Piše: Goran Sarić
Poslije jučerašnjeg cjelodnevnog “cmizdrenja”, jutros je osvanuo lijep, sunčan dan. U busu za posao sjedim sa čestim saputnikom, profesorom arheologije E. M. Priča mi o pripremama za sutrašnji “Radboud meets refugees”, na kome će se jedan broj njegovih kolega sa Radboud Univerziteta družiti sa izbjeglicama iz obližnjeg izbjegličkog kampa. On će, skupa s kolegom, sirijskim arheologom, održati predavanje. Isto će, u parovima, svaki u svojoj oblasti, uraditi kolege iz engleskog jezika, robotike, poduzetništva… Univerzitet tako nastoji visokoobrazovane izbjeglice uključiti u akademski život i olakšati im snalaženje u novim životnim okolnostima.
Kasnije, već na poslu, kao maljem udara vijest sa sajta koji u stopu prati najnovija dešavanja: bombaški napadi na aerodromu i u metrou u Briselu. Desetine mrtvih i ranjenih. Zaledim se, Dođe mi da vrisnem. Osvrnem se. Kolege ćaskaju. Očito još ništa ne znaju o Briselu. A kad uskoro i saznaju, ne izgledaju mi previše zatečeni, šokirani. O dobro pripremljenim, zločinačkim napadima pričaju – barem mi tako izgleda – nekako nonšalantno. Kao da se njih to, zapravo, i ne tiče.
Donekle ih razumijem. Jer, ova zemlja toliko dugo nije ratovala. U Prvom svjetskom neutralna, u Drugom je Švabe satraše dok si rekao ‘keks’!
Čovjeku se uvijek čini da je zlo negdje drugdje. Dok ga to zlo, jednom, žestoko ne opauči.
Tako sam i ja, sjećam se, ljeta devedeset prve, iz dvorišta vikendice na Boračkom jezeru – malo kao zabrinuto, a ipak u suštini isto ovako opušteno – putem žice tetku iz Beograda uvjeravao da ipak dođe do nas. Jer, rekoh joj, “kod nas neće biti rata”. A ona tog jula prvi put u posljednjih dvadesetak godina nije došla u Hercegovinu. Plašila se žena. U Hrvatskoj naveliko bjesnio rat. U paklu gorio Vukovar. Ona sve znala i skužila, a mi, “pametne” Ere, i dalje mislili da kod nas neće planuti.
Sad i meni samom zvuči nevjerovatno i dozlaboga naivno, ali u taj krvavi oganj nisam vjerovao čak ni svega nekoliko sedmica prije prvog granatiranja Konjica. A ipak sam – barem za to mi je doteklo pameti! – ženu i djecu poslao na sigurnije mjesto. Tih dana su me, sjećam se, telefonom pozvali rođaci iz očevog rodnog sela. Pitali zašto ne dođem gore, među svoje. A zar i ovdje, u gradu, nije bilo mojih? Sugrađana, školskih drugara, prijatelja, rođaka, bivših ljubavi … Tu mi je i roditeljska kuća. Dom. Tu sam rođen. Ja sam, izgleda, jedan od rijetkih koji uvijek vjeruju da čovjeka više određuju mjesto rođenja i okolina negoli nacionalna pripadnost.
I zato sam ostao.
Ni tada, velim, nisam vjerovao da će biti rat. Ali, odonda sam možda i previše oprezan i pesimističan.
Zato razumijem ove ovdje, čija zemlja, srećom, toliko dugo nije vojevala. Oni ni sada – nakon 11. septembra, Pariza, Bliskog i Srednjeg istoka, pa čak i nakon kukavičkog ubistva režisera Teo van Gogha, prije nekoliko godina – jednostavno ne mogu da pojme toliku mržnju, fanatizam i kult smrti koji gaje pristalice ISIL-a.
A da i ne govorimo da ih većina ništa ne zna, ili neće da zna o haosu koji je Zapad napravio, i još uvijek pravi, na Bliskom i Srednjem istoku, a koji je djelimično prouzrokovao sav ovaj krvavi užas.
Zato, dok ovi dobri, naivni, pravim problemima nesvikli ljudi i dalje čavrljaju, ja sjedim, i šutim, kao otrovan.
Jedan kolega, svikao na moje brutalne šale, u prolazu pita: “Nije li vrijeme da opet ‘kupiš prnje’, Sarik?”
“A kuda da idem,” odgovaram protupitanjem, s izrazom lica koji ne dopušta zajebanciju. “Na Mjesec? Ili, možda, Mars?” I brzo se okrenem ka pendžeru.
Kolega ode – k’o posran.
Kasnije, na pauzi, dok šetam i razmišljam o tome da je, prema nekim izvorima, i grad u kome živim, Arnhem, jedno od potencijalnih legla džihadističkih “pasa rata”, dobijem sms od sina: “Ludilo u Briselu! I prije ih je bilo dosta, a ko zna koliko ih je došlo sad, među pravim izbjeglicama?”
Najradije bih mu smjesta opalio zaušak. Ali, moram priznati da je momak u pravu. Ovdje se mnogi, pa i ja sam, isto to pitaju.
Hoće li i o tome biti riječi sutra na skupu “Radboud meets refugees”?
Iz daljine čujem sirenu prve pomoći. Prije bih uvijek pomislio: “Ko li je to danas pandrknuo?” A sada mi, Žalosnoj Sovi, sve češće prođe kroz glavu: “Koliko li ih je, i gdje, danas poginulo?!”
I evo kao i prije puno godina, kad sam stihom naslutio krkljanac u zavičaju, izgleda da sam početkom januara, na sličan način, predvidio današnji dan:
Manneke Pis*
U strogom centru Brisela
blizu Dječaka što vječito piša,
policijski oklopnjak.
Opasnost od terorista.
Bio sam,
i pio,
u tom gradu,
i nije mi se baš dopalo.
Previše se vucibatina,
lopova, EU-sjecikesa,
sve sa kravatama,
vrzma njegovim kafićima,
i barovima.
Ali sad,
pred ovom slikom metalnog čudovišta,
mislim samo jedno:
samo da Manneken Pis,
Petit Julien,
golišan, Mali Žika,
ni kriv ni dužan,
u ovom ledenom jutru,
ne propiša krv.
———
*Manneke Pis (Petit Julien) – čuveni kip dječaka koji piša, u centru Brisela. Prim. aut
12,672 total views, 2 views today
