Piše: Goran Sarić
Mogao bih početi ovaj tekst linkom koji mi je tog jutra poslao profesor Esad Bajtal. Na njemu je snimljena izjava na tv-dnevniku uoči donošenja presude Radovanu Karadžiću.
Mudro je, kao i uvijek, tu zborio profesor Bajtal: o nemoralu, rasulu, sveopštem pomanjkanju sućuti… I to u doba kad sve vrvi od crkava, džamija i religijskih simbola!
O toj totalnoj neosjetljivosti za patnju i bol drugoga, na fonu ovog razgovora, govore i izjave političara u RS-u. U njima gospoda ni jednom rječju ne spominju ni srebrenički zločin, ni žrtve, ni, nedajbože, kajanje. A ako i ima neka žrtva, to onda, po njima, može biti samo “napaćeni srpski narod”.
Stara pjesma, drugo “pakovanje”.
Esad Bajtal tim povodom veli: “To (Karadžićevo) zlo je bilo tako veliko da mu preostaje samo laž kao advokat.” I zaključuje: “Živimo u vremenu kada, kao što veli jedan skandinavski političar, argumenti i činjenice ne znače ama baš ništa.”
Ovdje stajem. Ovako ne želim započeti današnju priču.
A možda bih mogao krenuti predavanjem o kućnom vaspitanju? Znate, ono kad se dvojica dječaka podjednakih godina i tjelesne građe, vaš i tuđi, tuku, a vi priskočite da ih razvadite. Tada, je l’ de, prvo, ali baš uvijek prvo, svoje dijete povučete za uši i kažete mu: “Sram te bilo!” To vam nalaže elementarni odgoj.
Tako isto i kad neko, u ime tvog naroda, dakle, u tvoje lično ime, na pravdi boga pobije nekoliko hiljada duša. Isti taj elementarni odgoj ti nalaže da se sam pred sobom duboko postidiš.
Niko ti za to nije potreban. Ni papir, ni internet, ni fejsbuk, ni svjetla pozornice. Jer svi smo sami kad dođe tren da se sa sobom porefenamo.
I ne, tu pogotovo nema mjesta nikakvoj relativizaciji. Zlo počinje i završava sa onim famoznim “ali”. Ništa “ali”. “Oluja”, Stari most, Kazani, Čelebići… Za njih treba da se kaju oni drugi. A ima ih, na svu sreću. I to ne malo. Poznajem neke od njih. To su mi najbolji frendovi.
Ali, dosta i o tome.
Mogao bih, recimo, u vezi s nepoštenjem, i o nedavno odgledanom snimku emisije “Nedjeljom u dva”. Snimak je na Youtube postavljen 2008., ali aktuelnost stavova iznijetih u emisiji ne blijedi. U njoj su gosti bili Slobodan Praljak i sarajevski novinar i urednik Senad Avdić. O onom prvom neću trošiti papir. Ni slova. A drugi, Sarajlija, taj me je, govoreći o masakru na Markalama, povrijedio tvrdnjom kako, citiram: “…nema Srbina u Bosni, ni u Srbiji, koji nije ubijeđen da je to uradio Alija Izetbegović, ili neki njegov zapovjednik.”
Sranje. Mada, savršeno dobro znam o čemu Avdić govori. Jer, kad je u toku rata pogođena konjička sportska dvorana u kojoj su u to vrijeme držani srpski zatvorenici, i ja sam čuo neke karadžićevce kako šapću: “Ma nije to bila srpska granata. To su muslimani…”
Moja roditeljska kuća nalazi se na svega stotinjak metara vazdušne linije od sale. Oko nje je tih godina palo na stotine, pa možda i na hiljade granata. Da su sve one bile ispaljene s brda, niko u to nikada nije posumnjao. I svaka je, s milimetarskim otklonom na topovskom nišanu, mogla pogoditi sportsku dvoranu, i ljude u njoj.
Jesu li onda, pitam se, sve te druge granate, koje su razarale moju ulicu i grad, budući “naše”, bile dobre? A samo ove dvije, njihove, loše?!
Ipak, žestoko me je kosnula Avdićeva izjava. Ona vrijeđa sve Srbe sa obje strane Drine koji od početka nisu pristali na Karadžićevu igru i koji nikada nisu pristali ni povjerovali njegovoj propagandnoj mašineriji. A bilo ih je, itekako. Mislim da nema potrebe da nabrajam neke koje lično poznajem.
Zato, stidi se, tri kaktusa, Avdiću! Neću ni o tebi, ma ni za baklavu!
Mogao bih o tome kako ministri saobraćaja u Japanu, kažu, i zbog malo veće frke u prometu katkad izvrše hara-kiri.
Koliko bi hara-kirija, za 8000 ljudskih života, trebalo vrhovnom komandantu vojske Republike Srpske, Radovanu Karadžiću?
Mogao bih sve to, i još mnogo toga. Ali neću. Jer, u Barceloni je, baš nekako pred Veliki petak, umro jedan od najvećih umjetnika fudbalske lopte koje je Plava planeta ikada imala. Napustio nas je, zauvijek, Johan Krajf, De Verlosser, Oslobodilac. Legendarna Ajaxova “četrnaestica”. Čovjek koji je kasnije, kao “barcelonac”, prvi “razbio” apsolutnu dominaciju (tada: Frankovog!) Reala. Da ništa drugo nije napravio – dovoljno ne za jedan, nego za najmanje tri ljudska života.
A još prije samo dvije sedmice, na pitanje kako stvoje stvari s njegovom teškom bolešću (imao je rak pluća), Krajf je odgovorio: “Super. Kao da u poluvremenu vodim 2-0 protiv teškog protivnika.”
Jebiga, i njega, jednom, predriblalo.
Otišao nam, dakle, Johan Četrnaesti. Zlatnim se slovima upisao na ciruse iznad holandskog, a, bogami, i iznad katalonskog neba. Otišao da ostane.
I, tako ću, tužnim a lijepim, završiti ovaj, zapravo, nikada započeti tekst.
Nikako mi se, znate, nije ne dalo pisati luzerima. O 40 godina zatvorske samoće. Njima ni 8000 spomen-ploča na studentskim domovima, pred konačnim sudom istorije, više ne može pomoći.
11,552 total views, 3 views today
