Prevod: Goran Sarić
Išao sam prema bazaru i pronašao restorančić u koji sam ponekad svraćao kad sam boravio u
Piranšaru. Stari vlasnik, naravno, nije više bio tu, a mladi konobar koji je mušterije služio s
krpom na ramenu u to vrijeme nije bio ni rođen.
Muškarci u tradicionalnim odorama su u grupama po tri-četiri sjedjeli, pili čaj i skupa pušili
nargilu. Iako su znali da nisam Kurd, nisu obraćali pažnju na mene. Strancu su nudili neku vrstu
prećutne zaštite da berzbjedno prođe kroz grad.
Sjeo sam na mjesto koje se nije vidjelo s vana.
Bilo je kasno za ručak, a rano za večeru, ali sam bio gladan a uskoro sam morao napustiti grad.
Znao sam šta moram naručiti, naime abgušt, jedino jelo koje se može naći u ovakvim
restorančićima. Bilo je to skroman objed u malome loncu, jednostavno seosko jelo sa zdravim
namirnicama. Objed koji su u ovoj zemlji majke rado pravile djeci: meso, grašak, paradajz, luk i
začini u tavu, a tava na vatru.
Mladi konobar i neupitan pred mene stavi šolju čaja. Mislim da me svjesno nije pogledao.
Kolebajući se da li da progovori na perzijskom ili na kurdskom jeziku, ipak je upitao na
kurdskom: “Nirgheleh jek? Nargilu?”
Pokazao sam na lončiće na vatri i rekao: “Hezkerdan bu ghardan! Nešto za jelo, molim!”
To je bio dokaz da sam putnik koji nije imao priliku da jede na vrijeme.
Odmah sam dobio lonac iz koga se pušilo, zdjelu, kašiku, veliki komad friškog hljeba i tanjir
mirisnog povrća.
“Shatik le waneh. Još nešto?”
“Na soepas. Ne, hvala ti!”
Objed u ovakvom restorančiću mi je prizvalo sjećanja.
Sjetio sam se sebe iz mladosti kako u sličnim restorančićima ispijam šolje čaja i pišem.
Nakon toliko godina sad opet sjedim u jednom takvom malom restoranu i pitam se: “Šta radim
ovdje? Je li razborito ovo što radim?”
U domovini vlada ružna diktatura. Stari klerikalci primoravaju sve, a posebno žene, da žive
prema starim zakonima Kur’ana.
Vratio sam se, ali nemam namjeru da se miješam u politiku zemlje. Sad je na redu druga
generacija. Mlada generacija, odrasla na internetu i socijalnim mrežama.
Preostalo vrijeme života namjeravam provesti u roditeljskoj kući u planini. Tako sam planirao, ali
sprema li mi život nešto drugo, to ćemo tek vidjeti. Naučio sam da čovjek može praviti puno
planova, ali je na koncu ipak život taj koji na sve udari pečat.
Stoga sam bio radoznao šta će mi se sve još dešavati.
Ali ono što mi je sad bilo daleko najvažnije, bilo je to da ne padnem u šake klerikalcima i da
bezbjedno dođem kući.
U jedno sam bio ubjeđen: znao sam da neću umrijeti dok ne napišem knjigu. Knjigu o skrivenoj
priči koja počiva u mojoj podsvjesti i za koju još ne znam šta predstavlja.
Još sam bio utonuo u misli kad dođe neki starac sa štapom i sjede za susjedni sto. Pozdravih
ga, a ovaj i ne pogledavši me s mukom klimnu glavom. Kelner stavi pred njega šolju čaja.
Čovjek je uzeo šolju i probao čaj; bio je pravi Kurd, za koga je čaj dragocjen. Pogledao sam ga,
ali on nije obraćao pažnju na mene. Uživao je u ukusu i boji čaja.
Kad sam završio s jelom, kelner pospremi moj sto i opet stavi šolju čaja pred mene.
Krijumčar me je savjetovao da uzmem autobus za Mahabad. Imao sam još nešto vremena i htio
još dugo ostati na ovom finom, berzbjednom mjestu. Kad sam ispio gutljaj čaja i vratio šolju na
sto, starac se najednom okrenu k meni i prošapta na kurdskom: “Ta ehme teho oe nebiet.” Ako
sam ga dobro razumio, rekao je: “Neću umrijeti prije no što se ovo završi.”
Iznenađeno sam ga pogledao, ali on umoči kockicu šećera u poluispijenu šolju i stavi je u usta,
zbog čega sam se pokolebao da su njegove riječi upućene meni. Ali me on onda ispod stola
blago udari štapom po nozi i opet reče: “Ta ehme teho oe nebiet.”
Htio sam kriknuti od iznenađenja i sreće. Ovaj kurdski gospodin nije htio umrijeti prije no što
prođe ova noćna mora s klerikalcima.
Ustao je i polako otišao sa štapom. Ko god da on bješe, ja sad moram otići iz Piranšara.
Piranšar, grad sa legendarnim stijenama, pećinama i tlom koje skriva prastaru istoriju zemlje.
Takođe i grad starca koji ne želi umrijeti prije no što se ovo završi.
S holandskog preveo: Goran Sarić.
(Roman “Prije nego što bude kasno” izlazi 2025. godine kod sarajevskog izdavača Buybook)
O djelu:
“Prije nego što bude kasno” prikazuje izbjegličku čežnju za mjestom u kojem je rođen. Kader
Abdolah, koji je pobjegao iz Irana kada su ajatolasi uveli nemilosrdni islamski režim, putuje u
roditeljsku kuću da vidi svoju vrlo staru, dementnu majku. Zadnja korica, tako, govori o Kaderu
Abdolahu, u samom romanu ja-lik koji sebe naziva Refiq Foad, što je fiktivna varijanta pisca
koga poznajemo iz mnogih njegovih knjiga.
Put do kuće ide tajnim putevima na kurdskoj teritoriji i tako Prije nego što postane kasno
posjeduje izvjesnu napetost, pošto opasnost od bradatih muškaraca, vjerskih fanatika, vreba na
svakom koraku. Kad napokon dođe kući, gdje ga majka ne prepoznaje, ili u njemu vidi svog oca
ili muža, atmosfera u romanu postaje mirnija. Pisac se seli u obližnju opservatoriju odakle se
nekada gledalo zvjezdano nebo.
Za Kaderove fanove ovdje ima mnogo prepoznatljivih priča: o gluhonijemom ocu, i naravno o
pojavi vrana i orlova (‘Ova mora da je prešla stotu.’).
Posebna pojava je krava ‘iz bajke’ koja je prošetala sa piscem. Abdolahov svijet romana
neprestano je pun smislenih metafora i nevjerovatnih slučajnosti.
Kader Abdolah je pseudonim od Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani (Arak,
Iran, 1954). Kao politički izbjeglica, 1988. godine se nastanjuje u Holandiji.
Već od 1993. piše i objavljuje na holandskom jeziku. Najvažnija djela: Sokolovi,
Duga plovidba praznih flaša, Klinasto pismo), Kélilé en Demné (autorski prevod
starih persijskih priča, Kuća imama, Poslanik…
Djela su mu prevedena na petnaestak svjetskih jezika i širom svijeta prodane u
milionima primjeraka.
Iako je i sam nekada aktivno djelovao na svrgavanju bivšeg iranskog poglavara,
izrazito prozapadno orjentisanog šaha Reze Pahlavija, uspostavljanjem
Homeinijevog režima Kader Abdolah, kao i mnogi njegovi zemljaci, biva primoran
da napusti domovinu. Surovi obračun s opozicijom, ubistvo njegovog brata i
hapšenje sestre, propast svih nada, sve to pisac najvećim dijelom ‘promatra iz
daljine, iz fizički bezbjedne, bolne daljine izbjeglištva. Jer, kao ugledan pisac u
opasnosti, posredstvom Ujedinjenih nacija, Kader Abdolah dobija azil u Holandiji.
Kao znak sjećanja i poštovanja za sve stradale članove porodice, drugove i
prijatelje Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani već na početku svoje, sada
već blistave, književne karijere na Zapadu, za pseudonim uzima imena dvojice
svojih najboljih drugova koje je pomela totalitaristička, gvozdena ruka : Kader, i
Abdolah.
Njegova politička sudbina – između čekića i nakovnja, između zara i mini suknje! –
ali i cijelo djetinjstvo, impresivna vezanost za gluhonijemog oca i ljubav prema
sestri, Zlatnoj Urici, sve to ‘dolazi na red’ u njegovim djelima.
O prevodiocu: bio/bibliografiju Gorana Sarića možete naći na slijedećem linku:
https://goransaric.net/goran-saric-bio-bibliografija/
428 total views, 10 views today
