Hedina Tahirović-Sijerčić: Jezik i književnost Roma

This post is also available in: Bosnian

Hedina Tahirović-Sijerčić, rođena 1960. u Sarajevu, je doktorica filoloških nauka, književnica i prevoditeljica romskog porijekla. Doktorirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu tezom o jeziku, književnosti i kulturi Roma. Autorica je prvog romsko-bosanskog rječnika i gurbetsko-engeskog rječnika, romana »Rom k‘o grom«, zbirki pjesama »Čuj, osjeti bol – Ašun, haćar dukh« i »Sar o paj – Kao voda«, priča za djecu i odrasle, na bosanskom, engleskom i romskom jeziku te niza akademskih radova. Sa Cynthiom Levine-Rasky je koautorica i kourednica zbirke iskustava kanadskih Romkinja pod nazivom »A Romani Women’s Anthology: Spectrum of the Blue Water«. Savjetnica je i ekspertica u Savjetodavnom odboru projekta „The Roma peoples Project” na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku, kao i članica Evropskog instituta za kulturu i umjetnost Roma u Berlinu. Bila je članica je odbora stručnjaka Vijeća Evrope za Evropsku povelju za regionalne ili manjinske jezike ispred BiH. Predavala je romski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu.

Nedavno ste u Sarajevu predstavili djela Romani čhib – posebni osvrti na jezik i kulturu Roma i Jezik i književnost Roma u prevodu na Zapadnom Balkanu – poezija u autoprevodu, koja romolozima donose dragocijenu teorijsku literaturu, a čitateljima približavaju jezik i kulturu Roma. Možete li nam reći nešto više o počecima romske pismenosti i izazovima (samo)prevođenja?

Specifičnosti romskog jezika, raznolika kultura, tradicija, religija i način života, kao i njihova migracijska historija uticali su na stvaranje romskog identiteta koji je okrakterisan različitim simbolima koji su prvobitno bili vezani za nomadizam.   

Historijski gledano, romske grupe su prelazile sa jedne lokacije na drugu i ostavljale netekstualne znakove, odnosno tajne putne simbole koje su koristili članovi romske zajednice kada su zbog specifičnih obaveza ostajali udaljeni od svoje grupe. Vrlo je vjerovatno da su ovi simboli možda bili prvi napisani i proizvedeni prikazi romskih riječi.

Simboli su prenosili poruke i informacije Romima koji su bili u pokretu, a poruke i informacije dobivale su samo određene grupe Roma. Poruke i informacije mogle su biti prevedene i pročitane, tj. dešifrovane i proslijeđene samo od jedne grupe na drugu grupu, odnosno od onih koji odlaze na one koji dolaze. Pored informisanja, simboli su služili i kao upozorenje drugoj grupi koja nailazi, ali i kao sredstvo zaštite grupe koja ih je ostavljala.

Historijski gledano, tajni simboli na putu su, u stvari, prve romske “putujuće novine” koje su proizveli sami Romi kombiniranjem hijeroglifa, slova, predmeta i prirodnih materijala kao što su lišće, perje, određene vrste drveta, metal, namještaj, tkanina, staklo, koža i drugi materijali za stvaranje znakova u njihovom tajnom kodu. U ovim znakovima jasno se vidjelo da određeni materijal sa kojim su simboli nastali nije bitan, nego je bitno ono što je simbolizovano. Na taj način, podsvjesno ili ne, Romi su stvorili, odnosno proizveli simbole kao najranije stranice svoje historije pisanja i prevođenja odnosno samoprevođenja.

Imena ili izrazi koji označavaju tajne simbole na putu na romskom jeziku razlikuju se prema grupi koja ih je napisala i kreirala tako da se mogu naći različite denominacije simbola: patrin, semno, cikna, simbolo, manaj, šikajmako, itd.

Tajnost simbola i njihov prevod, u vrijeme kada su korišteni, bili su stvar opstanka. Iako su inspirisali neke antropološke, sociološke i etnološke studije, uloga simbola u romskoj zajednici kao sredstva komuniciranja ili, bolje rečeno, prvog pisanog komuniciranja ostala je neprimijećena u naučnim istraživanjima. Samo u nekoliko primjera možemo navesti pominjanje tajnih simbola na putu kao što je slučaj sa Clébertom (1967), Đurićem i Ackovićem (2010) i Tahirović-Sijerčić (2014, 2018, 2019).

Prema Clébertu, u vrijeme kada su korišteni tajni simboli na putu, Romi nisu imali romsku abecedu. Međutim, oni su imali veoma bogat broj konvencionalnih znakova koji su im omogućili njihovo međusobno komuniciranje, a njihova značenja bila su čuvana u tajnosti među grupama.

Oznake su imale čisto informativni karakter. Kombinujući različite predmete i aranžirajući ih na određeni način Romi su obavještavali sljedeću grupu o situaciji na terenu.

Prevođenje simbola vršili su članovi zajednice, jer su znali i bili upoznati sa značenjem “izvorne poruke”. Prevodioci su radili u interesu grupe koja je ostavljala simbole. Međutim, značenja simbola bila su različita i svaka grupa imala je specifične, odnosno različite simbole koji su ovisili o njihovom načinu života, dijalektu, tradiciji, vjerovanju i navikama.

Komunikacija putem simbola na putu može se smatrati ranom historijskom instancom interpretacije romskog jezika u pisanoj formi koja je ukazala potrebu za prevođenjem prouzrokovanu kretanjem između različitih jezičnih i kulturnih repertoara romskih grupa. Kroz ove prakse Romi su bili proizvođači vlastitih pisanih riječi i prevoda, iako nesvjesno. U slučaju tajnih simbola na putu ili “putujućih novina” došlo je do hibridnosti tokom prelaska iz nomadskog u ustaljeni život. Vremenom su tajni simboli na putu izgubili svoj razlog upotrebe i prestali da se koriste kao nekad. Umjesto toga, oni su postali sredstvo zabave, a simbole su zamijenila slova koja su koristila većinska društva u zemljama u kojima su Romi živjeli.

Autorica ste prvog romsko-bosanskog rječnika koji je izašao 2010. godine, kao i gurbetsko-engleskog rječnika iz 2011. i 2013. Koliko je trajao proces prikupljanja riječi i uređivanja rječnika? Na koje autore i lingviste ste se oslanjali?

Proces je trajao od 1986. godine, odnosno od vremena kad sam počela uređivati i voditi emisiju na romskom jeziku na Radio-Sarajevu pod nazivom »Lačho džive, Romalen« (Dobar dan, Romi/ljudi) i na TV SA3 programu pod nazivom »Malavipe« (Susreti). Za potrebe emisija oslonila sam se sam se na rječnik romologa i akademika Radeta Uhlika, kao i na govornike romskog jezika.  Odlazila sam na teren i prikupljala riječi u romskim mahalama.

Svoj rad sam zasnivala i na radovima i djelima dr. Rajka Đurića iz Beograda,  kao i dr. Ronalda Lija (Lee) iz Toronta.

Romski jezik potiče iz sjeverne Indije, a pojedini lingvisti navode da postoji 150 dijalekata. Koliko dijalekta ima romski jezik u Bosni i Hercegovini, koji je najzastupljeniji i šta su njegove specifičnosti?

Lingvistička istraživanja su potvrdila domovinu romskog jezika u sjevernoj Indiji, a diskutabilno je govoriti o broju dijalekata romskog jezika zbog različitosti tvrdnji lingvista koji se bave romskim jezikom.  Dijalekti i govori romskog jezika rezultat su teritorijalnog raslojavanja jedne te iste govorne zajednice, a razlikuju se prema području distribucije njihovih govornika i imaju svoju vlastitu jezičku praksu na širem geografskom području.

Mišljenja variraju da egzistira između 60 do 80 dijalekata. Njihova podjela je prije svega uslovljena periodom koji je protekao od trenutka kada su dijalekti bili bliži, odnosno kada su bili više u kontaktu. Zbog neologizama i posuđenica iz drugih jezika uočene su prepreke u razumijevanju različitih grupa Roma, posebno u određenim oblastima gdje su prisutni više nijansirani ili sofisticirani stilovi pisanja. Različite prepreke javljaju se u zavisnosti od geografskog područja u kojem Romi žive, njihovih religija, ekonomskog i društvenog statusa i načina života. Pokušaji klasifikacije romskih dijalekata i njihovih govornih komponenti nisu uvijek jasni niti potpuno objašnjeni.

U Bosni i Hercegovini najzastupljeniji jesu gurbetski dijalekat, kao autohtoni dijalekat, i arlijski dijalekat. Specifičnost gurbetskog dijalekta u BiH odražava se najčešće upotrebom posuđenica i neologizama iz bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika odnosno uticajem lokalnog/ih jezika.  Isto tako, alternacija glasova s i h je opšta pojava odnosno karakteristika u svim romskim govorima, ali specifičnost bih gurbetskog dijalekta/ dijalekata najčešće se ogleda u alternaciji glasa h: sastipesa/ sastipeha, Devlesa/ Devleha, itd.

Romski jezik u BiH najčešće se koristi samo u krugu familije ili u romskim mahalama u kojima ti govornici žive a oni su uglavnom marginalizovane i diskriminirane grupe. 

Na svijetu postoji više od šest hiljada jezika, a UNESCO predviđa da će gotovo polovina nestati do kraja stoljeća.  Prema dostupnim podacima (koji nisu pouzdani) samo 15% Roma u BiH govori svoj maternji jezik, a 75% nikako. Zašto je romski jezik u tako nepovoljnom položaju i ima li mogućnosti da se popravi već učinjena šteta?

Upravo ste u Vašem pitanju naznačili da podaci nisu pouzdani. Naravno da nisu. Sve su to procenti i procjene »od oka«. Ko je radio bilo kakvo istraživanje po tom pitanju, ili još bolje pitanje da li je neko od Roma dobio bilo kakavu mogućnost da se bavim istraživanjem i popisom Roma koji govore svojim maternjim jezikom? Koliko znam, to se nije desilo.  Da bi se situacija promijenila trebalo bi da se uključe obrazovani Romi i Romkinje u istraživanja u kontaktu sa govornicima romskog jezika, da se jezik promovira kao vrijednost romskog naroda i da se pokrene nastava na i o romskom jeziku bez predrasuda prema jeziku i diskvalifikacije romskog kadra. Nije rijedak slučaj pojave da i sami Romi diskriminiraju svoj jezik samo zbog toga što ga oni malo govore ili ga nikako ne poznaju.

Svi poznajete, i to veoma dobro, situaciju Roma u BiH i u regionu i sigurno znate zbog čega je takva situacija.  Nevrednovanje i nepoštivanje romskog naroda dovelo je do nevrednovanja i nepoštivanja njihovog i duhovnog i kulturnog blaga.

U situaciji u kojoj svi živimo, nisam optimista da će se situacija Roma pa ni romskog jezika promijeniti na bolje.

Mijenja li se romski jezik u Bosni i Hercegovini i koliko je pod uticajem neologizama i posuđenica?

Naravno da se mijenja, a mijenjanje svakog jezika pa i romskog je uslovljeno nizom ne samo lingvističkih promjena nego i društvenih, ekonomskih i političkih promjena u zemljama u kojima ti jezici žive ili pokušavaju živjeti.

Ipak moram reći da je romski jezik, uprkos društveno-ekonomskoj marginalizaciji Roma i njihovoj borbi za preživljavanje, preživio samo u kontekstu dvojezičnosti i/ ili višejezičnosti njegovih govornika.

Ogromna upotreba posuđenica i neologizama u romskom jeziku pokazuje dominaciju većinskih odnosno većih jezika nad romskim a u isto vrijeme potpomaže i kreiranje pisane romske riječi odnosno književnosti Roma.  S pravom mogu reći da posuđivanje leksema, njihova adaptacija i asimilacija komponenta su rasta i razvoja romskog jezika, u kontinuitetu, a vodi konačnom uklapanju leksema iz kontakt jezika u njegove fonološke, morfološke i sintaktičke strukture.

Ko su bili prvi istraživači, lingvisti i književnici u Bosni i Hercegovini, kojima dugujemo zahvalnost za ono što danas znamo o romskom jeziku i književnosti?

Uz već spomenutog romologa i akademika Radeta Uhlika, koji je 70 godina svog života posvetio Romima i istraživanjem jezika i kulture Roma od kraja 19. do kraja 20. vijeka, u Bosni i Hercegovini o Romima su pisali Leopold Glück, Teodor Filipesku, Ivan Zovko, Ćiro Truhelka, Edhem Mulabdić, Milenko S. Filipović, Muhamed A. Mujić, Nikola F. Pavković, Muhamed Hadžijahić, Mladen Matić, Ljiljana Beljkašić i moja malenkost Hedina Tahirović-Sijerčić. Osim toga, bitno je spomenuti i Rome pjesnike i književne stvaraoce na romskom i drugim jezicima iz Bosne i Hercegovine, a to su Rasim Sejdić, Šemso Avdić i Aladin Marko Sejdić i Hedina Tahirović-Sijerčić.

Dobro poznajete usmenu tradiciju Roma. Vaša knjiga Romany Legends (Stare romske priče) objavljena je u Londonu, Romani legends za djecu i odrasle u Torontu, a Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) u Tuzli. Šta je specifičnost romske usmene književnosti u odnosu na usmenu književnost naroda Bosne i Hercegovine? Koji su najčešći motivi u romskim bajkama?

Romi imaju svoje originalne motive koji su sačuvani do danas. Oni uključuju legende o princu zvanom Penga, o đavlu zvanom Benga, kraljevstvu faraona, Bogu (Devel ili Del) i priče čiji su heroji razni mali majmuni, duhovi, skitnice i mnogi drugi negativni likovi. Humor u romskim pričama izražen je pretežno sa tri glavna tipa likova: dilo (ludi, glupi), xalo (ćelavi) i phuro (stari). Teme koje se nalaze u romskoj literaturi, posebno u pričama, su različite. Riječ je o tradiciji, vjerovanjima, ljubavi, familiji, tradicionalnim zanatima, navikama, nomadstvu, posebnim historijskim događajima, romskom holokaustu, njihovoj svijesti o jazu između Roma i ne-Roma. U ovoj literaturi mogu se naći priče koje mogu biti zbunjujuće ili iznenađujuće za neromske čitatelje.

Romi kao nosioci usmene narodne književnosti koriste iste epitete i brojeve 7, 9, 12 i 40, uobičajena poređenja, simbolička imena, hiperbolu i kontrast. Hiperbola i kontrast se vrlo često nalaze u raznim kratkim pričama i pjesmama, bez detaljnog opisa. 

Vodeći se željom i ciljem doprinosa očuvanja romskog jezika u BiH u skorijoj budućnosti bit će dostupni osvrti na istraživanje priča na romskom jeziku koje je sakupio romolog Rade Uhlik od 1936 – 1952. godine. Na taj način će se doprinijeti oživljavanju, revitaliziranju i očuvanju gurbetskog dijalekta bosansko-hercegovačkih Roma, a i budućem istraživanju o romskom jeziku, narodnom blagu Roma i prevodu u romskom kontekstu.

Za kraj, koje autore preporučujete onima koji žele upoznati klasike romske svjetske književnosti?

Matéo Maximoff (1917-1999), Bronislawa Ways Papusza (1910 – 1987), Ronald Lee (1934 – 2020). Nažalost, veoma je teško doći do ovih djela u knjižarama i bibliotekama jer se nalaze u privatnim zbirkama aktivista Roma razbacanim po čitavom svijetu. Ista ili slična situacija je sa djelima Roma koji u 20. i 21. stoljeću  stvaraju i objavljuju svoja djela ma gdje god da oni bili.

——————————————————————————-

Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)

 1,643 total views,  2 views today

Tags

Komentariši