Jedan žabac u bari

Zato ja šutim

Samo šutim i posmatram svijet
Ni sa kim ne dijelim ni sreću ni tugu
Ruke mi bride od žare, obrazi od života
Znam da to nije dobro, al drukčije ne umijem

Gledam one nasmijane i sretne
I mislim o kosturu u tom ormaru
Što je osmijeh javniji
To je kostur strašniji

One što umiju da se hvale
I čiji trn je bolji od nečijeg bisera
Što lete visoko pa odozgo s milošću
Blagosiljaju sitne crne mrave

Sve dublje se ukopavam
U strahu od finog svijeta
Koji bi ti srce iščupao iz njedara
Da njime nahrani svog gladnog psa

Zato ja šutim
I sa strahom posmatram
Nasmijani svijet

Ponekad

Ponekad kažem ono što ne mislim
A ljudi shvate kako im odgovara
Ponekad mislim ono što ne kažem
Pa ispadne da sam trebao

Napravim pometnju u redu
I urijetko red u neredu
A ništa od toga nisam htio
Jer ja sam voda
I šta ponese putem, ponijela je
Koga dohvati potopila je
I rijetko kome pomogla
Da žeđ ugasi i sevapa zaradi

Jer ja nisam voda
Nego pustinja sa milion zrna pijeska
Koji pojma nemaju zbog čega su tu
Osim da vjetar ima s čim da se igra

Šta god rekao ljudi čuju
Ono što njima odgovara

Oteklo vrijeme

Naleti vojska na vojsku
Ko dva ovna kad se sudare
Jekne to, zapuca, zastenje
A planina s mukom proguta
Krupan zalogaj

Jednog našeg ranilo
Haman teško
Držao se negdje ispod rebara
I hvatao vazduh na mahove

Nosili ga dokle su mogli
Pa spustili da se odmore

Tražio vode

Ko zna šta mu je na um padalo
Dok su se vrhovi bukovih stabala
Njihali kao da igraju kolo
I čega mu je bilo žao

Napio se,
A život iz njega prhnuo ko leptir

Ukopali ga u mehku zemlju
I uboli dvije suharke
Da se zna za humku

Oteklo vrijeme
Zaboravilo ime

Samo lovci ponekad na tom mjestu
Podignu ruke za molitvu
Kad krenu u lov na srndaća

Ponavljanje

Ostat će neko pod istim ovim nebom
I iznova se mrštiti na trn u dlanu
Biti tužan i biti veseo, sanjariti i uzdisati
Jer vodi nikad ne dosadi da miruje u jezeru
U čaši i kocki leda
A ljudima se čini da je ponavljanje važno
I da nas ono čini mudrijima
Pa uporno iznova
U prvi razred, u stotu grešku, u hiljaditi dan, u treći brak
Pa će neko pomisliti da smo mudriji što smo stariji
I neće biti u pravu
Ostajemo iste budale koliko god se godine množile
A greške ponavljale
I nikad ne dokučimo jednostavne odgovore
Na sve naše upitnike
Koji nas ne ostavljaju na miru
Pa hajdemo onda još koji put
Sve iznova…

Ne može se sve ni reći

Nek ostane kako je
Maglena jutra i kišni dani
Dim iz odžaka i
Sjena iz mraka

Nešto mora i da pecka
Da probada i bolucka
Kakav bi nam život bio
Da je sve potaman

Ne može se sve ni reći
Neka tajne zakopane
Neka rane otvorene
Mi i tako ne znamo drugačije

Šta sam sve mogao

Mogao sam, recimo, doktorirati
Baviti se naučnim radom
Siguran posao, garantovana penzija
I radiš ono što voliš
Ali nisam

Mogao sam na vrijeme ući u politiku
Postati ministar za nešto
Kupiti kuću na moru, tri stana
Mercedes i jahtu a
Kamaru para
Zaštekati u neku švicarsku banku
Za crnih dana

Stvarno sam mogao, da sam odrvenio na vrijeme
Ali sad ne bi kad bi prosio

Mogao sam biti nabildana hulja
Od koje svi strahuju
Utjerivač dugova i noćni leptir
Okružen lijepim ženama, skupim odijelima
I milionima dovoljnim za četiri života

Možda sam čak i to mogao
Da je u meni bilo dovoljno bijesa
I odluke da zgazim sve što mi
Na put stane

Mogao sam ostati u vojsci
Graditi karijeru i sad biti
General u penziji
Situiran i obezbjeđen
Ali sam uniformu okačio o klin
Odmah nakon rata
I više ne bi, da prostite
Ni poštarsku

Od svega što sam mogao
Zapalo me da budem pisar
U društvu koje ne čita knjige
Među ljudima koji sve što im treba
Pronađu na internetu
Naročito krupne naslove i
Slike u koloru

I ko mi je kriv
Što sam na tankom ledu
Bez novca, bez stana, bez vikendice
Čina i počasti
Sa krhkim snom o brvnari
U planini u koju bi se sklonio kad pljusne kiša

Sa fenjerom
Da ga ponekad upalim po danu

I mirno sačekam
Kraj priče