Piše: Jasmin Agić
Ima nešto u Eliotovoj „Pustoj zemlji“ što čitaocu uvijek ostaje nedokučivo, jedno podneblje značenja koje izmiče snazi razumijevanja i koje uvijek ostaje na razini nagoviještenog i slućenog. Ali, taj prvi, inicijalni utisak kako je riječ o poeziji beznađa ostaje duboko utisnut u sinapse ljudske svijesti, sve što poslije dođe, u procesu interpretacije, doima se previše naknadno i previše intelektualno.
Demitologizirana zemlja Elitovih predjela otvara se pred čitaocem kao beskrajna pustopoljina, kao predio oslikan šturim obrisima svijeta u nestanku, svijeta koji se oblikuje kao vlastita apokaliptična datost. Kada bi čitalac poželio da poetske figure i slike Eliotovog univerzuma vizuelno predoči susreo bi se sa gotovo nerješivim problemom, jer kako korsititi predodžbenu maštu u procesu predstavljanja oskudne pojavnosti. Taj problem, čini se, najbolje je u svom likovnom pristupu razriješila Mersiha Merdžanović – Memić.
Prvi utisak kada se, u galeriji Akademije likovnih umjetnosti, gledalac susretne sa izložbom Merdžanović – Memić jeste osjećaj da je riječ o umjetnici koja strogo kontrolira maštu i koja slijedom takvog estetskog postulata svoj likovni izražaj neprekidno drži u punoj racionalnoj kontroli.
Svedenost linija na čisti potez suhe igle, jasnoća konture i oblika, nedvosmislenost u prikazu likovnog sadržaja sugerišu kako je riječ o umjetnici koja pažljivo upravlja svojom izražajnošću. U najširem kontekstu, cijela izložba donosi jedan, u Bosni, rijetko viđen odjek japanskog minijaturnog slikarstva, a u potrazi za sadržajem njenih likovnih oblika stiče se dojam da je estetika likovnosti gotovo izjednačena sa poetikom haiku poezije. Nije to, naravno, ona površna intertekstualnost znakova niti bilo kakva vrsta sinkretičkog epigonstva, to je više potreba da se dilema vlastite potrage za optimalnom izražajnom formom oblikuje kao originalna likovna teza.
Šta to znači? Ako je tradicija Bosne, generaciji likovnih umjetnika koja je stasavala na jugoslovenskoj sceni krajem 60-tih godina, bila mitsko izvorište i trajna umjetnička preokupacija za Merdžanović – Memić stvarnost naše recentne prošlosti postaje nadahnuće za oblikovanje vlastitog likovnog horizonta. Ali, umjetnica, prirodno, želi da se odmakne od dokumentarnog, fotografskog, mimetički neposrednog i predio svoga likovnog svijeta hrabro „ispisuje“ preciznim i visoko stiliziranim linijama u tehnici suhe igle. Susprezanje likovne mašte omogućava joj da gotovo kao na potpuno ravnoj plohi, bez stvaranja osjećaja dubine, formira grafiku metaforičke izravnosti. Isti postupak omogućava joj da ideju ogoljene zemlje predoči do te mjere upečatljivo da se njena likovna racionalnost, u polju tumačenja, sada preobražava u jezik intenzivirane ekspresivnosti.
Neophodno je primjetiti da se crno – bijeli grafički list odlikuje uočljivom ljudskom odsutnošću pa se postavlja legitimno pitanje šta ta zemlja krije. Tumačenje nas nužno vodi u više smjerova, a prva asocijacija je da je riječ o zen budističkom pejsažu, gdje je panteizam osnova metafizičkog poimanja svijeta, a ljudsko u slici je ono ljudsko koje sliku posmatra. Na taj način su se oko gledaoca i forma prirode, koja treba da ga prihvati, izjednačili u dimneziji, koja napušta objektivne granice likovno predstavljenog.
Drugi kraj interpretacije mogao bi sugerirati kako je riječ o Murakamijevskoj zemlji unutrašnje pustoši, koja onda stvara svijet pojavne oskudnosti. Sada svedensot likovnog poteza i oskudnost motiva odražavaju pobunu umjetničke svijesti protiv dehumaniziranog svijeta naše zbilje. Zemlja praznine, lišena ljudske prisutnosti, obespokojavajuća je stvarnost našeg doba, a grafike Mersihe Merdžanović – Memić proročko su upozorenje svijetu, koji gubi vlastiti humani supstrat.
Ipak, treća linija interpretacije vodi nas ponovo do Bosne i njene dramatične historije. Ne smijemo se ustručavati i u grafikama ogoljene zemlje prepoznati podneblje unakaženo poljima smrti, a predstave reducirane zemlje namjerno su svedene na jednostavne linije užasa. Ako je na grafičkim listovima svojih prethodnika, Berbera i Hoze recimo, zemlja Bosna bila „izvajana“ od motiva mitske tradicije uzdignutih do ikoničkog značenja u likovnoj viziji Mersihe Merdžanović – Memić to je zemlja napučena masovnim grobnicama, pri čemu bi razbuktala likovna maštovitost izražaja bila nepristojna, vulgarna i suvišna.
Odabir da se podneblje smrti nastalo u dinamici ubijanja, sahranjivanja i sakrivanja predstavi samo jednostavnom linijom, crno – bijelim kontrastom i rudimentarnom figuralnošću svjedoči o naporu umjetnice da izrazi tragediju novog bosanskog pokoljenja. Osjećaj svijeta sada je iskazan likovnom metarmofozom elmenata dokumentarnosti pri čemu je istaknut linijski prednji plan slike, a sav pozadinski sadržaj je u potpunosti izbrisan, što pojačava osječaj monumentalne ozbljnosti. Ta minimalistička svedenost omogućila je umjetnici da svoju ideju o zemlji/grobnici delokalizira i suočeni sa crtežima ne možete se oteti utisku da predio sukobljen sa okom posmatrača može biti bilo gdje u zemlji Bosni, dakle ne nužno na najreferentnijim toponimima genocida.
Tragizam Bosne posebno je istaknut u grafikama, gdje je ravnoteža crno bijelog kontrasta razbijena crvenom bojom, koja nedvosmisleno sugerira kako je gola zemlja zapravo zemlja natopljena krvlju. A kada, povrh toga, umjetnica sadržaj likovnog izraza ispuni stiliziranom i haotično rapsoređenom tipografijom gledalac se ne može oteti utsiku da grafika postaje, kako je to Umberto Eco objašnjavao, beskonačni spisak ubijenih, a cijeli ciklus svojevrsna grafiči oblikovana Bosanska knjiga mrtvih.
U svojoj likovnoj jednostavnosti radovi Mersihe Merdžanović – Memić djeluju kao monumentalni svejdoci pogodni da se koriste kao ilustrativan grafički list. Njima bi se mogla oslikati Eliotova „Pusta zemlja“, bilo koji roman Haruki Murakamija i svako poetsko evociranje genocida u Bosni i Hercegovini. Njihova „upotrebljivost“ u vizuelnoj prezentaciji publicističkih, filozofskih i književnih slika i ideja može imati širok dijapazon ne samo zbog savrešenosti slikarske izvedbe već i mnogo više zbog svoje semantičke potencije i multifunkcionalnosti.
Zastrašujući u svojoj jednostavnosti izvedbe i semantičkoj apelativnosti grafike, rađene u tehnici suhe igle, simboliziraju potrebu da se govor/logos o Bosni produži kroz vrijeme, ali sada sa punom sviješću da se o zemlji mora govoriti ne samo zastrašujuće maštovitim likovnim fantazijama nego i vizualnim jezikom, koji će iznova upozoravati na armagedonsku prirodu njenog čovjeka.
713 total views, 8 views today
