SJENKE I MRAK

Piše: Jasna Šamić

Kada je digla glavu i zaurlala
Noseći dječaka u rukama
Paćenica iz drevnoga grada
Ugledala je prašumu od poklanih zvijezda
I zanijemila

Vidjela čudovište ljudskoga lika
Sa bezbroj očiju koje su
Bacale snopove plama,
Zlotvora koje je jezdilo na crnom oblaku
Misleći da je od zlata,
Đavola u ljudskom liku
Što je ubilo Svevišnjega
Cerekajući se boli očajnika

Al je ugledala i znamen
Iz kog će se javiti duga
I dragi kamen i školjka iz mora izronila u nebo se vinuti
A iz nje
Priča
O snu

To je samo ciklus
Postajanja
Rekao je glas koji je gmizao pijeskom
Poput zmije iz Knjige
Tu je rođen Svevišnji i tu je mu je
Kraj
Nestao u potopu mračnih nitkova
Na zgarištu zvijezda
Pod pljuskom otrovnica
Pod kišom dječijih suza

Al i krvolok će o more tresnuti,
Ranjeno, razjareno,
Sa mračnog oblaka
Za koje misli da je Prijestolje
Svevišnjega
Od zlata

Je li to Potop
Dječakov kraj?

To je samo ciklus
Postojanja
Reče glas koji se širio ranjenim morem
I voćnjacima iz budućeg sna

A evo kako u
Spisima stoji:
“Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile …
Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika
i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zla
I pokaja se i u srcu ražalosti što je načinio na zemlji čovjeka”

To je samo ciklus
Ponovio je
Glas koji više nije gmizao
Po provalijama noći
Niti su plesale po pjesku
Sjenke i mrak,
Nosio je melem na dar
Da izbavi dječaka i očajnicu
Iz prijetnje morskoga dna

Nosio baklju
Kojom će nebesa razgaliti
Kojom će duše osvijetliti
Paćenikâ i
Pružiti im pehar
Da nazdrave suncu
Što će iz mora izroniti
Ranjenoga
A na koje bljuvaše
Čudovišta jad

 1,539 total views,  2 views today

Komentariši