SAOPĆENJE ŽIRIJA ZA NAGRADU “MIDHAT BEGIĆ”

U želji da potakne pisanje, objavljivanje i promociju kritičkog žanra ”studijski esej”, pri čemu ”studijsko” obuhvata i označava naučnu utemeljenost, a ”esejističko” književno-umjetničku ostvarenost, PEN Centar u BiH i časopis Novi Izraz su, povodom 50. godišnjice pokretanja časopisa Izraz godine 2009. utemeljili Književnu nagradu ”Midhat Begić” za knjigu studijskih eseja ili pojedinačni studijski esej u BiH.

Prvi laureat ove nagrade za 2008/2009. godinu bio je Ivan Lovrenović za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji, objavljen u Novom Izrazu. ”Lovrenovićev Andrić ilustrativan je proizvod ‘sinkretičke kulture Bosne’, jednog univerzalističkog shvatanja kulture koja, međutim, polazi od pučke kulture”.

Za godinu 2010/2011. nagrada je pripala Stevanu Tontiću, pjesniku, prevodiocu, esejisti i književnom kritičaru iz Sarajeva (više o autoru na www.penbih.ba/ko je ko).

Žiri je radio u sastavu: Hanifa Kapidžić-Osmanagić, predsjednica, te članovi žirija Dejan Đuričković, Željko Ivanković, Čedo Kisić i Juraj Martinović.

Žiri je, nakon detaljnog razmatranja svih u predviđenom roku prispjelih radova, na
svojoj sjednici od 8. aprila/travnja 2011. godine jednoglasno donio odluku da se
nagrada dodijeli Stevanu Tontiću za knjigu Po nalozima poezije, u izdanju izdavačke kuće Zalihica, Sarajevo 2009. godine.

Nakon višedecenijskog praćenja književnosti u našoj sredini, i šire, u regiji, i njenog kontinuiranog kritičko-esejističkog tumačenja, Tontić se ovim vidom svoga književnog rada po prvi put predstavlja istovremeno dvjema knjigama : Jezik i neizrecivo i Po
nalozima poezije” – obje vrhunske u svom žanru. Po nalozima poezije, knjiga kojoj je Žiri odlučio da se dodijeli nagrada, izbor je Tontićevih radova pisanih, jednim dijelom, u ratu, u egzilu, u Njemačkoj, gdje je Tontiću pisanje predstavljalo, kako kaže, “duhovno
utočište, samoprojektovanu luku spasa, pokušaj odbrane sopstvenog jezika i ličnog duhovnog integriteta”, i drugim dijelom, radova pisanih posljednjih godina, nakon rata. Sve su to studijski, duboko promišljeni eseji, svi o živo aktuelnim temama i piscima. Tontić piše o iskustvu sa poezijom, o antiratnom književnom angažmanu, o miru kao
majci svih stvari, o Evropi u slojevima vlastitog identiteta, o ubijanju mrtvih pjesnika, o pjesniku i književnosti u egzilu, i o mnogo čemu još, uvijek duboko zamišljen nad sobom i nad sudbinom svoga zavičajnog svijeta, pazeći uvijek šta piše, s punom sviješću o smislu čuvenog Mandeljštamovog stiha o “neistini što iskrivljuje usta”.

Tontićeva knjiga vanredan je doprinos našoj književnosti, posebno žanru kojem pripada, književnoj kritici i esejistici, u nas do krajnjih granica zapostavljenom. Uprkos svemu, ova knjiga je dokaz da se i u oskudnim vremenima može pisati vrhunska literatura, ona koja krijepi i ozdravljuje. S književnog stanovišta, ona je upečatljiv spoj ličnog pjesničko-kritičarskog iskustva sa raznorodnim iskustvima modernog pjesništva, našeg i svjetskog. Tontićev tekst, uvijek uman, studijski, otvara širok vidik na duhovna iskustva i strujanja, lutanja i traume modernog doba. To je izvanredan spoj individualnog i kolektivnog iskustva poezije i stanja duha našeg nemirnog i zabrinutog svijeta, sjajna dijagnoza statusa poezije našeg vremena, širokog, sintetičkog obuhvata, potkrijepljena nizom svjedočanstava vodećih, naših i svjetskih, pjesnika; izraz dubokog, ličnog iskustva i velike načitanosti.

Članovi Žirija Stevanu Tontiću od srca čestitaju na ovoj izvanrednoj knjizi i nagradi, sa željom da nastavi svoju svijetlu, odgovornu a nezahvalnu književnu misiju, kojoj tako uzvišeno i posvećenički predano služi.
Sarajevo, maja 2011. godine

5,892 total views, 3 views today

Komentariši