloga već da, uz inovacije, kreiranje novih ideja, ekonomiju znanja… ponude i kritičko mišljenje kojim će naoružati studente da budu visoko motivirani građani koji prihvataju vlastitu društvenu odgovornost.
8,759 total views, 4 views today