U ovom mjesecu je na ukrajinskom, u prevodu Viktora Melnika, objavljen izbor poezije Diane Burazer pod naslovom „Vrijeme koje nam preostaje“. U tom izboru našle su se pjesme iz njene posljednje dvije knjige (Naranča i Druga kuća). Tim povodom objavljujemo nekoliko njenih pjesama iz spomenutih zbirki.
Foto: Amer Tikveša
Naranča
(ili pjesma o ljubavi)
Zrelu i veliku uzmem je u lijevu ruku,
desnom je pomilujem,
kažiprstom dodirnem skoro svaki nabor.
Čvorišta,
u kojima stanuje njena otvrdnula tuga,
uvijek me iznenade svojom veličinom.
Noktom načinim prvi ubod.
Ne pruža veći otpor
i ne buni se.
U tišini
žutom suzom
uzvratimo jedna drugoj
pristajanje na mučni proces koji nam slijedi
i označimo početak.
Dalje sve ide uhodano:
ogolim joj jedno rame,
pa drugo.
Zatim struk.
Uskoro potpuno gola
u tankoj prozirnoj košuljici
drhti pred našim očima.
Hajde razdijeli je, izgleda dobro – kažeš
čekajući na onoj udaljenosti sa koje
sve i izgleda dobro.
Odugovlačim s posljednjim potezima svlačenja
jer znam
kad je potpuno ogolim i razdijelim
biti će teško održati
čak i sjećanje
na ljepotu njene cijelosti.
Iluzija
Moje tijelo ima nevidljivu stražu:
starija sam nego vam se čini.
Žene moje dobi,
danju ispred kuće
naslonjene na dovratak,
vjerno pridržavaju krov i
obješene oblake.
Sijedu upletenu mudrost
teško nose bez štapa.
Govore čudno i
malo.
Zvone akordi u koštanim pukotinama
dok, u sumrak,
nesigurno koračaju kamenitim putem.
Susrećemo se povremeno
na tamnim stranama obližnje planine,
u zavjetrini,
daleko od svijetla i
mladosti.
Moje srce je bez ikakvog zaklona:
mlađa sam nego možete i zamisliti.
Priučena sam vladarica u dolini,
nebo iznad je,
prema mojoj mjeri,
modro i udaljeno.
Ne uzimam nikakav štit,
iz čistog hira
vežem maramu preko očiju,
i hodam ružičnjakom.
Jedno od ovoga je iluzija,
kaže mi iluzionist zaogrnut crnim
svemogućim plaštem,
ostavljajući mi,
velikodušno,
mogućnost izbora.
Mostar
(N. Borozanu)
Doći ću i tamo i tamo
obećah,
pokazujući napadno glavom
dvije suprotne strane svijeta,
pokušavajući ostaviti dojam da sve razumijem i
da je moja odanost bezuvjetna.
Hodat ću
ako drukčije ne može
Neretvom
lijevom i desnom rukom grliti obale
kažem,
s pažljivo odmjerenim smiješkom
kako bi sve to o čemu smo upravo govorili
izgubilo tužnu ozbiljnost.
Tebi je jednostavnije i lakše voljeti ovaj grad,
kaže moj prijatelj
koji bi vjerojatno umro od tuge da ga je morao napustiti.
U pismima o njemu ne govori mnogo,
preselio se u stihove,
i tako izdvojen
hrabro se nosi sa njegovim ružnim fasadama,
crnim gredama na mjestima gdje su nekada bili krovovi,
grobovima u parku,
divlje izraslim parkovima u zidinama.
Za mene,
svaki put prije nego doputujem,
stavlja pozlatu od sjećanja
i nade.
Popodne u kavani,
zarobljeni u oblaku dima njegove lule,
izvan zbilje i svakog grijeha,
s istim žarom
kao nekad
priča o svojoj novoj ljubavi.
U kasnu jesen doputovala bi majka
U kasnu jesen doputovala bi majka.
U torbi samo dvije bluze,
suknja,
cipele za kišu
i kućna haljina.
A sve ostalo
još nedozrele naranče.
Nedjeljom
kad idemo u crkvu
ljutila bih se na nju
što je uvijek u istoj odjeći.
I ovako sam previše ponijela,
govorila je,
a one rodile.
Ne znam gdje se izgubio taj studeni?
I prosinac?
I kad je, i od koga,
postavljen most
kojim se odlazi iz ovakvih prizora?
Sada s otoka
sunčane sočne kugle
stižu bolničkim kolima.
Putuju s uplašenim blijedim ljudima
koje ne poznajem.
Vozač uvečer kasno
zvoni na vratima.
Evo poslali – kaže.
U kartonskoj kutiji samo naranče.
Same izlaze i raspoređuju se
u gostinjskoj sobi
po navici
otvaraju ladice i ormar sa vješalicama.
Zarobljena prizorom teško
razvrstavam stvarnost i
san.
Ipak
nakon toga danima
u cijelom stanu
isprepleteni
mirišu zajedno.
Moj otac skida naočale
Moj otac skida naočale
stavlja ih na oblak
uzima štap
i kreće u šetnju.
Blagi jastuci magle
i moja ljubav
pridržavaju ga.
Dan je izuzetno bilstav,
velika sjajna kugla
ljulja se
opasno
na trepavicama.
Moj otac
visok i sretan
odbacuje štap
i korača.
Ja mu govorim
dobro je
dobro je.
Ujutro
dok se budim
i poslje cijeli dan
boli me
lakoća
kojom smo se rastali.
Nedovršen portret
(sinu Filipu)
Dodijelila sam ti izabrane predjele
u kojima možeš boraviti.
Izmislila sam i pravila
po kojima možeš rasti.
Napisala stihove
u kojima mi se možeš približavati.
Sagradila sam i kuću
u kojoj se možemo susretati
na dovoljnoj udaljenosti
da se ne uplašimo.
Nepoznat mi je samo
način
na koji ćemo se voljeti.
Hrid
(autoportret)
More mi već odavno vjerno služi.
Moje kameno tijelo
u plavom položenom zrcalu
pojednostavljeno,
lišeno oštrih oblika i suvišnih rubova,
postaje nevjerojatno lako:
čamac bez vesala
ruke bez rukohvata
ljubav bez ljubavnika.
Modri usjeci na mom čelu
i njegovi valovi
ujutro se umire i zatežu
u glatku površinu.
Plavi, stakleni akvarel.
Počinje prividan i
prelijep osjećaj
da sve stoji
i čeka
novi početak.
10,753 total views, 2 views today
