SUBOTNJI PERFORMANS
Svatko od nas je barem jedanput poželio savršen dan. Svanulo je sunčano jutro, već prije doručka, hotelski hol je bio prepun mojih dragih prijatelja iz Zagreba, Splita, Hvara, Dubrovnika, koji su me došli podržati i na ovoj izložbi. Tako da sam morala istovremeno provoditi vrijeme s njima i odrađivati zadnje pripreme za izložbu. Unatoč mnoštvu obveza, sve je bilo spremno do 15 sati, tako da je preostalo dovoljno vremena za kratki odmor .
Bio je ovo moj dan , htjela sam da sve izgleda savšeno m pa tako i moja odjevna kombinacija.
Za otvaranje izložbe sam odabrala crnu dugu haljinu s puno unikatnog srebrenog, ručno rađenog nakita. Haljinu sam kupila prošlog ljeta u Grčkoj i čuvala je za trenutke kao što je ovaj. Zbog bolova u stopalu, umjesto sandala boje slonovače koje su posebno naručene za ovu prigodu , u kojima zbog visoke pete nisam mogla hodati, na izložbu sam odlučila ići bosa.
Stigavši na bolsku plažu ostala sma zatečena prizorom koji me dočekao. Statisti (djevojke i mladići) odjeveni u traperice i bijele košulje koje smo naručili brzom poštom iz Zagreba, stajali su poput figura, a na slikama koje su držali ljeskao se odraz mjesečine i mora. Slike koje sam naslikala bile su još ljepše, neprepoznatljive. Bilo je u njima više od same emocije i boje. Taj veličanstveni dojam upotpunjavala je činjenica da se oko svake slike nalazila grupica ljudi, koji su se kod statista raspitivali o slikama. Pripremljeni od mog tima, statisti su imali sve potrebne informacije. Promatrajući taj veličanstven prizor, osjećala sam kako se moje slike nanovo rađaju, slikaju emocijama do večeras nepoznatih ljudi. Uvjerena sam kako bi mi većina kolega pozavidjela na ovakvoj večeri.
Bila sam presretna zbog odabira lokacije, sigurna kako je ovo moj najbolji projekt ikada. Unatoč problemima, sve je ispalo savršeno. Posjetitelji su bili fascinirani eventom, što se nisu ustručavali kazati mi. Prijatelji su bili sretni, što sam i ovom izložbom podigla ljestvicu i pokazala kako nisam prezentirala još ni pola od ideja koje sam imala u glavi.
- Nebo ti je granica – ustvrdio je Denis
- Hvala Denis
- Ovakvo nešto možeš samo ti osmisliti, sretan sam zbog tebe – rekao je uz jak zagrljaj
Složila sam se s njegovom tvrdnjom i sama oduševljena učinjenim. Plaža je bila prepuna ljubitelja umjetnosti, a neki od njih su se usudili to i glasno prokomentirati. Od svih najglasniji je bio jedan talijan koji je pred svakom slikom zastao i održao kratak govor. Do kraja večeri kupljeno je 17 slika, bilo mi je teško odvojiti se od njih. Htjela sam ih sve zadržati kao trajno sjećanje na ovu jedinstvenu večer. Sa svakim kupcem sam se fotografirala, obećavši izraditi i darovati fotku za uspomenu. Bilo mi je bitno ostvariti direktnu komunikaciju s mojim kupcima. S većinom njih ostajala sam u kontaktu i tako okupljala skupinu osoba koje su voljele i pratile moj rad. Nekoliko njih nazočilo je svakoj mojoj izložbi, bez obzira gdje je bila postavljena. Preostale slike je kupio vlasnik Hotela, za svoj Hotel u Budvi.
Unatoč bolu u nozi koji je postojao sve intenzivniji, osjećala sam se zahvalno i sretno. Nadala sam se da fotografi i kamere nisu uhvatili grč na mom licu. Naime, na izložbi je bilo 19 predstavnika što domaćih što stranih medija. Trebat će sutra upratiti članke i klipove i po dobrom starom običaju rezimirati ih.
- Jeste li zadovoljni? – upitala me Vanja pojavivši se iz mase
- O da draga moja, nemam riječi da ti dovoljno zahvalim za sve.
- Nama je bilo zadovoljstvo.
- Znaš što Vanja pozovi ekipu da nam se pridruže na večeri. A za tebe imam posebnu nagradu.
- Nemojte molim Vas, nećkala se.
- Do završetka sudija bit ćeš moja stipendistica.
- Ne, to je previše – rasplakala se ko malo dijete
- Nije Vanja, to je dovoljno za sve što si učinila za mene. Nemoj plakati.
Sara molim te dođi.
- Tu sam.
- Pođi s Vanjom do Hotela neka potpiše ugovor o stipendiranju do kraja studija.
- Nemam riječi – ponavljala je Vanja šokirana mojom gestom
- Zadovoljstvo je obostrano, pođi sa Sarom. Vidimo se kasnije.
Sretniji od mene i Vanje bio je samo Zoran, kojem sam bila zahvalna za lapsus sa štafelajima. Jer, statisti su izložbi dali osebujan štih , DUŠU! Svaki od njih bio je istovremeno i „štafelaj“ i medij koji je zainteresirane informirao o slici koju je prezentirao. Posebno sam bila ponosna na svoj tim, koji je i ovog puta odradio projekt krajnje profesionalno. Kao nagradu za odlično obavljen posao, počastila sam ih slobodnim danom.
Nedjelju smo tako proveli uživajući u ljepotama okolnih otoka uživajući u njihovoj gastronomskoj ponudi. Za moj ukus bilo je previše ribe na stolovima, ali uspjela sam se prilagoditi.
Odavno se nisam osjećala tako sretnom, ispunjenom, zahvalnom…
Toliko, da sam bila zaboravila na bolesno stopalo.
5,152 total views, 1 views today
