ŠIRLI LI (27), instruktorka plesa
U večernje sate kad plesom protiv stresa
savladavamo prva klecanja pred ritmom
svi radni ljudi se boje poezije dok ne proplešu sa svojim sjenkama.
U večernje sate kad pete kuckaju,
a poletan baletan dočara puža golaća,
kad lete odijelca sa pudli koje skvikću
i čitava sala pleše slobodnim stilom,
valceriše i šišti u isti mah,
ja mirujem ko sova što je dovoljno rekla
pa sjela na strunjaču da s glavom iz krila
posmatra iznenadnu zbrku.
Pedeset raznih muzika talasa
glad i nesklad tijela u kolektivni šiz,
trepere rese i drukeri,
prolijeću prašnjave patike,
a kose se pletu sa grudnjacima.
U nizini u blizini zabrinuto posmatram
stonoge uzdahe dok se bacakaju
po patosu južnog i sjevernog pola
vezujući pertle, znojnice i dugmad
u zajednički rep.
Gle, svi ti ljudi koje sam porađala
igraju tvist sa svojom djecom,
razmjenjuju jezike i skrivene organe
bez svijesti o prekidu muzike.
Još neko vrijeme lagano se topilo,
a da nije znalo,
globalno salo.
Utiske su varili i besciljno gluvarili
posljednji plesači.
Tad je bio red da ustanem i pustim
novu krilaticu da ih ujedini,
ali nisam mogla umorna i stoglava
da saberem misli ispod praznih koševa
gdje se tražio potpuni poraz.
Šta to opet hoće, za šta se mole
anonimni ljudi iz plesne škole?
Ja već imam nekoliko engleskih imena
i pohađam elitni koledž. Mama mi je
visoka bankarska službenica, a tata
diplomata. I to je tek početak,
ovdje su rifrešmenti,
zaigrajmo ponovo.
Prvih pet minuta gledajte mi rebra,
danima sam jela samo ananas.
DŽENET (44), voditeljka kursa kreativnog pisanja
Zbog tričarija iz ove torbe
niko ne propušta časove poezije,
u nekoj od svojih osama
mnogi koji žele da postanu pjesnici
čitaju loše romane, sline nad tračerskim tekstom, a onda se pojave s praznim papirom,
uredno svake sedmice, sjedaju
na stara mjesta, iščekuju
magične trikove i sporedne aktivnosti,
možda im se otvore kanali i čakre
možda napišu nekoliko rima,
plaćaju me pa sam odgovorna
za serioznost početnih rituala
za dubinu disanja i hodanje ukrug,
za rastezanje udova, opštu relaksaciju,
prvih pet minuta mislimo na tijelo,
a onda se umara um.
Poticaje vadim iz osam džepića,
prelazne objekte i leteće figure,
rječnik sinonima i igle za bockanje mašte,
patentirali su poetry kit,
igru za šivanje fraza
nedostaju samo ritmovi u glavi,
mir, zvuk, asocijacije
šarenila iz torbe ne nude
vibracije, a toliko se vole
nasmijati, upasiviti
znam kad je dosta, neko započinje
vic, tišina! Urlam uz Bitlse u pozadini,
toliko sam skupljala vaša čula u snop,
ovo je naše deveto viđenje,
čas strogih formi, napišite
svoj prvi sonet bez razgovora,
boje se ćutanja, nijemosti, sebe
prostora bez akcije, spektakla,
znoje se šezdeset minuta i godina
ovo je njihova vizija pakla,
a opet se samovoljno naprežu, žele
da propišu pjesme, oni ili pjesme
da ih oblije zadovoljstvo pisanja
filujem ih ko punjene paprike
i ne znam gdje počinje raskorak
između pjesme i pjesnika,
u nekoliko tananih stihova
stislo se dvanaest soneta,
kažu da im nisam dala dovoljno
muzike, riječi, inspiracije
svi osim jednog nenašminkanog djeteta,
ona je svoj sonet napisala bez muke
i gledala dugo u svoje male ruke
i stariju gospodu, u bezbrojne mrežice
s njihovih papira, svi isto crtaju,
njen papir
ima sva potrebna slova, ima pjesmu
raduje se, pakuje, odlazi
nosi savršen sonet na svjetlo dana, kad sam je pitala želi li da napiše
još mnogo dobrih pjesama, rekla je – zašto,
toliko je sebično raditi nešto
zbog čega bi mi hrčak i mačka
umrli od gladi –
VILJEM (66), član žirija na međunarodnom pjesničkom konkursu
Dok je pred laptopom lickala poštanske marke
u potrazi za zrncetom đumbir-eliksira
trgala ih, grebala, razvlačila pincetom
ko dokoni strateg što bdi nad mapom svijeta,
moja žena je sanjarila o nekoj boljoj sobi
sa čijih smo zidova pocijepali adrese
ona i ja, dva tapetara
u pastelnoj fazi kućne ljubavi,
dok je tražila žirafe po inostranim zebrama
i mjerila noseve nepoznatih državnika
moja žena je bila pod hipnozom prostranstva,
a ja sam sasvim ozbiljno
plijevio pazušne jame –
svaka dlaka nova pjesma
pročitana, odbačena.
Slijedio sam sistem eliminacije
po kom se ratosiljam uvezene robe
iz godine u godinu pristižu hrpe
tananih stihova sa participacijom,
viza izbliza, maestro, cirrus, mašta,
odvajamo brojeve od slova
pomoćnik i ja, on kalkuliše i njegov
drski ekran održava me budnim
pred najezdom poezije svalile se brane
otkako pričamo istim jezikom
svi iz trećih svjetova i ja.
Za razliku od mnogih, ponešto pročitam
ako je uredno na ej-for formatu
bez dosadnih napomena kroz crteže s margine
gdje poneki oblačić ispisuje help
i predugu numeru fiksnog telefona
žene, muškarca, koji neprestano nude
bića i tijela u presvrnutim rimama,
a traže vrlo malo – neku toplu riječ
jer misle da je Viljem mama,
ona koja stane da se divi
prvoj kaki i njenim nadgradnjama.
Pjesme stranca su nužno zlo
za sve koji rade sa slovima,
pa dok moja žena razmotava pošiljke,
a pomoćna ruka unovčava čekove, mene mimo volje omamljuju energije
klime i plemena sa dalekih ostrva,
lulaju me fantazije nejasnih država,
satiru metafore uzaludnih tradicija
jer slušam plač nekog osmog jezika
svezanog u englesku gramatiku.
Zbog međunarodnog, među nama,
ipak su potrebne međe
posebno kod slovnih poruka jer strofe
žele da osvoje i ovo ostrvo
koje kulturno pati još od mog rođenja, i zato se
zalažem za domaća djela i stare pentametre,
za genija nad kojim lebde muze, a on ih bira,
za balade uz koje bih lako spavao
misleći na svoju
jedinu pjesmu
iz djetinjstva.
Eto zašto sam dosad malo pisao –
kad uklonim balast avionske pošte
i usmjerim pogled na domaći izraz,
ne razumijem mnogo.
U moru noviteta bez epiteta
gubim apetit.
U brdu rebusa i anagrama
presušuje moje stvaralačko vrelo.
Od previše žargona, internet fazona
gubim vezu sa mudrim imenjakom.
Vjeran sistemu eliminacije
odbacujem posljednje lokalne pjesme
i smiren prozakom potpisujem izvještaj
da ni ovog puta nema pobjednika.
(Iz ciklusa “Večeri poezije”; Dva puta iz Oksforda, 2009)
12,283 total views, 6 views today
