Enes Karić
HIKĀJE DŽEVADA KARAHASANA [1]
To [sudbinu i predodređenje] nam kazuju sve velike povijesti, eventualno zamjenjujući Boga usudom, ili neumoljivim životnim zakonima. Funkcija ”nepromjenljivih” priča upravo je u tome: uprkos svim našim željama da izmijenimo sudbinu, primorani smo da svojeručno dotaknemo nemogućnost da se ona izmijeni. I otuda, o kakvom god zbivanju pripovijedale, one pripovijedaju i o nama, zbog toga ih čitamo i volimo. Potrebna nam je njihova stroga ”represivna” lekcija.[2]
Dževad Karahasan (rođen 1953. godine u Duvnu, Bosna i Hercegovina) jedan je od najpoznatijih današnjih bosanskohercegovačkih i južnoevropskih književnika. Napisao je veliki broj pripovijetki, drama, romana i eseja. Prevođen je na brojne evropske jezike, posebno na njemački jezik. Također, Dževad Karahasan je poznati i priznati profesor teorije književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, bio je i profesor na katedri slavistike Univerziteta u Salzburgu i Univerziteta u Insbrucku, bio je i lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na slavistici Georg August univerziteta u Göttingenu. Dugo godina Dževad Karahasan uživa “status pisara“ (Stadtschreiber) grada Graza u Republici Austriji.
Dževad Karahasan je dobio i brojne nagrade za književnost, npr. Nagrada Bruno Kreisky za političku knjigu godine (Beč, 1995.), Herderova nagrada (1999.), Nagrada za životno djelo Sajma knjiga u Leipzigu, 2004., itd.
I.
U Istočnome diwanu Dževad Karahasan kazuje jednu priču o spokojnome mišu koji je u velikoj stijeni našao rupu i tamo se lijepo smjestio, i zamirao od radosti ”misleći na miran i spokojan život koji mu ova rupa obećava”.[3]
Ali, kako već biva u izobilnoj prašumi i na njenim stepskim obodima, naišao je gladan lav, i vidio tigra kako se gosti svježom lovinom, tu se zapodjene borba lava i tigra, tigar se spasi bježanjem na obližnje drvo.
Potom ispod drveta naiđe slon, a onaj ljuti tigar napade slona, slon se potom dade u bijeg, nastade veliki stampedo svih stanovnika prašume čiji se broj ne može ni izbrojiti. Metež i gungula stigoše do jedne zmije, ona se od straha trznu, pronađe jednu rupu, a ta rupa bijaše baš ona u kojoj se bio skrasio onaj spokojni miš.
I zmija proguta miša.
Hikāja se završava Karahasanovom konstatacijom da je neka od prašumskih životinja zgnječila rep onoj zmiji, ali od toga zmija ”nije imala nikakve štete jer joj se rep obnavlja, što je najbolji dokaz da njezin [smrtni] čas tada nije kucnuo.”[4]
Ali, baš tada, kucnuo je smrtni čas spokojnome mišu.
U velikom književnom opusu Dževada Karahasana nahode se raskošni đerdani hikāja nalik ovoj prepričanoj. Tako, uz hikåju o spokojnome mišu, Karahasan navodi u cjelini ili u bljeskovitim aluzijama i hikāje kao što su one ”o nestanku prstena koji je darovan Šeherzadi”,[5] ”o Božijem svemilosnom i sveljubećem pogledu koji se od stvorenog postojanja nikada ne okreće”,[6] o ”psećim vilicama”,[7] o ”ženi koja kleči na grobu svoga muža” i o ”desetak žena koje su sutradan klečale na grobu njenog muža”,[8] o ”ženi koja je u šuplji orah metnula pauka da bi izliječila oslabjelu ruku svoga muža”,[9] o ”djevojci koja je ustanovila da je karakter pasa beskućnika pouzdaniji od ljudskoga”,[10] itd.
Da o Karahasanovom djelu ne govorimo ovom prilikom, najradije bismo pročitali desetak njegovih hikāja, u tišini, bez tumačenjske refleksije, bez ikakva diskurzivnog uklona.
Jer, kao ni mitove, ni hikāje se ne objašnjava, niti tumači. Kao i mitovi, i hikāje nerado trpe naše učene egzegetske i hermeneutičke metajezike.
Hikāje se čitaju, zapravo: slušaju se.
Slušaju se u onom smislu i onako kako odgojeno dijete sluša riječi i savjete čestitih roditelja i učitelja.
To je stoga jer hikāje tumače nas, a ne mi njih!
Hikāje obrazlažu naše svjetove, osmišljavaju nam ih prasmislom, osvježavaju nam ih pradavnim sjećanjem.
II.
Ali, eto, ova prigoda u kojoj smo traži da o hikåjama, o Karahasanovim posebno, kažemo nekoliko riječi.
Lijepo je ovdje čuti jednu ”univerzalnu” hikāju (premda su sve hikaje ”univerzalne”, kako one Karahasanove tako i Ibn Muqaffine i Hafizove, kako one Čiste Braće tako i Tahe Husejna…):
Išao jednom jedan čovjek uz nekakvu uzbrdicu i nosio breme drva. Na pola puta se umori, ugleda jedan zid, spusti breme na zemlju, nasloni se na kamenje, odhuknu, otra znoj sa čela i reče:
- ‘E, draga smrti, dođi napokon, ja ne mogu više!’
U taj čas pred njim se pojavi smrt:
- ‘Evo me, zvao si me!’
- ‘O, jesam, Bogami, jesam! Da mi, brate, pomogneš zametnuti ovo breme na pleća, pa da idem svojim putem!”[11]
Zgodno je na ovom mjestu i nakon ove hikāje o smrti, a radi kontrastivnog i komparativnog efekta, navesti i jednu Karahasanovu hikåju o smrti iz Izvještaja iz tamnog vilajeta:
Jedna bogata škrta žena došla je nakon smrti pred sud, da joj se odredi gdje će čekati Sudnji dan. Za vatru nije, nisu njezini grijesi baš toliki, a ni za vrelo ulje ili vodu, razmišljali su sudije, ona nije činila zlo nego je propustila činiti dobro. Pogotovu nije zaslužila bašču ili cvjetnu livadu, jer ni nekog dobra vala nije uradila. Ne treba je smjestiti ni u berzah u kojem se miruje, nije ona zaslužila ni tako dugo mirovanje. Tako su odlučili da je gurnu u more nečisti koje je nekako poput njezina života – ne podnose se veliki bolovi, ne trpe se neke strahotne muke, ali smrdi stalno i uporno za ne podnijeti. Tako će ona, računali su sudije, dobro shvatiti šta od zemaljskih dobara radi sebičan čovjek koji ih samo u sebe trpa. Kako rekli, tako i učinili, gurnuli je u smrdljivo more, a ona vrišti, moli milost i koprca se da iziđe, jer niko ne bi od svoje volje ostao tamo gdje su nju stavili. Ili su je šejtani odozdo vukli za noge, ili je tonula od svoje težine, uglavnom ona je već nestajala i samo joj je šaka desne ruke virila iz nečistog beskraja, kad se jedan melek sjurio prema njoj i stavio joj u ruku pet-šest pera crvenog luka. Šaka se sklopila oko tih pera, a melek se počeo dizati i vući je. Hoće li pera izdržati – neće li izdržati? Izdržala su i melek je škrtu ženu vratio na suho. Svi zbunjeni gledaju, ona možda zbunjenija od svih, ali se ona, lukavica, raduje kao nikad niko i samo mudro šuti. A melek objasni da je jednog dana, dok je ona na rubu svoje njive pripremala povrće za ručak, pored nje naišlo dijete jedući suhu koru hljeba. Dijete je već bilo prošlo kad se u njoj nešto prelomilo, pa je zovnula dijete nazad i pružila mu glavicu luka. Onda se predomislila, odrezala glavicu i vratila je u svoju korpu, a djetetu pružila samo pera. A eto i ta pera nešto vrijede.[12]
Po formi koju ima, ovaj ulomak iz Izvještaja iz tamnog vilajeta je hikāja.
Ne valja reći ”tipična” niti ”tipska” hikāja, jer takve hikāje ne postoje.
Dobro je kazati da je svaka hikāja izvorna, svaka je živo biće govora i jezika, svaka je lik, ili sa svojim likom, koji ne dijeli ni s kim (i ni s čim) drugim.
U arapskoj, perzijskoj, turskoj ili u urdu književnosti, u velikim književnim tradicijama drevnog istoka općenito, ovakve snažne priče koje u svojim djelima, izvorno i samoniklo, navodi Dževad Karahasan nazivaju se hikāje (hikāyāt). Sve ove hikāje Dževada Karahasana su izvorno oslovile, njemu su došle, one su samo njegove, one su samonikli događaji na stranicama njegovih knjiga. A bivaju i naše kad god čitamo Karahasanove knjige.
III.
Sama riječ hikåja potječe iz staroarapskog jezika. Hikāja jednostavno znači priča.
Ali, hikāja je nesvakidašnja priča, priča sui generis, ona priča kojom nas oslovljava sama sudbina, pa makar to bilo i posve ”bezazleno” doticanje, kao što je posve neznatan i nevažan čin slijetanja sićušnog komarca na nos haldejskog kralja Nimroda/Nemruda (u hikāji koja kaže da je, eto, kralju bilo mrsko mahnuti rukom, pa ga komarac ujede, rana se dade na zlo, i najmoćniji čovjek tadašnjeg svijeta umrije!), ili, pak, majčinska ljubav u priči/hikāji o umornoj seljanki (koja je sva snena, iza same ponoći, zadajala svoje čedo, ali nju, avaj, ukrade slatki san prije negoli je djetetu izvadila sisu iz usta, pa se sva sustana na njega naslonila i ugušila ga grudima punim životopodarujućeg mlijeka!).
Etimološki, staroarapski korijen riječi hikāja sadrži intenciju oponašanja.
Jer, ko priča hikāje on oponaša najviše horizonte smisla, on dodiruje sudbinu, on se pričom vraća u sami osvit govora i jezika.
To je drevno semitsko značenje (hikāje kao priče koja oponaša jedan veliki pradavni zbud!) zasigurno utjecalo, na neki način, na onaj platonovski pogled na mimesis ili oponašanje, posebno oponašanje na planovima pripovjedačkih ali i drugih umjetnosti.
Hākī ili hākīja u arapskom i danas znači oponašatelj, u arapskoj i drugim istočnim kulturama takva vrsta oponašatelja je iznimno uvažavana.
Hākī je u perzijskoj tradiciji nazvan naqqāl, ili onaj koji prenosi davne mudronosne priče, a u nekim arapskim regionalnim ili ”lokalnim” književnim tradicijama ovakve su pripovjedače nazivali qussās (naprosto: pripovjedači ili oni ljudi koji se vraćaju tragom neke priče!).[13]
Ali, intenciju oponašanja iz etimologije riječi hikāja ne treba plitko shvaćati, jer ovo oponašanje ne znači plagiranje!
I dobro je odmah podsjetiti da se (i u djelima Dževada Karahasana) to oponašanje – koje se zbiva u njegovim izvornim i nikada prije njega ponovljenim hikājama – događa na višim stupnjevima umjetnikove svijesti i duha. U duhu i višoj svijesti umjetnika i pisca (u našem slučaju u oceanima jezika i govora Dževada Karahasana) iznova se zbiva ponavljanje ili oponašanje, ili, pak, dolazi do proplamsaja glavnih ili osnih tema čovjekove sudbine: smrti, rođenja, života, bolesti, borbe, ljubavi, rada i muke sticanja, tuge, spasenja, gubitka najdražih, straha, očaja…
U klasičnim komentarima Kurʼāna izdaleka se sugerira da nas hikāje moćno oslovljavaju i zapravo uzmu za ruku, pa kao majka povedu svim ovim utrvenim stazama e da bi nas, kao i sve ljude koji su te hikāje ikada slušali, podsjetile (kako u jednoj svojoj metafori i hikāji u Istočnome Diwanu kaže Dževad Karahasan), na gladnoga lava ”zbog kojega činimo ono što moramo, a ne ono što bismo htjeli.”[14]
Hikāje su, tako, priče o tome kako sudbina sama oponaša sebe otprije, ali sada (samo sada!) baš, eto, oponaša se na(d) nama. Podsjetimo usput: U arapskom jeziku fraza ”Wa l-hikāyatu ‘ala – llāhi” (وَ الْحِكَايَةُ عَلىَ اللهِ) znači: ”A samo Bog zna(de) šta će biti!”[15]
Hikāje nas podučavaju: Sve je isto, samo smo sudbini mi sada dati, i mi smo taj njezin tren i moment iznova!
Eto, tu je objašnjenje zašto u arapskoj riječi hikāja ima onaj pradavni zvôn oponašanja! Nema ništa novo, samo je nov objekt (ili ljudski subjekt) na kome se sudbinino oponašanje zbiva.
Zajednički imenitelj hākija, naqqāla, qāssa … jeste veoma neobičan: prenošenje priča, kazivanje događanja sudbine, konkretiziranje sudbine. Naime, arapski i perzijski pripovjedači strašno bi se uvrijedili ako bismo im rekli da izmišljaju priče. Odvratili bi nam, možda i ljutito, da su oni, uistinu, samo prenositelji priča koje sadrže davne zbudove i događaje koji su se desili negdje tamo, nekada, za davnih osvita, a nama ih pričaju baš zato jer će se desiti i nama, iako drukčije u mjeri u kojoj smo drukčiji.
Prisjetimo se ovdje npr. ogleda Esada Durakovića, Dževada Karahasana i Roberta Irwina o Hiljadu i jednoj noći, u tom oceanu priča i hikāja Šeherzada ne izmišlja niti jednu jedinu!
Ona ih, svaku ponaosob, naprosto samo prenosi, priča ih!
IV.
Dževad Karahasan je u našoj književnoj tradiciji pokazao i to da svijest u kojoj se zbiva hikāja seže u čovjekova vremena prije negoli je osvanula svijest homo sapiensa. Evo o tome još jedne Karahasanove hikāje:
Nekakav se mornar nakon brodoloma spasio uspentravši se na leđa ogromne kornjače. Kornjača je, po Božijoj milosti, plivala prema kopnu i tako mornara donijela do obale izvukavši ga iz ralja oceana i strašne smrti. Mornar ju je izvukao na pijesak i zahvaljivao se dugo i srdačno, a kornjača se okretala prema vodi i time pokazivala da joj je više do mora nego do njegove zahvalnosti. Mornar je smatrao da bi bio prava svinja ako joj ne bi stavio do znanja koliko joj je zaista i iskreno zahvalan, pa ju je uporno okretao glavom prema kopnu i ponavljao svoje izraze zahvalnosti, nudeći joj čak i poljupce. Kornjača se nastojala vratiti svome moru, mornar ju je nastojao zadržati na svome kopnu i izraziti svoju zahvalnost na njoj shvatljiv način, i to je tako trajalo, trajalo… Bog zna kako dugo bi to trajalo da se mornarov pogled nije zadržao na kornjačinoj glavi i otkrio mu da ona nema ušiju. (…) Ponesen svim tim saznanjima (…) mornar je uzeo nož i prosjekao kornjači uši veoma slične svojim.[16]
Karahasan se ovdje, na način svoga holističkog sudjelovanja u svijetu, podruguje homo sapiensu i njegovim prijekim rješenjima. (Karahasan je i ovdje izvoran, premda ovdje vidimo izdaleki odjek priče o čvoru frigijskog kralja Gordija što ga je Aleksandar Veliki presjekao svojim mačem!).
I mnoge druge hikāje Dževada Karahasana možemo komparirati sa tom velikom književnom tradicijom islāmiyyāta,[17] nasrāniyyāta[18] i isrāʼīiliyyāta,[19] koje i danas živo saučestvuju u pripovjedačevim zanatima, kao što valovi saučestvuju u kretanju morskih prostranstava oceana.
Kroz mnogolika poređenja raspoznaćemo, dakako, kazivanja o smrti, rođenju, životu, bolesti, borbi, ljubavi, radu i muci sticanja. Sve te hikājetske priče kazuju porukama spasenja, tuge, radosti, gubitka najdražih, straha, očaja, strepnje…
Ali, Karahasanove hikāje su praizvorne jer je praizvoran način na koji on oslovljava granične situacije. Naravno, dogodiće se isto, samo smo mi u tom istom oni drugi ili oni novi. To spoznanje počiva u srži svake hikāje.
Kao da je poruka svih hikāja sljedeća: Stvarajući nas, Bog je svakom muškarcu i ženi ponaosob, svakom bez iznimke, obećao da će mu zasebno prirediti ono sudbonosno suočenje sa praktičnim realiziranjem susreta(nja) iz graničnih situacija.
Hikāje su tako, u Karahasanovim djelima, kratke i bljeskovite biografije o tome kako se čovjek u čuđenju i zabezeknuto susreo sa sudbinom.
I baš zato se hikāje nisu ni dogodile u svijetu koji islamski mistici nazivaju ”egzoteričkim” (az-zāhir), sve hikāje, pa i ove Karahasanove, zbile su se ili zbudile se u imaginalnom svijetu i odatle oslovile njegovu svijest.
Kad Klod Levi Stros kaže da ”mitovi nastaju u čovjekovoj svijesti bez njegova znanja”,[20] to nam pomaže da pokažemo kako i hikāje Dževada Karahasana nastaju u višim oblicima piščeve svijesti, onim katovima svijesti ponad diskurzivnog mišljenja, opremljenog i obučenog učenim logikama homo sapiensa.
V.
U književnim svjetovima Dževada Karahasana mnoštvo je hikāja i njihovih varijacija koje oslovljavaju i naše današnje doba i znakove ovoga vremena.
U Karahasanovom eseju, a zapravo predivnoj hikāji, o ”namještaju koji ne može struhnuti”,[21] ”na kome ne možemo vidjeti tragove prolaznosti”, posve jasno otčitavamo stav pisca prema prometejskom duhu naše civilizacije, njenih proizvoda i njihovih posljedica.
Dokaz, zapravo objašnjenje tome, nahodi se također u izvanrednoj Karahasanovoj hikāji o Emilianu, čovjeku koji je ”popravljao sat”.[22] Ako ovih tridesetak listova o Emilianu čitamo po klasičnim tumačenjima hikāje onda dolazimo do samo jednog glavnog značenja: Naše životne karijere i poslovi su naše vlastito i naše stalno popravljanje našeg (kudret) sata!
Takav tonalitet susrećemo i u Karahasanovoj preinaki hikāje o sedam truba koje najavljuju Apokalipsu, koju pripovijeda njegov junak u Foči, gradu često krvavom od krvničkih zločina. Karahasanov junak kaže da su se tri trube već oglasile ”za onoga koji ima uši da čuje”.
Je li prva truba najavila da će na zemlju padati grad od vatre koji će se miješati sa krvlju? Je li svakome ko zna gledati i ima čime jasno da su to bombe koje su polovinom ovog vijeka kao grad počele padati s neba na zemlju, jesu li one vatreni grad koji se na zemlji miješa s krvlju? Je li nakon druge trube na zemlju pao gorući brijeg, opisan tako da i budala prepozna atomsku bombu bačenu na Hirošimu? Nakon treće trube će […] na zemlju pasti zvijezda pelin koja će otrovati vodu i tla. A to je Černobilj [ta riječ] znači pelin, […] tako [se] pelin zove na ukrajinskom, i da je ona eksplozija atomske centrale, koja je otrovala vodu i tla hiljade kilometara okolo, u stvari pad zvijezde pelin na zemlju.[23]
Kazali bismo, na kraju, kao mogući zaključak i sljedeće:
- Pisac koji koristi hikāje sugerira da mu je cijelo djelo strukturirano u horizontima hikāje u hikāji, potom dvije hikāje u trećoj hikāji, i tako, ne dokraja, već do beskraja!
- Samo hrabri književnici posežu za žanrom hikāje. To je kao kad se stavljaju skupocjeni dijamanti na zlatnu ili srebrnu plohu ukrašenu kaligrafijom. Oponašati najviše književne uzore na prostorima od Nila do Eufrata, od Eufrata do Oksusa, od Oksusa do Jangcekjanga, znači sudjelovati u pisanju izvornih štiva.
- Kroz djelo Dževada Karahasana razložno vidimo da nije točak najveći ljudski izum, ili najveći izum dat čovjeku! Nije to ni izum trokuta, kružnice, kvadrata, pravougaonika… Priča je najveći čovjekov izum, ili najveći izum dat čovjeku.
- Karahasanove hikāje kazane su po strogim načelima edeba (adab) drevnih književnosti Istoka, naročito onog edeba koji je obilježen porukom Kurʼāna. Dževada Karahasana raspoznajemo, po hikājama u njegovim djelima, kao drevnog i pamtivječnog umjetnika riječi i pera. Tako Karahasan unosi, u književnosti Evrope tokom potonjih trideset godina, između ostalog i moćni glas hikāje.
…..
[1] Esej je pročitan na simpoziju posvećenom književnom djelu Dževada Karahasana. Simpozij je organizirao BZK Preporod, održan je 8. maja 2010. godine u Sarajevu.
[2] Umberto Eko, O književnosti, (prevela sa italijanskog Milana Piletić), izd. Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2002. godine, str. 20.
[3] Dževad Karahasan, Istočni diwan, izd. Dobra knjiga, Sarajevo, 2007. godine, str. 24.
[4] Dževad Karahasan, Istočni diwan, isto, str. 26.
[5] Dževad Karahasan, Šahrijarov prsten, izd. Dobra knjiga, Sarajevo, 2007., str. 336-337.
[6] Dževad Karahasan, Sara i Serafina, izd. Dobra knjiga, Sarajevo, 2007., str. 114.
[7] Dževad Karahasan, Sara i Serafina, str. 116.
[8] Dževad Karahasan, Istočni diwan, str. 280.
[9] Dževad Karahasan, Istočni diwan, str. 280.
[10] Dževad Karahasan, Noćno vijeće, izd. Connectum, Sarajevo, 2009., str. 38 – 39.
[11] Ova se hikaja na arapskom navodi u gramatikama arapskog jezika.
[12] Dževad Karahasan, Izvještaji iz tamnog vilajeta, izd. Dobra knjiga, Sarajevo, 2007. godine, str. 166.
[13] Usporedi Robert Irwin, The Arabian Nights, a Companion, izd. Tauris Parke Paperbacks, London, 2008., p. 103 – 119. Usporedi naš prijevod ove knjige: Hiljadu i jedna noć na Zapadu, izd. Ljiljan, Sarajevo, 1999. godine, str. 153. i dalje.
[14] Dževad Karahasan, Istočni diwan, str. 26.
[15] Usp. Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, izd. El-Kalem, Sarajevo, 1997. godine, str. 320.
[16] Dževad Karahasan, Šahrijarov prsten, izd. ”Dobra knjiga”, Sarajevo, 2007. god., str. 334.
[17] Islåmiyyåti su muslimanske ili islamske priče u književnostima islamskog istoka.
[18] Nasråniyyåti su kršćanske priče koje su inkorporirane u književnostima islamskog istoka.
[19] Isrå’iliyyåti su jevrejske priče koje su u velikom broju ušle u književnosti islamskog istoka.
[20] Klod Levi-Stros, Mit i značenje, izd. Službeni glasnik, Beograd, 2009. godine, str. 7.
[21] Impresivan je Karahasanov esej (ili moderna hikåjetska prilagodba) o modernom namještaju. Vidi prve stranice Šahrijarova prstena.
[22] Usp. Dževad Karahasan, Izvještaji iz tamnog vilajeta, str. 7. i dalje.
[23] Dževad Karahasan, Noćno vijeće, str. 141 – 142.
4,907 total views, 6 views today
