1.
Sjedio sam u podrumskom stanu, u kome su se godinama kao stanari smjenjivali pjesnici, od Nikole Martića do Mire Petrovića, stanu koji je postao neka vrsta neoficijelne pjesničke tribine. Nijedan od pjesnika-stanara nije uživao društvene privilegije, jedva ikakva prava, pa nikakvo čudo da ni jedan nije dobio ni stanarsko na ovaj ubogi smještaj. Glavna briga općinskih vlasti i kućnih stanara je bila kako da izbace ove beskućnike. Tako i te zime. Nikola je otišao da kupi čaj, a ja se ushodao po hodniku da se ne zaledim. Prvo sam mislio da mi se učinilo – Nikola mi ničim nije nagovijestio postojanje novog sustanara -, ali kada otvorih vrata druge sobe shvatih da neko leži u krevetu. Nisam baš točno mogao reći tko, jer je ispod pokrivača virila samo francuska kapa, a postojanje osobe nadasve potvrđivala bujica riječi. Nikola mi objasni da i kapa i glas, a privremeno i soba pripadaju Iliji Koziću, pjesniku. Kasnije u Životu pročitah jednu Ilijinu kratku pjesmu (čini mi se da je još uvijek pamtim: “Neko nekom stao na žulj/Neko nekom stao na rep/A i dan je lijep/Putovati”), koja me je istovremeno iritirala, nasmijavala i privlačila. Onda se i sretosmo, pozdravismo – Ilija se, poput većine ljudi koji dođu sa sela, volio rukovati – i on odmah, zorom, poče da mi postavlja pitanja o ništavilu i transcendenciji. Živio je sirotinjski, kazivao da mu je ratna pomoć poboljšala standard, često ni za kartu nije imao (“Ne čitam u tramvaju, moram da pazim da ne naiđe revizor”), na duže relacije putovao pješke, jedva ikada imao za piće (“A i što će mu, on je od sebe pijan”), ali su ga ipak najviše uznemirivala “metafizička” pitanja. Kroz takva je došao od pobožnosti do ateizam, od ateizma do Boga i u sebi izgradio vjeru koja je bila neopoziva, možda. U njegovim upitkivanjima i cjelokupnom životnom držanju bilo je nečeg istovremeno naivnog, šeretskog i ciničnog, što je činilo da ga je malo tko, zadugo, smatrao ozbiljnim. On je i sam svesrdno pripomagao takvom mnijenju o sebi samom. Sve mislim da je to pripadalo njegovom “lukavstvu uma” e da bi ga ostavili na miru, da ne bi bio u službi bilo kakve politike, mode ili trenda. Nije bio oportunista, posebno ne od onih koji “iz najdubljih uvjerenja” uvijek slijede pobjednika. Oportunista je osoba koja se udvara vladajućem da bi ugodila sebi; istinoljubiv – a u takve spada i autentični stvaralac – se bori za svoja najdublja uvjerenja, a time i za sebe. Ilija se nikome nije htio prikloniti. Jednom ga iz nekih razloga upitah da li on piše na srpskom ili hrvatskom. “Ja pišem pjesme” – odgovori on onako kako mu je dolikovalo. Tako je postao marginalni pisac i potvrdio da je njegova pozicija autsajdera bila bolja u odnosu na hvaljeni “centar”, iz koga su producirana standardizirana, teško upamtljiva djela, čiji su proizvođači svojski potiskivali sva djela koja su svojom autentičnošću dokazivala njihovu osrednjost. Ilija je postao svoj vlastiti prethodnik i svoj jedini sljedbenik. Iako ga vremenom mnogi počeše uvažavati, a neki se proglasiše i njegovim sljedbenicima, on je sam stalno nešto mijenjao (čak i svoje prezime Kozić u Ladin), i smatrao da još uvijek piše svoju “prvu pjesmu”. U ratu mi donese jednu od takvih, nekoliko dana kasnije drugu verziju iste, pa treću… “Izaberi sam koja je najbolja” – reče, i stavi me na golemu muku, jer je svaka verzija bila odlična. Umro je u staračkom domu koju godinu poslije rata. Rekoše mi da je mislio da rat još nije završen. Valjda ovaj put nije bio u pravu.
(2004.)
2.
(iako mu nije godišnjica, a on je sigurno ne bi slavio, obilježio, ne bi i da jest, ne bi ni znao, takav je bio)
O dobrim piscima bi trebalo pisati neprekidno. Svaki čas drugi tekst. Ilija Ladin je bio dobar pisac. Dobar pjesnik, što je još bolje nego biti dobar pisac.
Htio bih, evo, ponovo napisati tekst o Iliji Ladinu. Ranije sam pisao nešto. Mogao bih ovaj, novi tekst započeti ovako: u Bosni je postojao jedan poseban (poseban: potpuno različit, jedinstven, izuzetan) pjesnik u XX. stoljeću: Ilija Ladin. On se iz sebe kao pjesnik rodio. Takva mu i poezija. Mak Dizdar je oživio tradiciju starih bosanskih tekstova i tu tradiciju učinio velikom, a i sebe u tu tradiciju udjenuo; Abdulah Sidran je u svojoj poeziji zapravo na svoj način preveo dvojcu pjesnika i tako stvorio svoju poetiku: Homera i T. S. Eliota; Marko Vešović, možda najveći pjesnik kojeg u životu susretoh, sve, i svoje i tuđe, prevede u pjesničko; svaki drugi do koga sam držao prizvao je u pomoć neki već postojeći model; neki od njih su svakako bili dobri pjesnici, ali je samo Ilija bio „nevin“, do kraja drukčiji, različit, autentičan: učitelj, nastavnik, malo pomjeren, zarađivao svoju crkavicu, nije ni s ljudima na kraj lako izlazio, i pisao kako on, samo on misli da treba pisati. Nije htio biti pjesnik, nije htio s tim okolo paradirati, nije čak znao da je pjesmu moguće objaviti, a ne vjerujem da mu je to nešto značilo. Ilija je pisao. Nije pisao za sebe, nije pisao ni za nekoga drugog. Samo je pisao. Pisao pisanja radi. Počeo je pisati kasno, sa četrdeset godina, tek kada mu je pjesništvo naredilo da piše. I napisao svoje, ukratko. O njemu je lijepo, ako se ne varam jedini ozbiljnu studiju napisao Željko Ivanković. Druge kritičare i teoretičare ne mogu spomenuti, ne znam je li ih bilo. Vjerojatno nije, što me ne čudi. Teško da će njegovu poeziju u Bosni, s izuzetkom nekoliko njih, ikada dovoljno dobro biti shvaćena, protumačena, teško ikada i spomenuta. Nikakvo čudo. Nisu ga ni u Hrvatskoj uvrstili u svoje. I bolje. Veliki pjesnik ne pripada nikome, a nije ni po volji mnogima. Pjesništvo je samoća. Kao i pjesnik. Poput Ilije, neženje.
(2016.)
10,475 total views, 2 views today