Još jedna ženska pjesma
Otkako se pojavljuju
prvi znaci starenja
izbjegavam svoje tijelo
kraće se zadržavam pod tušem
ne želim riskirati sa
gljivicama i bakterijama
na gradskim bazenima
ne družim se previše s ogledalom
ni pred izlazak za Novu godinu
znam da jednoj savremenoj
obrazovanoj ženi
ne priliči poklanjati pažnju
takvim banalnostima
bolje bi joj bilo
njuškati za novim knjigama
iz filozofije, kulturnih studija, psihoanalize
dogovarati konstruktivna druženja
osvrtati se kritički na maliciozne pojave
u društvu
I na druge kvalitetne načine
izbjegavati svoje
tijelo.
Srodni
Dugo smo se tražili.
Tako barem volimo jedno drugo uvjeravati.
Svi oni i one prije nas bili su pogrešni.
Mi smo tražili – nas.
Sada
moram ti objašnjavati
zašto nekada ništa ne želim.
Zašto se danima ne okupam.
Zašto se noću ispovijedam cigaretama.
Zašto me često ni ljubav ne pokreće.
Ne mogu ti odati tu vrstu boli
jer bi nas progutala.
A srodni smo.
Noć za nestvarno
Imamo sve igračke neophodne
za dugu noć osuđenu na dodirivanje iznutra
Stanjuješ mi kožu sve dok
srčano drhturenje ne postane
jedini zvuk u koji utone i sama noć
Sutradan posjećujem groblje
i porama pomno upijam stvarnost
Sve ono čega nema među nama.
Život bez nježnosti
Kada smo je iznevjerili, gdje smo je zaboravili,
Zašto nas je odbacila, kako smo je povrijedili,
tako nepopravljivo ljudski pogriješili, pitam se
da li je bolesnu mladu ženu
povremeno osvjetljavala
da li je u njen život makar
provirivala ta sveta, krhka
Nježnost
da li je neko utiskivao usne
u njeno lice i obećavao
da će biti uvijek uz nju
kada se kasnije raspadala na postelji
svete nježnosti nije bilo da je prigrli
ili je nikada nije ni upoznala
pa je samoća pred kraj
djelovala pitomije
Kako zavesti, kako zadržati nježnost,
osvojiti je tako da ostane,
da uzvrati, daruje najbolje od sebe
u sadašnjem vremenu takvom
da ga samo ona može spasiti
Niko nas neće pamtiti
Otprilike deset godina smo izgubili
nama su prošle bez naročitih promjena
pomno smo skraćivali svoje trajanje
(svako na svoj način)
u međuvremenu
zavladali su ajfoni, organska hrana,
djeca su stradala po tramvajima,
djevojčice su počele zlostavljati
djevojčice
Rodila su se djeca naših prijatelja
Naša ljubav se rastočila na tužnim dječijim
licima, u njihovim vlažnim prstima,
u bezgraničnim mogućnostima ajfona
u surovim noćnim aritmijama
u kojima strasno i stresno
u nedostajanju
sagorijevamo
Više je nema ni u slučaju bolesti, ni gladi
ni nedostatku krova nad glavom
Ta naša ljubav
kako se samo osramotila pred svijetom
a umišljala je duboko vjerovala
da je drugačija
kako se bol razliježe
Dubokim akordima razbija
zgrušanu bol u grudnom košu
ujutro na bijelim
predvečer na crnim tipkama
uvježbava ratni tango
povremeno podigne poklopac
onda se bol razlije
kao rekvijem za umirući grad
nasloni glavu na stalak
note šapuću lento miluje
neumorno sedamdesetisedam nerava
tješi razmekšanim zglobovima
zrak zagušen sirenama
do sutra do malo kasnije
do narednog trenutka
neizvjesno je
Rakova invazija
Moju prijateljicu
prijateljicu moje majke
sestru moga prijatelja
poznanicu moje prijateljice
progutala je i svakog
čovjeka kog još ne poznajem
čini se guta ova bolest
nezasita i nemilosrdna
nabujala u pravu pošast
nabubrila i poprimila težak miris
od ljudskih iznutrica
Ovo će se vrijeme pamtiti kao rakova invazija
O uzrocima se već prestalo raspravljati
Rat, zračenje, konzerve i keksi iz Vijetnama
loša ishrana, stres, pad imuniteta,
pa i Hirošima i Nagasaki
Ko zna koliko još ljudi ne osjeća
njegovu invaziju u arterijama
jer on se umiljato razgranava
nečujno i nježno sve dok
ne postane kasno
11,456 total views, 3 views today
