Jedan petak u Parizu / Un vendredi à Paris

Foto: David Samic

Piše: Jasna Šamić

Jedan petak u Parizu

Veoma je hladno, iako smo mislili da je zima prošla. Odakle dolazi ovaj nepodnošljivi mraz? Od bombi koje se bacaju svuda po svijetu?

Pogledala sam film Emilia Perez. To nije film za mene. Prvo, nikada nisam voljela mjuzikl, a zatim je tema suviše “u trendu”: sadrži sve ono o čemu se danas priča. A o tome se toliko priča da uši više ne mogu to podnijeti. Simpatični, nesretni, ilegalni transžanr, njegova tragedija, zatim narko-dileri, mafijaši… Tu je i muzika koja nije loša. I mnogo novca potrošeno na ovaj bolivudski film. Da, to je Bollywood. Kičiraj ! 

Emilia Perez

Ali ostala sam do kraja, cijelo vrijeme misleći da bi prava transžanr osoba (koja je promijenila spol) trebala opisati svoju tragediju. Ne onaj ko mijenja spol kao što se mijenjaju čarape.

Slušala sam ljekare koji kažu da je previše rano da dijete od 12 godina odluči promijeniti spol. U tim godinama, ne znamo ništa o sebi, nismo formirani. Niko ih ne sluša, a reći da je to prerano znači biti proglašen rasistom, neprijateljem „drugačijeg“.

Zapad je ipak dekadentan, uzvikuje većina stanovnika, koji su takođe proglašeni rasistima i nemaju pravo da to otvoreno kažu.

Ségolène Royal, koja prije više godina zamalo nije postala predsjednica Francuske,  jednom je izjavila da pesticidi utiču na naše hormone, na spol pojedinaca, da se oni mijenjaju pod njihovim uticajem, i odmah nakon toga bila je primorana da se javno izvini, ako je htjela nastaviti svoju političku karijeru.

Zapravo, Ségolène Royal nije izmislila tu ideju. Mnogi naučnici su proučavali uticaj pesticida i endokrinih disruptora na hormone, a neka istraživanja su zaista pokazala da oni mogu uticati na seksualni razvoj živih bića. Studije su otkrile seksualne anomalije kod određenih životinjskih vrsta izloženih tim supstancama. Na primjer, poznato je da pesticidi poput organohlorida ili neonikotinoida remete endokrini sistem.

Ono što se nekada smatralo marginalnom teorijom danas je široko dokumentovano. Ipak, oni koji su o tome govorili prerano često su bili diskreditovani. Ovaj fenomen važi i za mnoge druge teme, gdje intelektualna moda trenutka diktira šta je prihvatljivo, a šta ne – umjesto naučne preciznosti.

Osim toga, bioskop je bio prijatan i prazan. Dvoje ili troje ljudi. Nisam ga ranije poznavala, stara sala u ulici u kojoj se nalazi jedan od ulaza u Sorbonu, onaj manji, ne Rue des Écoles.
Najjeftiniji bioskop u Parizu.

Takođe sam vidjela Zarinahu. Moj prijatelj Michel me je upoznao s njom u Dieppeu. Mlada žena koja izgleda kao gimnazijalka. Uči da slika. Napisala je dobru kritiku mog romana o Rusima u Parizu, Le cirque russe de Lacretellea. Taj moj roman je inspirisan mojim pariškim prijateljom Michelom i njegovim precima, kome sam i posvetila tu knjigu. Imale smo sastanak u Rostandu, gdje često idem. Ali u posljednje vrijeme nas tjeraju ili nam uopšte ne dopuštaju da sjednemo u zadnjem dijelu kafea. Razne grupe rezervišu taj dio, koji je najugodniji. Uskoro ću odustati od te kafane, jer ne volim terasu.

Bile smo primorane da sjednemo na zastakljenu terasu, gdje je bilo veoma hladno. Zarinah mi je pričala o svom životu. Ili, bolje rečeno, o vrlo malom dijelu svoga života, koji nije bio nimalo lak.

Njen otac, musliman, bio je indijskog porijekla, a majka Vijetnamka. Njeni roditelji, koji su živjeli u Vijetnamu, bili su prisiljeni napustiti zemlju kako bi izbjegli komunističke logore za „prevaspitavanje“. Njihova destinacija bila je Francuska. Zahvaljujući indijskim roditeljima njenog oca, uspjeli su doći do Francsuke, jer su imali francusko državljanstvo.

Ne razumijem sve najbolje, postavljam Zarinah nekoliko pitanja, a ona me ispravlja:
– Majka Indijka mog oca živjela je u Karikalu, blizu Pondešerija, nekadašnjeg francuskog trgovačkog uporišta. Ona je imala francusko državljanstvo. Zahvaljujući njenom državljanstvu, moja porodica je mogla napustiti Vijetnam 1976. godine i otići u Francusku, godinu dana nakon pada Sajgona i godinu dana prije dolaska Vijetkonga. Tačnije, godinu dana prije potpune uspostave komunističkog režima u Vijetnamu, jer je Vijetkong već bio tamo.

To je ono što sam zapamtila iz našeg razgovora; detalji mi ne pripadaju. Zapravo, njena priča, kao i priča njenih roditelja i predaka, mnogo je složenija, i na njoj je da je ispriča. Jer još uvijek ne razumijem zašto je njen otac napustio Indiju i svoju prvu suprugu Insdijku, s kojom je imao djecu, da bi se nastanio u Vijetnamu. Ipak, život svakog izbjeglice je najprije drama, a tek onda nešto drugo. Čak i kad uspiju u životu.

Podsjetimo se da je trgovačko uporište (ili kolonijalno uporište) bilo trgovačka stanica koju je neka kolonijalna sila uspostavila u stranoj zemlji radi razvijanja trgovine. Francuska trgovačka uporišta u Indiji bile su teritorije pod francuskom administracijom, često lučki gradovi. Bilo ih je ukupno pet. Njihovo pripajanje Indiji odvijalo se postepeno između 1947. i 1954. godine, a zvanično je okončano 1962. Ženevski sporazumi iz 1954. godine okončali su francusku kolonijalnu vlast u Indokini (Vijetnam, Laos, Kambodža).

Što se tiče Vijetkonga, to su bili komunistički borci iz Južnog Vijetnama koji su se borili protiv južnovijetnamske vlade i američkih snaga tokom Vijetnamskog rata (1955–1975). Njihovo zvanično ime bilo je Nacionalni front za oslobođenje Južnog Vijetnama (FNL). Nakon pada Sajgona 1975. godine, komunisti su preuzeli potpunu kontrolu nad Vijetnamom, a mnogi ljudi, naročito oni koji su sarađivali s Francuzima ili Amerikancima, bili su poslani u logore za prevaspitavanje ili su pobjegli iz zemlje (tzv. boat people).

Dok pišem, telefon zvoni. Michel. U razgovoru saznajem da je Zarinah već objavila knjigu o svom životu, a posebno o životu svoje porodice, pod naslovom La Fille mandarine, potpisanu kao Zarinah Latif. Knjiga je objavljena kod izdavača Librinova 2019. godine. U stvari ; nisam je dobro razumjela tokom našeg susreta.

Na internetu se može pročitati da ovo djelo govori o njenoj porodici i „o mješovitosti, kulturnim problemima (otac musliman i majka azijatkinja ateistkinja), statusu izbjeglica, ukratko, o iskorijenjenima iz svih epoha.“

Izdavač je, osim toga, objavio dva poglavlja kako bi privukao čitaoce. Iz njih se može razumjeti da je njen djed po ocu, Vijetnamac, imao dvije žene i da je prva, njegova zakonita supruga, mučila drugu – Zarinahinu baku. Tukla ju je, nazivala pogrdnim imenima i optuživala da je kradljivica muževa.

Nemoguće je kopirati tekst, pa se zaustavljam na ovome.

Zarinah je lijepa, šarmantna, iskrena, topla i, poput mnogih Azijatkinja, vjerovatno će zauvijek ostati mlada žena. Kaže se da Azijati imaju dobru genetiku i da ne stare. S osobama poput nje uvijek imate osjećaj da ih poznajete odavno. Moj prijatelj Michel je također mnogo voli.

Studirala je književnost, pravo i pozorište, a zatim je upoznala svog budućeg muža, inženjera, “Francuza starosjedioca”.

Povjerila mi je takođe:
— Voljela bih se osvetiti sudbini tako što ću uspjeti da se ostvarim u slikarstvu i da od toga pristojno živim… Da bi moj otac, tamo negdje gore, znao da sam, kao kćerka, sposobna uspjeti jednako kao i sin. Ali za sada, tek počinjem sa slikarstvom.

Dok je slušam, mislim kako bih bilo dobro da se i ja osvetim svojoj sudbini. I to bi bila moja jedina osveta, ali nisam u tome uspjela. Ili se možda nisam dovoljno posvetila tome. Sada o tome razmišljam, dok mi ranije nije padalo na pamet. Dok čujem Zarinahu kako mi govori da sam ja u životu veoma uspjela zahvaljujući svom pisanju, što ona smatra vrijednim divljenja.

Uspjeti? Ta riječ, u stvarnosti, ima bezbroj značenja!

Zarinah ima dva sina koji su se opredijelili za naučne studije. Takođe ima stan u Dieppeu, gdje i sama često odlazim. To nam je jedna od zajedničkih tačaka: ljubav prema Normandiji i okeanu.

Zarinah sada slika veoma dobro; njena djela podsjećaju na platna njenog učitelja iz Dieppea, Jean-Michela Ledraita, poznatog normandijskog slikara, kojeg moj prijatelj Michel izuzetno cijeni kao umjetnika. Po prvi put u životu, Michel je kupio slike u jednoj galeriji – ovaj pu u galeriji  Jean-Michela Ledraita, u Dieppeu – kupi je tri njegove slike.

Jean-Michel Ledrait
Jean-Michel Ledrait, ulje

Ta platna su rađena nožem, prožeta tamnim bojama; čini se kao da je sve crno  s ljubičastim odsjajem, prošarano strijelama svjetlosti, pričajući uvijek jednu, ili više misterioznih priča. U stvarnosti, ove slike  nalikuju  na ljubičaste zagonetke, ponekad svjetlucave, ponekad kao prožete svjetlosnim bodežima. One su slične, a opet različite. Tako ih ja doživljavam.

Zarinahina djela, također rađena uljem, postaju šarenija, živopisnija i svjetlija.

Pošto se zainteresovala za moju knjigu o Indiji, zemlji u kojoj nikada nisam bila, obećala sam joj da ću joj je posuditi. Nemam više mnogo primjeraka svoje zbirke poezije gdje su zastupljene i priče  inspirisane vladarom Indije iz 17. vijeka, Babur-šahom. On je napisao svoje memoare, Babur-name, veliku knjigu sjećanja na čagatajskom jeziku. Taj jezik se smatra turskim, a Baburovo ime znači Tigar. O tome sam predavala svojim studentima. Fascinantno, nezaboravno djelo.

Moja knjiga pjesama i proze o Babur-šahu, njegovim ženama, pjesnicima i ratovima, objavljena je dvojezično, na francuskom i bosanskom, 2006. godine kod Bf izdavača iz Strasbourga, dok je prvi put objavljena u Svjetlosti u Sarajevu 1986. Ta verzija knjige je bila malo drugačija. Ubrzo nakon toga sam napravila od nje i predstavu u Pozorištu za mlade, i na taj spektakl sam i dalje ponosna, iako nikada ne koristim taj izraz. Tu je igrao je Zoran Bečić, a koreografiju je pravio Zlatko Mikulić. Obojica su nestali sa ovog svijeta. Kad je izbio rat, Zlatko je sa svojom suprugom, Japankom, izbjegao u Japan, gdje je pravio takođe divne predstave. Gledala sam ih na YouTube. 

Knjiga L’Amoureux des oiseaux dobila je nekoć dobre kritike, čak i u Figarou, u rubrici “Notre choix” (Naš izbor).

Na poleđini korica, francuskog izdanja piše :
“… L’Amoureux des oiseaux nas vodi kroz prostore jednog čarobnog svijeta i njegove, uglavnom istorijske, likove. Autorica sanjari oko jednog Tigra, Babura, vladara Indije i osvajača Samarkanda, razmišljajući i o njegovim ženama i ljubavnicima, ponovo ga domišljajući, kao i njegove vrtove, pjesnike, plesačice i zemaljske hurije kojima je ova vladar rob. Inspirisana sufijskom poezijom, ova knjiga ipak otkriva slavenski lirizam i svu ironiju srednjoevropske književnosti. Iako odiše egzotičnim mirisima, ona je i metafora totalitarizma. Kroz kodirani jezik, u njoj ćemo prepoznati opis autoričine domovine, njenih vladara i pjesnika, čiji se životi prepliću sa životima egipatskih božanstava i slikara arabeski… Na tragu Flauberta, pjesnikinja kaže:  Tigar to sam ja.

Evo i odlomka iz kritike izdavača ove knjige, Armanda Petera, koji je ujedno bio i direktor književnog festivala Biennale de Mittel Europa:

„Zaista, u knjizi Jasne Samic susreću se dva svijeta: jedan je imaginaran, a drugi stvaran, jedan mističan, a drugi ratnički. … Ako pjesnikinja, poput mistika, vjeruje u Tajnu, ona se istovremeno ruga kukavicama, licemjerima, doušnicima i slabićima, veličajući one koji su odani i ljude od srca.
Za pisanje ove knjige, Jasna Samic se nadahnula svojim orijentalističkim istraživanjima, posebno sufizmom, za koji je stručnjak. Ipak, više se poigravala njegovim konceptima nego što ih je slijedila doslovno. Upravo je to i sama potvrdila prilikom predstavljanja knjige u knjižari Kléber u februaru 2007. godine. Ona se ovdje, međutim, ni u kom slučaju ne pojavljuje kao imitator orijentalne poezije.
Svakako, riječ je o mističkoj poeziji, koju autorica naziva ‘svjetovnom mističnom poezijom’, ili još preciznije, poezijom modernog laika, napisanom u slobodnom stihu, u ritmu koji opija i podsjeća na raskoš orijentalnih priča…“

Sjećajući se tih davnih vremena i svog izdavača iz Strasbourga, s kojim sam izgubila kontakt, kao ; slijedeù svoj tok svijesti, sjećajući se i prijatnog perioda života provedenog u Strasbourgu na Univerzitetu Marc Bloch, svojih studenata i kolega, pogledala sam na internetu da provjerim da li se ta knjiga još uvijek može kupiti. I šta vidim? Na sajtu Chasse aux livres neki prodaju to djelo za 796 €, dok ja za njega nisam dobila ni euro.

Moj sin me odmah smiruje: to je samo algoritamska špekulacija, niko neće dati toliko novca za tu knjigu.

Baš tako ? Šteta ! Ipak nisam naivna. Znam da nisam Joël Dicker. Da, mogla bih podnijeti tužbu, predlaže moj sin, tražiti pomoć od francuskog Društva književnika čiji sam član, ali to bi bilo gubljenje vremena. Takođe sam vidjela da se moj roman Mraz i pepeo, objavljen na bosanskom, prodaje na Internetu za 500 eura.

U svakom slučaju, sve je to vrlo uzbudljivo.
Možda poput moje sudbine?


Jasna Samic

Un vendredi à Paris

Il fait très froid, alors qu’on pensait que l’hiver était parti. D’où vient cet insupportable gel ? Des bombes qu’on jette partout dans le monde ?

Je viens de voir le film Emilia Perez. Ce n’est pas un film pour moi. D’abord, je n’ai jamais aimé les comédies musicales, puis le thème est trop à la mode : il y a tout ce dont on parle aujourd’hui. Et on en parle tellement que les oreilles ne peuvent plus le supporter. Le transgenre sympathique, malheureux, clandestin, sa tragédie, puis les narcotrafiquants, les mafieux… Il y a aussi des chansons, qui ne sont pas mauvaises. Et beaucoup d’argent dépensé pour ce film bollywoodien. Oui, c’est du Bollywood. Du Kitsch, mais je suis restée jusqu’au bout, en pensant tout le temps qu’un vrai être transgenre devrait décrire sa tragédie. Pas quelqu’un qui change de sexe comme on change de chaussettes.

J’ai écouté les médecins qui affirment qu’il est trop tôt pour qu’un enfant de 12 ans décide de changer de sexe. À cet âge, nous ne savons rien de nous-mêmes, nous ne sommes pas formés. Personne ne les écoute, et dire que c’est trop tôt revient à être traité de raciste, d’ennemi de la “différence”.

L’Occident est pourtant décadent, s’exclament la plupart des habitants, qui sont eux aussi qualifiés de racistes et n’ont pas le droit de le dire ouvertement.

Ségolène Royal, qui a failli devenir présidente de la France il y a plusieurs années, a un jour déclaré que les pesticides influent sur nos hormones et sur le sexe des individus, qui se modifie sous leur effet. Immédiatement après, elle a été contrainte de s’excuser publiquement si elle voulait poursuivre sa carrière politique. J’exagère à peine…

En réalité, Ségolène Royal n’a pas inventé cette idée. De nombreux scientifiques ont étudié l’effet des pesticides et des perturbateurs endocriniens sur les hormones, et certaines recherches ont effectivement montré qu’ils pouvaient influencer le développement sexuel des êtres vivants. Des études ont mis en évidence des anomalies sexuelles chez certaines espèces animales exposées à ces substances. Par exemple, des pesticides comme les organochlorés ou les néonicotinoïdes sont connus pour perturber le système endocrinien.

Ce qui était autrefois perçu comme une théorie marginale est aujourd’hui largement documenté. Pourtant, ceux qui ont osé en parler trop tôt ont souvent été discrédités. Ce phénomène s’applique à bien d’autres sujets, où la mode intellectuelle du moment dicte ce qui est recevable ou non, plutôt que la rigueur scientifique.  

À part cela, le cinéma était agréable et vide. Deux ou trois personnes. Je ne le connaissais pas auparavant, cette vieille salle dans une rue Victor Cousin, où se trouve l’une des entrées de la Sorbonne, la plus petite, pas celle de la Rue des Écoles. Panthéon ! Le cinéma le moins cher à Paris !

***

J’ai aussi vu Zarinah, que j’ai connue à Dieppe grâce à mon ami Michel. Une jeune femme à l’allure juvénile. Elle apprend à peindre et a également écrit une très bonne critique de mon roman sur les Russes de Paris, Le Cirque russe de Lacretelle. Ce roman est inspiré par la vie de Michel et de ses ancêtres, à qui j’ai dédié ce livre. 

Nous nous sommes retrouvées au Rostand, où je vais assez souvent. Mais ces derniers temps, on nous en chasse ou bien on ne nous laisse même pas nous installer au fond du café. Différents groupes réservent cette partie de la salle, la plus agréable. Bientôt, je renoncerai à ce café, car je n’aime pas la terrasse.

Nous avons donc été contraintes de nous asseoir sur la terrasse vitrée, où il faisait très froid. Zarinah m’a parlé de sa vie. Ou plutôt, d’un fragment de sa vie, qui n’a pas été facile.

Son père, musulman, était d’origine indienne, et sa mère, vietnamienne. Ses parents qui vivaient au Vietnam ont été contraints de fuir le pays pour échapper aux camps de rééducation communistes. Leur destination fut la France. C’est grâce aux parents indiens de son père qu’ils ont pu y parvenir car ils avaient la nationalité française. 

Je ne comprends pas tout, et pose quelques questions à Zarinah, et elle me corrige légèrement:

– La mère indienne de mon père vivait à Karikal, près de Pondichéry, ancien comptoir français. C’est elle qui avait la nationalité française. C’est grâce à sa nationalité que ma famille a pu quitter Vietnam en 1976 pour la France, un an après la chute de Saïgon et un an avant l’arrivée des Viêt-congs. Plus exactement, un an avant l’instauration complète du régime communiste au Vietnam, car les Viêt-congs y étaient déjà.  

C’est ce que j’ai retenu de notre conversation. En fait, son histoire et celle de ses parents et grands-parents est bien plus compliquée, c’est à elle de la raconter. Car je ne comprends toujours pas pourquoi son père avait quitté l’Inde et sa première femme indienne avec qui il avait aussi des enfants, pour s’installer à Vietnam. Néanmoins, la vie de chaque réfugié est d’abord un drame, puis autre chose. Même lorsqu’ils ont réussi dans la vie.

Rappelons toutefois qu’un comptoir (ou comptoir colonial) était un établissement commercial établi par une puissance coloniale dans un pays étranger pour y développer le commerce. Les comptoirs français en Inde étaient des territoires sous administration française, souvent des ports commerciaux. Il y avait cinq comptoirs français en Inde. Leur rétrocession à l’Inde s’est déroulée progressivement entre 1947 et 1954, avec une officialisation en 1962. Les Accords de Genève de 1954 ont mis fin à la domination coloniale française en Indochine (Vietnam, Laos, Cambodge). Quant aux Viêt-congs, ils étaient des combattants communistes du Sud-Vietnam qui luttaient contre le gouvernement sud-vietnamien et les forces américaines pendant la guerre du Vietnam (1955-1975). Leur nom officiel était le Front national de libération du Sud Viêt Nam (FNL). Après la chute de Saïgon en 1975, les communistes ont pris le contrôle total du Vietnam, et beaucoup de personnes, notamment celles qui avaient collaboré avec les Français ou les Américains, ont été envoyées dans des camps de rééducation ou ont fui le pays (les “boat people”).

Pendant que j’écris, Michel m’appelle. Nous discutons, et il me répète pour la énième fois  qu’il adore Zarina. J’apprends aussi que Zarinah avait déjà publié un livre sur sa vie, et surtout sur celle de sa famille, intitulé La Fille mandarine. Signé Zarinah Latif, ce livre a été publié chez Librinova en 2019. En réalité, je ne l’avais pas bien comprise lors de notre rendez-vous. 

Sur Internet, on peut lire que ce récit évoque son histoire familiale et qu’il « parle de la mixité, des problèmes culturels (père musulman et mère asiatique athée), du statut des réfugiés, en bref des déracinés de toute époque. »

L’éditeur a par ailleurs publié deux chapitres pour attirer les lecteurs. On y comprend que son grand-père paternel, vietnamien, avait deux femmes et que la première, son épouse légitime, a martyrisé la seconde, la grand-mère de Zarinah. Elle la frappait, la traitant de garce et de voleuse de maris. 

Impossible de le copier ; je m’arrête donc à ce constat.

Zarinah est jolie, charmante, sincère, chaleureuse et, comme beaucoup d’Asiatiques, elle restera sans doute une éternelle jeune femme. On dit que les Asiatiques ont une bonne génétique et ne vieillissent pas. Avec des personnes comme elle, on a toujours l’impression de les connaître depuis longtemps. 

Elle a fait des études de lettres, de droit et de théâtre, puis elle a rencontré son futur mari, un ingénieur, « Français de souche ». 

Elle m’a également confié :

– J’aimerais prendre cette revanche en réussissant à m’épanouir dans la peinture et à gagner correctement ma vie grâce à cela… Pour que mon père, de là-haut, sache qu’en tant que fille, je suis capable de réussir aussi bien qu’un garçon. Mais pour l’instant, je ne fais que débuter dans la peinture.

En l’écoutant, je me dis qu’il aurait été bien que, moi aussi, j’aie vengé mon destin. Et cela aurait été ma seule vengeance, mais je n’y suis pas parvenue. Ou peut-être ne me suis-je pas suffisamment engagée à le faire. J’y pense maintenant, alors qu’auparavant, ce n’était pas le cas, tandis que j’entends Zarinah me dire que j’ai bien réussi dans la vie grâce à mon écriture, ce qu’elle trouve admirable.

Réussir ? Ce mot a, en réalité, de multiples significations !

Zarinah a deux garçons qui s’orientent vers des études scientifiques. Elle et son mari possèdent un appartement à Dieppe, où je me rends assez souvent. C’est l’un de nos points communs : l’amour de la Normandie et de l’océan.

Elle peint bien, à présent ; sa peinture rappelle celle de son maître dieppois, Jean-Michel Ledrait, un peintre renommé en Normandie, que mon ami Michel admire en tant qu’artiste. Pour la première fois de sa vie, Michel a acheté des toiles dans une galerie – celle de Jean-Michel à Dieppe – et en a acquis trois.

Ces toiles, réalisées au couteau, sont empreintes de couleurs sombres ; on dirait que tout s’articule autour d’un noir aux reflets mauves, transpercé de multiples flèches de lumière, racontant toujours une ou plusieurs histoires mystérieuses. En réalité, les tableaux de ce peintre sont des énigmes mauves, parfois scintillantes, parfois comme poignardées de lumière. Ils se ressemblent tout en étant différents à la fois. Voilà comment je les perçois.

Les œuvres de Zarinah, également peintes à l’huile, deviennent plus colorées, plus vives, plus lumineuses.

Comme elle s’est intéressée à mon livre sur l’Inde, où je n’ai jamais mis les pieds, je lui ai promis de le lui prêter. Je n’ai plus beaucoup d’exemplaires de ce recueil de poésie suivi de contes, inspirés par un personnage historique, souverain des Indes du XVIIᵉ siècle, Babur Chah. Ce dernier a écrit ses mémoires, Babur Namé, un gros livre en tchaghataï. Je l’ai enseigné à mes étudiants. Un livre passionnant. Cette langue est considérée comme une langue turque, et le nom de Babur signifie “Tigre”.

Mon livre sur Babur, ses femmes, ses poètes et ses guerres a été publié en édition bilingue, en français et en bosnien, en 2006 par Bf Éditions à Strasbourg. Il avait été publié pour la première fois chez Svjetlost, à Sarajevo, en 1986. Cette première version du livre était légèrement différente.

J’en ai tiré un spectacle au Théâtre national de la jeunesse de Sarajevo, dont je peux dire que je suis toujours fière, alors que je n’utilise jamais cette expression. L’un des plus grands comédiens yougoslaves, Zoran Bečić, y jouait « mon » roi, moi la reine, et la chorégraphie avait été confiée au formidable Zlatko Mikulić, marié à une danseuse, Japonaise. Ils ont fui Sarajevo assiégé pour Le Japon où Zlatko est mort récemment : il y a également monté de très beaux spectacles que j’ai vus sur YouTube.

Ni Zoran ni Zlatko ne sont plus de ce monde.

L’Amoureux des oiseaux a reçu de bonnes critiques à l’époque, même dans Le Figaro, dans la rubrique Notre choix.

Sur la IVᵉ de couverture, on peut lire :

L’Amoureux des oiseaux nous fait découvrir les contrées de ce monde féerique et ses personnages presque tous historiques. L’auteur a surtout rêvassé autour d’un Tigre, Babur, souverain des Indes et conquérant de Samarcande, songeant également à ses femmes et ses amants , en le réinventant, comme ses jardins, ses poètes, ses danseuses et houris terrestres dont il est esclave. Inspiré de poésie soufie, cet ouvrage révèle pourtant un lyrisme slave ainsi que toute la dérision propre à l’Europe centrale. Tout en exhalant des parfums exotiques, ce livre est aussi une métaphore du totalitarisme. On y rencontrera, à travers un langage codé, la description du pays natal de l’auteur, ses dirigeants, et ses poètes dont la vie se mêle à celle des déesses égyptiennes et des peintres d’arabesques… À l’instar de Flaubert, la poétesse dit : Le Tigre, c’est moi.

Voici également un extrait de la critique de l’éditeur de ce livre, Armand Peter, qui était aussi Directeur du Festival littéraire Biennale de Mittel Europa :  

…En effet, dans le livre de Jasna Samic, deux univers se côtoient : l’un imaginaire et l’autre réel, l’un mystique et l’autre guerrier. … Si à l’image des mystiques, la poétesse croit en Secret, elle rit des lâches, hypocrites, mouchards, faibles, glorifiant les fidèles et les gens de cœur. Pour écrire ce livre, Jasna Samic s’est inspirée de ses recherches d’orientaliste, notamment en soufisme dont elle est spécialiste. Néanmoins, elle a plutôt joué avec les concepts de ce dernier qu’elle ne les a respectés à la lettre. C’est ce que d’ailleurs Jasna Samic a affirmé lors de la présentation de son livre à la librairie Kléber en février 2007. Or, elle n’apparaît en aucun cas ici comme un imitateur de poésie orientale. Certes, il s’agit d’une poésie mystique, baptisée par l’auteur de poésie mystique laïque, ou plus exactement, écrite par un laïc moderne, en vers libres, dans un rythme enivrant qui rappelle la volupté des contes orientaux. … 

En me souvenant de ces temps déjà lointains, suivant comme d’habitude « le flux de ma conscience », me rappelant mon éditeur avec qui j’ai perdu le contact, ainsi que ma période très agréable à Strasbourg et à l’Université Marc Bloch, de mes étudiants et de mes collègues, j’ai regardé sur Internet pour voir si ce livre était toujours disponible.

Et qu’est-ce que je vois ? Sur le site Chasse aux livres, certains vendent cet ouvrage pour 796 €, alors que je n’ai pas touché un seul centime pour celui-ci… Mon fils me rassure aussitôt : il s’agit d’une spéculation algorithmique, personne ne donnerait autant d’argent pour ce livre.

Dommage. Mais je ne suis pas dupe. Je sais que je ne suis pas Joël Dicker.

Oui, je pourrais porter plainte, suggère aussi mon fils, demander de l’aide auprès de la Société des Gens de Lettres, dont je suis membre, mais ce serait une perte de temps.

J’ai vu aussi que mon roman Mraz i pepeo, publié en bosnien, se vend sur Internet pour 500 €.

Quoi qu’il en soit, tout cela est très intéressant. Excitant même.
Peut-être aussi bien que mon destin ?


 325 total views,  10 views today

Komentariši